U vremenima u kojima živimo, ponekad je prilično teško pronaći nešto duhovito. Humor ne dolazi svima prirodno; nekima je posve normalno nositi se s teškim situacijama i životnim krizama kroz smijeh i šalu, dok kod drugih ipak prevladavaju socijalne norme. No, činjenica je da uz humor lakše prolazimo kroz život, ne shvaćamo sebe toliko ozbiljno, a onda ni probleme koje imamo. A crni humor ili onaj koji se javlja baš u tim teškim trenucima ponekad je urnebesan.
Porast popularnosti traumedije, žanra koji spaja traumu i komediju počela je i prije koronakrize. Ali ne baš u doba kad krize uopće nije bilo; već nekoliko godina živimo u neizvjesnim vremenima, političkoj, ekonomskoj i klimatskoj krizi na globalnoj razini.
Traumedija se od tragikomedije razlikuje po tome što nije potrebna tragedija koja se trenutno događa, nego trauma - posljedica neke tragedije s kojom se dugoročno pokušavamo nositi.
Primjeri takvih serija su "Fleabag", "Dead To Me", "BoJack Horseman", "After Life"... Svaka na svoj način tematizira različite traume, ali svima im je zajednička humorna crta koja je često iznimno mračna, ali svejedno - urnebesna.
Primjerice, u "Fleabag" glavna se junakinja pokušava nositi s tragičnom smrti najbolje prijateljice i krivnjom koju zbog toga osjeća, dok pokušava održati posao na životu, navigirati kroz kompleksne odnose s obitelji i partnerom. "BoJack Horseman" priča je o ostarjeloj televizijskoj zvijezdi koja se bori s depresijom i alkoholizmom, "Dead To Me" i "After Life" tematiziraju život nakon što osobe izgube supružnike. Čak bi se i "Ted Lasso" mogao svrstati u svojevrsnu traumediju jer se glavni lik, ali i brojni drugi, stalno bore s nekim traumama iz prošlosti, pokušavajući biti najbolje verzije sebe. Situacije su to koje su itekako životne, nimalo neobične ili bizarne, mnogi ih ljudi proživljavaju, ako ne mi, onda vrlo vjerojatno netko u našoj blizini. Život ide dalje, a oni se moraju nositi s time, znajući da ništa nikad neće biti isto, noseći se s time kako god znaju. A humor uvijek pomaže.
Mi koji gledamo traumedije možemo i sami proživjeti neke traumatične situacije bez da ih zaista doživimo, a zatim otpustimo te osjećaje kroz smijeh. Humor i smijanje, inače, poboljšavaju ne samo mentalno zdravlje, nego i fizičko. Naime, bez obzira na raspoloženje, ako se počnete smijati jer, recimo, gledate novi sitcom ili stand-up ili se samo smijete u društvu s prijateljima, u organizmu se počne izlučivati endorfin, tzv. hormon sreće, zbog kojeg ćete se osjećati bolje, a moguće je da će vam nestati bol ili će se barem smanjiti. Više smijanja pojačava imunitet, povoljno djeluje na spavanje, smanjuje stres, a čak i osnažuje pamćenje - ako ste informaciju saznali kroz šalu ili smijeh, veća je vjerojatnost da ćete je zapamtiti.
Nekima je traumedija i način da se bore protiv toksične pozitivnosti, koja je svoj vrhunac doživjela početkom lockdowna i zatim se strovalila na dno, odbačena od svih onih koji su odlučili da je bilo dosta terora ispraznih fraza poput: "Sve će biti dobro ako se ne brineš", "Samo budi pozitivan", "Gledaj na dobru stranu stvari", "Sve se događa s razlogom" ili "Sreća je izbor".
Toksična pozitivnost ne dopušta osjećanje bilo kakvih negativnih osjećaja, što nije prirodno. Svi su osjećaji jednako vrijedni i ne možemo se praviti da oni negativni ne postoje - tuga, ljutnja, frustracija jednako su dio života kao i zadovoljstvo, mir, sreća. Traumedija je uspješna baš zato što priznaje sve osjećaje i tretira ih jednako. A nije popularna samo na televiziji, nego i na društvenim mrežama, na kojima su sarkastični i "traumedični" postovi i profili postali popularniji nego ikad. Kreatori sadržaja na društvenim mrežama koji se ne dotiču loših stvari u životu nego prikazuju svoj uvijek savršeni život postali su dosadni - nitko se ne može s njima poistovjetiti. Kad su to shvatili, mnogi su počeli stvarati sadržaj koji je isforsirana trauma ili tragedija, primjerice Bella Hadid koja sa suzom u očima priča da je bila depresivna tinejdžerica jer joj majka nije dopustila da nosi dizajnersku odjeću. Stvarno tragično.
No, oni koji su prihvatili svoju traumu i s njom stvaraju kvalitetan, nerijetko jako duhovit sadržaj, postali su omiljeni jer su naprosto naglas rekli nešto što svi mislimo. Nema potrebe pretvarati se da smo stalno ok, to je poruka koju šalje ovaj žanr, kao i: nema potrebe stalno biti ozbiljan, čak ni ako si u boli.
