Sjećam se onog trenutka kada sam se prvi put u životu u ogledalo pogledala s istinskim gađenjem: imala sam dvanaest godina i isprobavala sam ružičasti dvodijelni badić u svlačionici dječje trgovine odjećom. Stajala sam tamo pod mlazom hladnog i bezosjećajnog svjetla, u strahu od toga da će mama ili tata proviriti iza debelog zastora skučene kabine i vidjeti me kako zurim u svoj polugoli odraz sa suzama u očima. Hladno me svjetlo bezdušno razlagalo na čestice i sve ono što će postati moji najdublji strahovi tamo u onoj prašnjavoj kabini tog nedužnog ljetnog poslijepodneva, mama i tata su nervozno cupkali u hodniku ispred kabine, a ja sam prvi put u životu osjetila sram zbog svog tijela, i odjednom mi se više nije išlo na more. Nisam se veselila ljetovanju ni pomisli da ću ga provesti na plaži u tom ružičastom badiću koji je razotkrivao moj trbuščić i moje kratke noge. Plakala sam cijelim putem do doma, štipala se svako malo za kolutove ispod pupka dok je mama u ruci stezala šarenu plastičnu vrećicu, a tata šutio s cigaretom u ustima i hodao nekoliko metara ispred nas. Ljudi su se okretali za nama na ulici i ispitivali me o suzama u mojim krupnim smeđim očima, istim onim za koje su svi godinama prije mog nemilog susreta sa zrcalom u svlačionici govorili da su prekrasne.
Govorili su mi da sam lijepa otkad znam za sebe. Rekli su mi da ću jednog dana kada odrastem i budem velika sigurno svakog dečka smotati oko malog prsta. Tepali su mi na ulici i na prijateljskim ručkovima, babe su me štipale za obraze, a dede stavljali u krilo. Govorili su mi da sam lijepa sve dok im naposljetku nisam i povjerovala. Upetljali su tu naizgled nevinu misao u krošnje mog mladog bića i pustili je da se ispreplete sa svim ostalim cvjetovima mog identiteta. Tada još nisam znala da je ljepota zapravo korov koji će isušiti korijenje mojih stabala. Bila sam ponosna jer je u našem društvu ljepota ultimativni kompliment, najveći doseg bića i tijela, ljepota je božanstvena jer se o ljepoti ne odlučuje, s ljepotom se rađa. Ljepota je ključ kojim se otvaraju vrata sveg poželjnog svijeta, onog u kojem možete dobiti što god želite – i besplatan upad u klub, i sretan kraj. Kada nam kažu da smo lijepi, osjećamo se moćno zato što i jesmo moćni, društvo nam to dopušta, društvo to zahvalno prihvaća i proždire; ljepota je teret krune s kojim se nose svi veliki monarsi, dragulj koji sjaji, ali i iskrivljuje kralježnicu. Vjeruje se da ljepota izdiže i iz siromaštva – Pepeljugini su obrazi možda garavi, ali njezini se zubi sjaje od bjeline dok putuje u kočiji opločenoj dijamantima sa svojom Louis Vuitton torbicom u desnoj ruci.
Onog trenutka kada sam im povjerovala, život se na trenutak učinio lakšim, činilo se kao da ću, nastavim li slijediti taj put, živjeti ispunjenim i sretnim životom. Kako sam odrastala, tako sam se naučila i promatrati u ogledalu iz svih mogućih kuteva. Nije to bilo ni samoljublje ni divljenje, moj je pogled bio u stalnoj potrazi za sitnim nesavršenostima koje će me izdati i razotkriti. Bila sam na stalnom oprezu, ljepota je postala neizostavan dio mog identiteta i ja nisam znala mogu li uopće preživjeti bez nje. Naše društvo objeručke je prihvaća i nagrađuje, osobito kada je riječ o ženama. Plastične operacije, pincete i šminka pomažu nam na putu do samoostvarenja i pružaju nam vidljivost u društvu. Razmislite samo o poznatim glumicama, voditeljicama i pjevačicama, malo se koja od njih ne uklapa u društvene okvire lijepog i poželjnog – ljepota im daje glas i mogućnost da javno iznesu svoje stavove i svoja mišljenja. Ljepota privlači lijepe i sjajne stvari – uspjeh, slavu, novac i sretne završetke, ta ni prinčevi u bajkama nisu pošteđeni redovitih odlazaka u teretanu (na jahanje?) i losiona za njegu brčića i brade.
Onog dana kada sam se vratila doma iz kupnje s ružičastim badićem koji zapravo nisam željela, izvukla sam iz ladice sve brojeve tinejdžerskih časopisa koje sam dotad skupila te krenula izrezivati članke o trbušnjacima i dijetama. Spremali smo se za odlazak na ljetovanje s dugogodišnjim obiteljskim prijateljima – oni su imali tri sina, a ja sam imala dvanaest godina i već sam odavno znala da rode ne donose djecu. Nisam željela samoj sebi priznati, ali nisam htjela da me i oni vide onakvu kakvom sam samu sebe doživjela u onoj prašnjavoj kabini za presvlačenje. Tada još nisam shvaćala da se zapravo ne bojim osude dječaka umrljanih čokoladnim sladoledom i s kožnom loptom u ruci, nego pogleda onog društva koje me postavilo na pijedestal dok sam igrala po njegovim pravilima, a zatim zaprijetilo da će me srušiti u blato ako ne nastavim igrati. U strahu od patrijarhalnosti koja nas sve strijelja svojim pogledom i tjera da plešemo sve dok se ne srušimo od umora, zakačila sam stopala za podnožje radijatora i počela raditi trbušnjake.
