Čini se da čuvena izjava Andyja Warhola, kreatora pop i camp kulture, koja glasi: "But I always say, one's company, two's a crowd, and three's a party", nikada nije bila istinitija. Preplavljeni strahom i izricanjem konstantnih ograničenja po naše slobodno kretanje, počeli smo se radovati bilo kakvoj zabavi. Kriteriji su pali u svakom slučaju, pa se sada rado prihvaća bilo čije društvo, bez obzira na to što to često uključuje loše piće, još lošiju spiku i tone Instagram fotografija koje govore da je s nama "ama baš sve" kako treba. Od početka pandemije se pitam kako žive single ljudi? Točnije, kako preživljavaju sve ovo? Kako se nose sa samoćom i da li im anksioznost nagriza svakodnevicu više nego prije? Jesu li spustili sve moguće, već spuštene standarde svoje idealne osobe s kojom žele biti, samo da bi bar na trenutak osjetili dodir druge osobe, bilo čega što nije njihova deka ili jastuk koji stežu kroz noć? Ako ste u vezi ili nemate probleme ove vrste, možda ćete biti iznenađeni da se ljudi, usprkos svemu, okupljaju, maze i imaju seksualne aktivnosti s novim partnerima, često stavljajući svoje emocionalne i fizičke potrebe iznad onih koji su možda - pitanje života i smrti. Primjerice, u studenome prošle godine, njujorška je policija razotkrila veliku zabavu koja je uključivala preko 80 osoba u jednom seks klubu u Queensu. Ništa čudno ili šokantno iz perspektive neke osobe koja se povlači par koraka unazad kad neko kihne u gradskom prijevozu ili dezinficira ruke po izlasku iz svakog dućana?
Izgleda da je odlazak na date u posljednje vrijeme srušio sve moguće barijere uključujući one koje nam se roje u glavi 24 sata dnevno: na kojoj udaljenosti je okej stajati, koja je vjerojatnost za infekciju, kolikom broju ljudi bi ovo što upravo radim moglo naškoditi ili - je li okej da se poljubim s nekim na prvom susretu? U svakom slučaju, blind date je zaista postao susret visokog rizika, jer ne radi se samo o tome da osoba neće odgovarati priloženim fotografijama ili opisu iz profila, nego sada uz omiljenu listu bendova ili filmova, ljude morate tražite i negativni test, ne stariji od 48 sati. Sve je postalo još puno kompliciranije, do te mjere, da vam se ne da izlaziti iz kuće samo da biste još jednom potvrdili kako nemate sreće u ljubavi i da osoba o kojoj maštate u stvari - zaista ne postoji. Uostalom, zašto bi se i zvala osobom iz mašte? Pa zato što je nema, zapravo.
Međutim, dok su neki ljudi u totalnom ekstremu, ne mrdaju s mjesta u najdoslovnijem smislu te fraze, drugi pak žive kao da se ništa od ovoga ne događa. Međutim i jedni i drugi, čini mi se, shvaćaju da postavljanje granica, bez obzira na epidemiološke uvjete u kojima živimo, vodi u kontakt na (iole) zdravim osnovama. Nije to samo pitanje fizičkog zdravlja, već i mentalnog, koji podrazumijeva ne-trčanje za svakom budalom koja nam se pojavi na putu. Upravo, sada kada su neke maske pale, a neke ipak moraju još uvijek ostati na našem licu, u procesu pregovaranja, ljudi su shvatili da je ključ datinga i započinjanja bilo kakve relacije s partnerom, ono što je uvijek i bilo: povjerenje. Pitam se samo da li nam se monogamija kao dominanti oblik ljudskog ponašanja ponovo vraća na velika vrata ili seksualna sloboda koja podrazumijeva život punim plućima od jednog one night standa do drugog može funkcionirati pod reguliranim uvjetima? Baš kao što se naziru obrisi nove realnosti koja će u budućnosti predstavljati okosnicu života, tako i nova intimnost prodire u sve pore naše spavaće sobe, ostavljajući dodatni pritisak na one koji su i prije bili izgubljene duše u surovom svijetu u kojem emocije nisu baš poželjne. Ono što je sasvim sigurno, za utjehu, oni koji se osjećaju samima, a misle da su u vezi, njima je ipak najgore, s i bez korone. Tako da biti pure single osoba i dalje znači samo jedan problem: kada ću naći dečka ili djevojku? A to svatko može preživjeti. Dokazano je.