Filip je narcisoidan lik iz filma "Elegija lovora" Dušana Kasalice, crnogorskog redatelja i profesora na Fakultetu dramskih umjetnosti Cetinje. Radi se o njegovom prvom dugometražnom igranom filmu koji je oduševio kritiku, a koji je i sam kritika - kapitalizma. Uz "Elegiju Lovora", iza Dušana je kratki film "Biserna obala" (2015.) nagrađen Srcem Sarajeva, dok je "Soa" već nakon dvije godine dobila Specijalno priznanje žirija na istom festivalu. Producent je filma "Ti imaš noć" Ivana Saletića te radi na produkciji njegovog novog filma, dok snima i svoj novi film o selektivnim abortusima u Crnoj Gori. Razgovarali smo o suvremenom narcisu, bajkama i kulturnoj politici. Razgovor se odvio u sklopu Ponta Lopud filmskog festivala.
"Elegija lovora" kao naziv me asocirao na suvremenu apstraktnu poeziju, odnosno hrabar je naziv za film. Je li se i vama tako činilo na samom početku, kada ste se odlučivali za naziv? Ipak, ime je znak...
- Kada sam ga pisao, nisam uopće razmišljao o nazivu, ali kako sam se vrlo rano u procesu pisanja odlučio da će zapravo značajan dio biti bajka te da je to bajka o suvremenom narcisu kojim se bavim u tom filmu, htio sam dati bajkoviti prizvuk nazivu kako bi on bio asocijacija na to da priča ima fantastične elemente, odnosno da će taj bajkoviti element biti ključan.
Suvremeni narcis je omniprezentan lik u našim kulturama. Ipak, sve više teorije i prakse je odstupilo od te teme jer je narcizam u onom smislu u kojemu ga kultura prepoznaje postao norma a ne eksces, pravilo a ne iznimka.
- Meni je polazište pisanja ovog filma bilo pitanje kako mi komuniciramo jedni s drugima, kako u suštini stalno koristimo priliku za svoju promociju. Koliko smo uopće sposobni da suštinski razgovaramo, da ja tebe čujem, ti mene... Ili smo samo prezentacija svoje osobe. Mislim da je to i kapitalistički princip. Kapitalizam nas je odveo u tu vrst individualizma u kojoj uopće ne razlučujemo solidarnost i sve druge važne vrijednosti koje društvenu interakciju stavljaju u pristojne okvire. Razmišljao sam i o generaciji naših roditelja, posebno srednjoj klasi te bivše Jugoslavije koja je dosta tiho gledala što se događa na ovim prostorima svih ovih trideset godina. Kao da su čekali da će netko drugi srediti sve naše probleme i kao da su šutke gledali sve ove strahote koje su se događale. Bio mi je to ključ za stvaranje karaktera kakav je Filip kojeg igra Frano Lasić. Filip je čovjek koji nije sposoban suočiti se ni s jednim problemom koji dolazi pred njega već polako odlazi u svoj svijet, nakon kojeg će pobjeći u fantaziju koja je meni bila bitna u kontekstu cijelog filma. Pogotovo da to nije nešto što ću ja kao autor izmisliti već je toliko arhetipski, toliko je u našem kolektivnom sjećanju, posebno naše generacije i starijih od nas. Upravo bajka "Šuma Striborova" je za mene bila ta bajka. Ona je atipična iako ima sve elemente narodne bajke. Razlika je ta što nema neustrašivog heroja koji će se boriti s fantastičnim problemima koji su pred njim, već je to slabiji mladić koji je rastrgan između majke i ljubavi prema fatalnoj ženi. Ne znam kako je kod vas, ali u Crnoj Gori su starije generacije sve začepile i ne daju mladim glasovima niti priliku da se pojave, čuju ili uopće sudjeluju u kreiranju kulturne politike. Uglavnom su to konzervativni muški glasovi. I ne žele se odreći svojih pozicija nego ih vrlo grčevito i udruženo čuvaju i brane. Žene su, s druge strane – puno otvorenije za suradnju. Spomenuti muški krugovi, od Akademije do drugih institucija, su puno zatvoreniji.
Možda je, uvjetno rečeno – opasna teza, ali bajke su na neki način zagadile ili inficirale naše imaginacijsko polje, da ne kažem i dio društvenog tkiva. Slažete li se? Nesreće velikih ljubavi dolaze uglavnom iz takvih žanrova... To da život mora biti nešto drugo, i da taj Netko mora biti nešto drugo u našem polju interesa.
