Nemojmo prosvjed zvati 'protiv abortusa', recimo da je 'za obitelj'", kaže Cate Blanchett u novoj seriji "Mrs. America". Trenutak je to u kojem sam se naježila. Ovo zvuči zastrašujuće poznato! Blanchett glumi Phyllis Schlafly, notornu američku konzervativku koja je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih povela "revoluciju kućanica" i zahvaljujući njoj, u Sjedinjenim Američkim Državama nikad u ustav nije ušao Amandman o spolnoj i rodnoj ravnopravnosti. Radi se, dakle, o stvarnoj osobi, danas pokojnoj, koja je život posvetila tome da žene ne postanu ravnopravne s muškarcima.
Blanchett je odradila izvrstan posao, baš kao i ostale glumice - Sarah Paulson, Rose Byrne, Uzo Aduba, Tracey Ullman, Margo Martindale te scenaristice Dahvi Waller, redateljice Anna Boden, Amma Asante, Laure de Clermont-Tonnerre i Janicza Bravo te redatelj Ryan Fleck.
Schlafly je, inače, bila stručnjakinja za naoružanje, aktivna antikomunistkinja, koja je imala velike političke ambicije. No, kad je shvatila da ih ne može ostvariti na način na koji je htjela - baveći se nacionalnom sigurnošću, i to zato što je muškarci nisu shvaćali ozbiljno, iako je znala više od njih - fokusirala se na rušenje feminizma i ERA - Amandmana o ravnopravnosti, koji do danas nije u američkom ustavu, uglavnom zahvaljujući njezinim naporima.
Njezine oponentice su radikalne feministkinje drugog vala - Bella Abzug, Gloria Steinem, Betty Friedan, Jill Ruckelshaus, Shirley Chisholm, koje Phyllis nazivaju feministkinjom - i to s pravom. Naime, iako je imala sretan brak i šestero djece te zagovarala prava kućanica, sama je htjela postati zastupnica u Kongresu (dva puta, oba neuspješno) te raditi u Ujedinjenim narodima i kabinetu predsjednika Reagana (također, oboje neuspješno).
Pokrenula je konzervativnu organizaciju The Eagle Forum, kojom je predsjedavala do svoje smrti 2016. godine. Dakle, imala je obitelj, ali je i radila te donosila odluke sama za sebe. Ipak, drugima je htjela uskratiti to pravo pa se tako cijeloga života zalagala ne samo za odbacivanje Amandmana o ravnopravnosti spolova, nego i protiv abortusa i reproduktivnih sloboda, gay prava (iako je njezin najstariji sin outan 1993. godine), a bila je i rasistkinja i antisemitkinja.
Unatoč svemu tome, nikada nije shvatila da su sve nepravde koje su joj nanesene u profesionalnom smislu rezultat patrijarhata koji je tako očajnički htjela održati. Neprijateljice joj nikada, zapravo, nisu bile feministkinje, nego upravo muškarci koji su je uvijek podcjenjivali.
Razlog? Internalizirana mizoginija; uvjerenje da su muškarci tu da nas vode jer smo mi žene nesposobne to učiniti same, da je najbolje da kuhamo, čistimo i peremo cijeloga života, pokoravajući se društvenim normama koje nam oduzimaju dostojanstvo i šansu za sretan, ispunjen život. U seriji Blanchett kao Phyllis u jednom trenutku kaže da "feministkinje optužuju muškarce za sve svoje neuspjehe, a činjenica je da se nisu dovoljno trudile".
Takav stav postoji i danas. Ne samo da nije iskorijenjen, nego je u porastu. Konzervativna revolucija koju je pokrenula dobrim dijelom Phyllis Schlafly još u sedamdesetima kotrlja se i danas. Ovo danas njezini su rezultati.
"Poraz Amandmana za ravnopravnost spolova oštetio je ženski pokret, uništio mu momentum i potencijal da pokrene stvarnu društvenu promjenu. Ova katastrofalna epizoda postala je trenutak u kojem je definiran moderni ženski pokret, negirajući sve napretke koji su prije postignuti i ozbiljno narušavajući njegovu snagu", napisala je povjesničarka Judith Glazer-Raymo i jedna od feministkinja drugog vala.
