Pretpostavljam da nema kome se nije dogodilo da tijekom bilo kojeg događanja koje uključujuće piće ili dva (ili osam), "krivoj" ili nasumičnoj osobi ispriča čitavu svoju životnu priču i prospe pred nju sav svoj emocionalni teret. Mogu reći da sam žrtva vlastite pričljivosti ispala i nekoliko puta, moje prijateljice također. Dapače, jutro nakon zabave na kojoj je neka od nas prisustvovala vrlo često obilježi ne toliko walk of shame koliko talk of shame u kojem jedna drugoj priznajemo, ili tek osvještavamo, što smo sve prošle noći overshareale - i kome.
Riječ oversharing već je dugo vrlo prisutna u mom vokabularu, a od kad sam je osvijestila, primjećujem je i u filmovima, člancima, objavama i serijama koje na bilo koji način tematiziraju žene i žensko društvo. I ne, ne mora se raditi samo o oversharingu pod utjecajem alkohola, daleko od toga. Izljev "suvišnih" emocija i informacija nakon kojeg slijede uzastopni valovi srama znaju se dogoditi i u svakodnevnim trenucima - na prvom dejtu, primjerice, ili kad vam se jednom u sto godina obrati stranac na autobusnoj stanici. Nakon pretjeranog samoizlaganja niže se pitanje za pitanjem – jesam li opteretila tu osobu, je li to zaista bilo potrebno? Poznato?
Do oversharinga, ističu stručnjaci, najčešće dolazi zbog individualne potrebe da se nekome svidimo. Upravo se zato ono najčešće događa u interakciji s nepoznatom osobom - kada je pred nama čitav dijapazon mogućih raspleta pri čemu možemo birati kakvu sliku o sebi želimo ostaviti. Dijeleći neke, najčešće teške i turobne detalje iz svog života, šaljemo poruku kako je iza nas debelo iskustvo, kako smo snažni jer smo ga nadišli te pokušavamo "na silu" stvoriti opnu povjerenja i intime između nas i novoupoznate osobe.
No važno je znati da se povjerenje kroji i gradi godinama, i ne poznaje katalizatore. Ne možemo od nekoga očekivati da bude utočište za naše tajne samo zato što smo mi to odlučili. Osim što oversharing narušava tuđe, narušava i naše granice. Kršenje implicitno zadanih društvenih normi pristojne konverzacije donosi onaj najgori, najomraženiji osjećaj - sram. U većini slučajeva u kojima se pojavi, sram je zaista indikator prijeđenih granica. Služi kao upozorenje, crvena zastavica, glasni i uznemirujući sustav zaštite koji zvoni po čitavom tijelu i moli nas da se vratimo u sigurnu zonu. U slučaju pretjeranog dijeljenja osobnih informacija, ta zona je zaštićeno područje naše intime do kojih drugi ne mogu doći.
Društvene mreže u čitavom procesu nimalo ne olakšavaju. U razgovoru za američki The Mic, psihologinja dr. Flores objašnjava na koje sve načine društvene mreže unose nepomirljive razdore u naše odnose, ali i naš integritet. Putem mobilnih uređaja lakše je dijeliti informacije - intima je odjednom dostupna i izložena na način na koji nikad u povijesti to nije bila. "Mobiteli su potpuno promijenili našu kulturu i naše razine ugode kad je oversharing u pitaju. Ako tweet nema publiku, je li uopće tweet? Kad se radi o online odnosima, naši prijatelji prestaju biti prijateljima - oni postaju naša publika."
U tom je kontekstu presudno otkriti namjeru koja stoji iza naše želje za dijeljenjem osobnih informacija i emocija. "Pokušajte se zapitati koju prazninu objavom želite ispuniti", kaže Flores - koju funkciju u tom kontekstu želite da na sebe preuzmu vaši prijatelji i pratitelji? Društvene mreže, osim što su idealna prilika i platforma za dijeljenje, uz to su i sklizak teren. Jer izostane li željena i očekivana reakcija, intenzitet neugodnih emocija zgušnjava se i povećava obujmom. Više nismo loše samo zbog onoga što se dogodilo, već i zbog toga što drugima, shvaćamo, nije istinski stalo.
Ta je situacija savršeno plodno tlo za uzgoj srama, koji djeluje poput korova: teško ga je ukrotiti i začas zagadi sve ono što je u njegovoj okolini zdravo i njegovano. Zbog srama sigurno nećemo postati strong silent type - zbog njega ćemo potonuti i povući se u sebe, razviti obrasce razmišljanja koji su još i gori od onih koji slijede nakon dijeljenja emocija. Treba se, dakle, poigrati detektiva i ući u trag samome korijenu oversharinga, odnosno potrebe za njime. Malo tko se osjeća zaista dobro nakon seanse oversharinga, a riječima novinarke Hannah Braime, "nema efektnijeg načina da ljude otjeramo od sebe i izbezumimo ih". Od toga je prvenstveno važno zaštititi sebe.
Držimo se, umjesto oversharinga, radije ranjivosti. Iskrenog i emotivnog iznošenja emocija pred ljudima koji su nam za to otvorili vrata, pred onima koji su nam bliski i čiju utjehu, razumijevanje i empatiju imamo razloga očekivati i htjeti. Onu koja će nam, na kraju dana, nešto značiti.