- Donekle se slažem. To sve imamo i u komercijalnom filmu, načinu na koji se tretiraju likovi. Vidim kada radim sa studentima koji su jako upućeni na mainstream kulturu – s njima je najteže probiti kod da ljudi ne moraju biti uzvišeni ili veći od života, već da se zaista vrate na ono što poznaju, s čim se susreću. Osobno sam se bajci tako i okrenuo, s namjerom da ću dekonstruirati te arhetipove, ne nužno jer sam se htio baviti fantastičnim principima. Naime, ja vjerujem da u ovim našim krajevima ljudi žive u fantaziji. Pogledajte samo što političari govore, u što vjeruju, što vjeruju da je progres, tranzicija. Mi, u Crnoj Gori, tu fantaziju živimo već trideset godina. Svakodnevno se spominju priče o Europskoj uniji ali mislim kako ljudi koji prate TV program ili čitaju novine uopće i ne znaju što to više znači i koliko smo mi zapravo daleko. U duboko smo apatičnom stanju u kojemu većinu ljudi ništa nije briga nego se eto povremeno samo bave preživljavanjem i vađenjem iz problema.
Jedan ne toliko poseban, ali karakterističan trenutak jest autoviktimizacija u našim kulturama. Društva sama kao da su zapela u toj patologiji žrtve i glorifikacije iste, stalno je nama netko nešto napravio, i zapravo nemamo suverenitet: ni teritorijalni, ni emocionalni, ni psihološki. Kako vam zvuči ovakav pogled?
- To je upravo ono što se događa u Crnoj Gori sa svim ovim političkim promjenama gdje smo dobili promjenu nakon trideset godina vlasti jedne strukture i možda se prvi put dogodio entuzijazam da nešto zaista suštinski može biti dobro i onda se cijeli narativ zaokrenuo u to da je jedna ili druga grupa žrtva, da je netko drugi kriv i da bi nam spas iz cijele situacije došao tako da smo se do te mjere transparentno okrenuli Zapadu te da naša vlast uopće ne krije da je dobila direktne upute sa Zapada te da samo rade ono što im je rečeno. Mislim da je to poražavajuće. Kao gradimo cijeli identitet na nezavisnosti, na tisućljetnoj kulturi – neku bajku, narativ konstruiramo, a onda s druge strane živimo paradoksalnu situaciju u kojoj ne da nismo neovisni nego niti jedan jedini korak ne možemo napraviti bez drugog. Tako da u takvom nekakvom ambijentu je vrlo lako konstantno biti žrtvom. To je status quo i onda hajmo.
Kultura je, nekada se mislilo – najvitalniji dio društvenog tijela, i kao takva je u današnjim konstelacijama ponajviše ranjena, najmanje se financira, najmanje ju se cijeni. Kako je u takvim uvjetima raditi film?
- Sve ovisi o tome kakve su vam ambicije. Ovisno želite li kroz film stvoriti neku vrstu znanja ili postavljate nekakva pitanja odnosno bavite se nekim problemima ili je cilj – zabava. Kultura je kod nas do te mjere degradirana da se ponekad ne može niti reći što je kultura. Jer se sve izmiješalo s jednim amaterizmom, s neproizvodnjom bilo kakvog znanja i bilo kakve misli. Na to se nadovezalo degradiranje obrazovanja pa su danas stasale generacije koje nisu obrazovane, što jasno nije njihova krivica - jer su odrasli u takvom sustavu. Standardi su oboreni i čini mi se da je potpuna idealizacija uopće pomisliti na intelektualnu misao, kao da je to romantična ideja nekog malog kruga ljudi koji tako cirkuliraju među sobom i prate što jedni i drugi rade. Ne znam do koje mjere kultura uopće probija obruč i dolazi do šireg društva i koliko je to isto društvo uopće spremno na nešto kompleksnije.
U takvim uvjetima, s takvom društvenom anamnezom, kako je odgajati te mlade ljude na fakultetu? I tu treba ući u svojevrsnu deluziju...
- Postoji ogromna vrsta odgovornosti, ali vjerujem kako se oni moraju beskompromisno upustiti u rad na filmovima te se baviti važnim temama jer se drugačije ne mogu niti udružiti niti se ikakva promjena može napraviti. I da, moraju na neki način baštiniti vrijednosti filma. Dolaze već generacije koje nisu gledale crno-bijele filmove i kojima povijest filma ne postoji, odnosno znači nešto sasvim drugo. Moj zadatak i zadatak mojih kolega je vraćati ih i inspirirati ih počecima.
Na čemu trenutno radite?
- Na produkciji "Otapanje vladara" redatelja Ivana Saletića. Radim na razvoju svog dugometražnog filma koji se načelno bavi selektivnim abortusima u Crnoj Gori.