Godinama sam živjela u fatamorgani, opijena površnim odobrenjem društva koje mi je pljeskalo svaki put kada bih raspustila kosu, prije no što sam shvatila da zapravo cijelo vrijeme ližem vlastiti odraz u ogledalu. Moja je ljepota priviđenje baš kao i koncept ljepote sam po sebi – ja sam lijepa jer sam mlada i bijela, gotovo da i nemam dlake, ženstvena sam u prihvatljivoj mjeri i volim muškarce. Ja sam basic bitch, moji su ulozi niski i društvo u kojem se sve i dalje okreće oko bijelog penisa nastavit će me nagrađivati sve dok sam takva kakva jesam. Dobit ću po prstima ako se usudim ne obrijati dlake ispod pazuha ili priznati da nikada nisam otišla na brazilsku depilaciju, ali u načelu ću i dalje biti među miljenicima. "Ti si baš au naturel ženska" govorili su mi i muškarci i žene s blagim neodobravanjem svaki put kada bi se susreli s nepodrezanim grmljem mojih vrtova, a ja bih samo kimala glavom. Jedan mi je dečko rekao da bismo bili samo prijatelji da se ošišam na kratko, a drugi je u najpristojnijoj maniri prokomentirao činjenicu da za vrijeme karantene nisam izašla iz dronjaka. "Malo si se zapustila", promrmljao je ispod glasa nervozno cupkajući u hodniku ispred kabine za presvlačenje trgovine odjećom za odrasle dok sam se ja skrivala iza gustih zastora od oštrine svog pogleda, svojih zgužvanih bedara i onog prokletog trbuščića za koji se lijepi sve osim trbušnjaka.
Nakon godina brojanja kalorija i seciranja vlastite kože na pore, mitesere i prištiće, jednog sam se dana samo umorila. Sjela sam na hladne pločice u kupaonici i shvatila da više ne mogu i ne želim trošiti sve te sate na uređivanje u kupaonici, na maske za lice i razmišljanje o tome što ću sutra obući. Neću. Ne da mi se. Sjećam se da sam prije nekoliko godina gledala "Girls" Lene Dunham i pomislila kako i ja želim biti slobodna kao Hannah Horvath, debela i apsolutno neopterećena time što će itko drugi misliti o meni jer će ljudi ionako uvijek misliti, baš kao što sam i ja tada mislila o njezinoj debeloj guzici, i to se jednostavno nikada neće promijeniti. Jedino što se može promijeniti naš je stav prema samima sebi, a zatim posljedično i prema svima ostalima. Vjerojatno ćemo i tada razmišljati o tuđim guzicama, ali ne na isti način na koji razmišljamo sada.
Ponekad se osjećam kao da sam u zatvoru i kao da su voda koju pijem i zrak koji udišem kontaminirani svim tim silnim idejama i predodžbama o ljepoti i poželjnosti i našim ulogama u društvu. Ponekad mi se čini kao da se nikada neću osloboditi grižnje savjesti kada pojedem previše sladoleda ili naručim pizzu u deset navečer. Kada se našminkam, često se pitam jesam li se zaista našminkala zbog sebe ili zbog drugih. Ponekad nisam sigurna jesam li ovo zaista ja ili prava Lucija čuči negdje duboko u meni prekrivena slojevima svih tih silnih zabrana što su se s godinama nagomilale u meni. Sva ta nesigurnost čini nas posebno osjetljivima na manipulaciju: imaš proširene pore? Ne brini, pripremili smo za tebe dvadeset krema, seruma i maski za lice kojima ćeš riješiti svoj problem i usput se osnažiti jer ništa ne osnažuje više od dobrog tena. Lako je osjećati se poput licemjera u ovom shizofrenom društvu, ali važno je zapamtiti da je osuđivanje drugih žena (pa tako i samih sebe) zbog toga što igraju određenu ulogu u društvu samo još jedan oblik mizoginije – ponekad je izvedba ženstvenosti samo jedna od metoda preživljavanja u ovom svijetu. Za brojne je žene to jedini način na koji se mogu iščupati iz svoje klase i rase i svih ostalih čimbenika koji ih sputavaju na putu prema boljoj kvaliteti života.
Svijet nije pravedan i trebamo još mnogo raditi na tome da ga učinimo boljim mjestom. Za početak možemo početi od raskrinkavanja koncepta ljepote i razotkrivanja sve te silne politike koja se krije iza njega tako što ćemo samima sebi postaviti jednostavno pitanje: zašto (ni)sam lijep(a)? A dok razmišljate o odgovoru, slobodno naručite i jednu pizzu, sigurna sam da ste zaslužili.
