Nakon osamnaest dana života s novorođenčetom, u potpunosti sam kapitulirala i nazvala mamu za pomoć. Morala sam izaći iz kuće bez djeteta na rukama, zaspati bez straha da neću čuti nečiji plač. Morala sam, da ne poludim. Mama je došla i rekla: "Znaš što je čudno? Nisam imala osjećaj da idem čuvati svoju unuku, već da idem pomoći svom djetetu". U godinama koje su uslijedile taj će se njezin prvotni dojam stubokom izmijeniti: unuka i baka ući će u klasični patološki odnos prepun šećera, hrenovki u tijestu iz pekare i slijepog obožavanja jedna druge, a ja ću u tom trokutu postati dosadna rigidna majka, prometni znak koji vječno upozorava da se nešto ne smije ili nije po načelima moderne pedagogije, dežurno smetalo njihovoj vječnoj zabavi. Ali između te točke A, tog zimskog jutra kad sam shvatila da je sve to fun and games s bebama dok ga ne doneseš doma iz rodilišta, i točke B, u kojoj moje dijete riše predivnu čestitku za Majčin dan u vrtiću - mojoj mami, desila se još jedna promjena koja zaslužuje status fenomena.
Odnos mama i generacija žena rođenih osamdesetih zapeo je u prostoru dubokog nerazumijevanja. To su generacije koje nisu ni naslućivale da bi majke i kćeri mogle (trebale?) biti najbolje prijateljice, hihotati se ispod deke dok bindžaju serije zajedno i šaputati jedna drugoj sve detalje toksičnih veza iz kojih će zajedničkim snagama izaći. To je generacija mama (rođene pedesetih godina prošlog stoljeća) koje je društvo još uvijek tjeralo da duboko vjeruju u kontrolu (i antibaby i onu koja se očitava kao kopanje po dnevnicima i mobitelima svoje kćeri) da se ne bi dogodilo ono najgore: neželjena trudnoća, propast u školi i razvod. Takav pristup možda nas je izgradio kao uspješne žene koje su pomaknule dobnu granicu rađanja jer su prije toga gradile društvo svojim kroz traktur majke u mozak lijevanim radnim navikama, ali svakako nije stvorio neraskidivu emotivnu vezu dubokog razumijevanja i prijateljstva. Većina mojih prijateljica i poznanika potpisuje lelujav toksičan odnos s mamom, u kojem je ljubav rijetko upitna, ali ni kontrola i nerazumijevanje nisu strani, osobito po pitanju razvoda, seksualnih odnosa, izvanbračne djece, LGBTQ spektra, nezaposlenosti, samozaposlenosti, ekologije, piercanja, fluidnosti bilo kakve vrste, prijezira prema radnom vremenu od 8-4... Nastavite niz.
Ipak, većina mojih prijateljica se zaklinje u nevjerojatnu reparaciju odnosu mama-kćer u trenutku kad i same, konačno i puno prekasno prema generaciji rođenoj u poslijeratnoj Jugoslaviji, postanu majke. I sama potpisujem ovu promjenu. Od tog dana kad sam kapitulirala i priznala da ipak ne mogu sve posve sama nakon carskog reza s malom bebom na vrh brda usred zime pa sve do danas, moja mama i ja pronašle smo novu razinu odnosa. Nevjerojatno je da su zavoji i flasteri na našem odnosu bili dječje temperature, selidba s djetetom u pelenama u drugu državu, u koju je moja mama veselo dolazila da bi sa mnom ginula po nepoznatom gradu odgajajući kćer. Sve razlike su se polako brisale.
Žene stoljećima skrivaju koliko je majčinstvo teško i koliko će ti zaista trebati to kultno selo iz urbane legende o zajedničkom odgajanju nasljednika. Žene desetljećima, od kad nema sela, skrivaju da je ono većinom vlastita mama, ona ista figura čiji su vas savjeti da ponesete dodatnu vestu na more i da ne sjedite na betonu ubitačno nervirali. Priča mi prijateljica koja je nedavno rodila i imala težak oporavak od carskog da ju je mamin dolazak spasio. Sjećam se dobro da sam u ranim fazama mog samohranog majčinstva odjednom veselo ljetovala s mamom, što nisam mogla zamisliti posljednjih dvadeset-trideset godina. Odjednom mi je postalo jasno: samo ona razumije koliko je važno da beba nije na direktnom suncu, da su u šetnji savršeni uvjeti, da su bočice kako treba dezinficirane, da je more bistro i temperature bliske globalnom zatopljenju, da netko drugi uspava dijete ali samo netko kome ja u potpunosti vjerujem da će to napraviti na način na koji luda majka u post partum fazi misli da je najbolji. U prijevodu: samo majka razumije specifične neuroze svog djeteta.
Lelujajući između iscrpljenosti zbog koje sam stalno bila na rubu nesvjestice i želje da kontroliram svaki trenutak ranog života svoje bebe (intergeneracijsko prokletstvo, valjda), spoznala sam da u tom procesu imam samo jedinog pravog partnera: svoju mamu. Ta spoznaja, nakon više desetljetnog otuđenja i mojih dubokih misli da ja živim potpuno drugačiji život od nje, pa sam time i posve druga osoba, neovisna i moderna, bila mi je šokantna, ali tko uz bebu ima vremena za duboke analize pogrešnih stavova iz prethistorije bez pelena i formule? Samo sam prihvatila limunadu koja mi se nudila: tu je sad, ta žena koja me nije razumjela, i djeluje kao da me jedina razumije, a njezina stamena ljubav prema unuci kao da se prelijeva i na mene, i kao da ta bebica liječi naš odnos na najspontaniji mogući način: postajemo, još jednom, kao u vrijeme njezinog samotnog majčinstva, ratne drugarice, koje će zauvijek vezati trauma Leninih grčeva i mog preranog povratka na posao.
Kad bi dijete zaspalo, ona bi šapćući i mene stavila u krevet, te sjedala u auto da ode onoj svojoj drugoj obitelji: mužu koji na kauču čita novine i čeka da beba poraste i progovori. Sad kad je unučica školarka, i dalje smo najbolje prijateljice: baka je prva na popisu onih kojima se javljamo, kojima pišemo, kojima šaljemo slike. A mi se razumijemo bolje nego ikada, bez riječi. Majčinstvo liječi majčinstvo, i vjerojatno će tako biti i u ovom krugu: rastat ćemo se u dvadesetima uz duboka nerazumijevanja, a spojiti tamo negdje kasnije dok Lena bude iscrpljena spavala, a ja držala bebu u rukama. Jer samo mama može toliko voljeti svoje dijete.