Nije problem bio samo u konzervativcima, nego i u samom feminističkom pokretu koji je unutar sebe bio podijeljen. Neka su se prava žrtvovala kako bi se osnovna ženska ljudska prava usvojila. Tako je dio feministkinja tada bio protiv gay prava, a nije se puno obraćalo pažnje ni na crne feministkinje, koje su osim svog spola i roda htjele pokrenuti razgovor o rasi.
Nije, dakle, nitko savršen, no zauvijek ostaje pitanje - što bi se dogodilo da je ERA prošla, da su žene u SAD-u dobile ustavom zajamčenu ravnopravnost, da su feministkinje ostale u blizini centra moći i bile u prilici odlučivati o svojim i sudbinama drugih žena? Što bi to značilo za ostatak svijeta? Hrvatski se feminizam razvijao na nešto drugačiji način, često bio i napredniji od američkog, no poznat je utjecaj američke kulture na cijeli svijet. Što da su umjesto Obame imali prvu crnu ženu za predsjednicu? To su neka pitanja na koja nikad nećemo znati odgovor.
Žene su u današnjem društvu još uvijek zapostavljene, drugotne, kako vole reći naši klerici, a vjerovati brojni čelnici, uskoro saborski zastupnici, možda i ministri. Pa i neke žene.
Mnoge se žene danas ne žele nazvati feministkinjama. Mlade žene, obrazovane, koje žele ostvariti uspješnu karijeru, tvrde da nisu feministkinje. Kako je to moguće? Pa zbog feminizma imamo mogućnost obrazovanja, glasovanja i kandidiranja na izborima, zaposlenja, kontracepcije. Ali, feminizam se i danas promatra kao neki bauk, a feministkinje kao nezadovoljne, frigidne žene koje mrze muškarce, i to samo zato što (još) nisu našle muža i otkrile radost majčinstva. Sve su to riječi Phyllis Schlafly, njezina retorika kojom se služila da "ubije" ERA-u. Ništa od toga, jasno, nije istina. Međutim, mnoge žene i muškarci i danas vjeruju u to. Feminizam je prljava riječ u javnom prostoru, kao i privatnom, a privatno je uvijek i političko.
Što ima loše u tome da žene žele biti ravnopravne muškarcima? Ne tražimo prevlast, ništa skandalozno, samo želimo imati iste prilike i mogućnosti u životu kao i oni. Iz kojeg je to razloga krivo? Zašto je u Hrvatskoj (i drugdje) neviđeno da u vezi ili braku muškarac pere suđe i kuha? Postoji li neki gen za čišćenje koji imaju samo žene?
Vratimo se zato na trenutak u Hrvatsku, zemlju u kojoj je (između ostalih) jedna žena bila na čelu pokreta koji je ustav uspio dovesti definiciju braka kao "zajednice žena i muškaraca", i to u kampanji u kojoj su tvrdili kako oni "nisu protiv homoseksualaca i nikome ne žele oduzeti njihova prava - oni su samo za obitelj". Ostatak vođa te mini konzervativne revolucije u Hrvatskoj čine i neki povratnici iz SAD-a, koji su svoj "zanat" pekli baš tamo, vjerojatno čitajući Schlaflyne knjige i članke, upijajući sve taktike preuzimanja jezika i narativa. "Otimajući" pojmove kao što su "obitelj", "obiteljske vrijednosti", "djeca", "brak", pa i "ljubav", sve kako bi oduzeli prava skupinama koje s njihovim životima nemaju nikakve veze ni utjecaja, niti ih žele imati.
Često se u svemu tome koriste nevaljanim argumentima, navodeći studije koje navodno podupiru njihove tvrdnje, a koje su već otprije prokazane kao neutemeljene u činjenicama i odbačene od akademske zajednice. Nema tu puno argumenata, samo igranje na emocije: oduzet će nam djecu! Oduzet će nam brak! Oduzet će nam katoličanstvo! Nastupajući iz pozicije većine u društvu, predstavljaju se kao ugrožena manjina, upravo kao one kojima prava žele oduzeti.
Pa kad krene kampanja za zabranu pobačaja, koja se već duže vremena najavljuje, budite sigurni da se neće tako zvati. Bit će već nešto za obitelj, djecu i slično. Svakako, nešto iz rječnika Phyllis Schlafly.
