Jeste li primijetili koliko je riječ „trauma” postala prisutna u javnom i popularnom diskursu? Ne radi se čak ni samo o toj jednoj riječi, nego cijeloj psihološkoj terminologiji. Pojmovi koje smo čuli na terapiji sada su dio političkih govora, pop-pjesama, naših svakodnevnih razgovora te cijele internetske niše u kojoj se razni samoprozvani stručnjaci i „coachevi” bave mješavinom wellnessa i popularne psihologije, s vrlo čestim elementima new age ideologija, koji se potom pakiraju u jednominutne videe na TikToku ili objave na Instagramu. Gdje god se zaputimo, čini se da nas čeka neka vrlo psihologizirana, vrlo klinički obrađena verzija svijeta.
Naravno, uzroci ovakvog stanja stvari relativno su očiti, a nepobitna je uloga pandemije kroz koju već dvije godine prolazimo. U neizvjesnoj svakodnevici gdje se mnogi od nas suočavaju s egzistencijalnim problemima, propalim planovima i vezama, samoćom, usamljenošću i osjećajem izoliranosti, svijest o mentalnom zdravlju zaista je porasla. Čini se kao da nikad nismo bili toliko svjesni koliko je potrebno da prestanemo stigmatizirati mentalne poteškoće i da im počnemo pristupati kao svim drugim zdravstvenim problemima. O mentalnom se zdravlju danas razgovara sve otvorenije, a u progresivnijim državama aktivno se radi na tome da se psihološka pomoć i potpora učini što dostupnijom i pristupačnijom cijeloj populaciji. Ovo je svakako vrlo pozitivna stvar koja omogućuje da osobe s psihičkim poteškoćama (ili bolnim iskustvima s osobama koje ih imaju) dobiju adekvatnu brigu i nastave zadovoljno živjeti svoje živote.
S druge strane, ulaskom terapijske terminologije u popularne medije, javni diskurs i društvene mreže, dogodila se prezasićenost sadržajem koji pojmove iz psihoterapije pojednostavljuje, banalizira, svodi na memeove i lako probavljive anegdote. Brojni kreatori ovakvog sadržaja čak ni nemaju znanstvenu naobrazbu iz ovih područja, što znači da „istine” u kojima se pronađemo zapravo počivaju na vrlo klimavim temeljima, predrasudama ili osobnim uvjerenjima. Ovaj sadržaj može se na prvu činiti bezazlenim, no njegova sveprisutnost ima zapravo vrlo značajne posljedice jer fundamentalno mijenja način na koji poimamo stvarnost. Jezik kojim se služimo nije tu samo da pokazuje kako doživljavamo svijet oko sebe – on ujedno i stvara svijet u kojem ćemo živjeti sutra.
Već sad možemo vidjeti kako se naša slika stvarnosti mijenja. Drugim riječima, čini se kao da smo došli u situaciju gdje ne možemo pojmiti vlastito postojanje izvan okvira (pseudo)psihološke i wellness-terapijske terminologije: svi smo za partnere imali „sociopate” i „narcise” koji su nas „gaslightali” i „ljubavno bombardirali”, loše stvari koje nam se dogode nisu tek loše nego „traumatične” i „štetne”, moramo konstantno raditi na sebi da bismo očuvali svoju „energiju” i dali si adekvatan „self-care”. Kad smo tužni, onda smo „depresivni”, kad smo sretni, onda smo „manični”. Kad netko ima potrebu za kontrolom, pripisuje mu se „OKP”, a nekoga kome se teško fokusirati lako ćemo staviti u kategoriju „ADHD-a”. Kad naiđemo na nekoga tko dijeli naše probleme, ne možemo reći da smo se tek mogli identificirarti s tom osobom – mi se, štoviše, „povezujemo preko zajedničke traume”.
Je li moguće da smo nekad jednostavno tužni i da tu ne treba tražiti uzrok u traumama koje smo prošli tijekom odrastanja? Je li moguće da nam je bivši parner bio samo nesavršena osoba s kojom nismo funkcionirali (ili u najgorem slučaju – lažljivac) i da to ne znači da mu odmah trebamo pripisati psihopatološki poremećaj? Zašto se ovakva pitanja već sada mogu činiti kao surovo pojednostavljivanje? Riječi iz psihološkog diskursa toliko su uzele maha da danas čak na neki način daju veći legitimitet izrečenom: ako upotrijebimo riječ „trauma”, onda se naša bol čini ozbiljnijom, a tako će joj onda, nadamo se, i naša okolina pristupiti. Ovaj je aspekt bez ikakve sumnje ključan upravo za društvene mreže i potrebu brojnih coacheva i influencera da dođu do izražaja, da se njihova priča čuje, da se pokaže da je legitimna.
Međutim, ono što se događa kad svoju stvarnost poimamo kroz terminologiju traume zapravo je to da relativiziramo iskustva koja su istinski traumatična. Uzmimo primjer „ljubavnog bombardiranja”, koje se danas pripisuje svemu: od komplimenata tijekom online upoznavanja do poznatih i slavnih koji si kupuju skupe poklone. Ako je svaki preuranjen iskaz pažnje „ljubavno bombardiranje”, onda ne postoje znakovi pažnje koji to nisu – a samim time ništa nije „ljubavno bombardiranje”. Ujedno, istinski patološki oblici „ljubavnog bombardiranja” – kao što su primjeri vezani uz vođe kultova koji su tom tehnikom privlačili svoje sljedbenike, kao i primjeri vezani uz nasilnu manipulaciju unutar braka – teže će se prepoznati kao takvi ako smo svi uvjereni da smo to iskusili na vlastitoj koži.
Na sličan način, ako je sve što obilježava našu bol „trauma”, onda ne možemo razlikovati bol koja svoje korijene ima u traumi i onu koja nema – a to nam onemogućuje da svoje prave traume proradimo i riješimo. Kako ta riječ dobiva na upotrebi, tako se njezino značenje sve više raspršuje i gubi preciznost koju ona ima unutar znanstvenog diskursa. Dobri psiholozi i psihoterapeuti znaju da se ovakvim riječima ne mogu koristiti olako jer one potencijalno znače uokvirivanje situacije kao nešto što ona nije – a samim time i mogućnost pogrešnog postavljanja dijagnoze.
U potpunoj suprotnosti ovakvoj praksi stoje današnji trendovi „samodijagnoze” koje je uvelike popularizirao TikTok. I dok i ovaj trend ima svoje pozitivne strane, kao što su rano razvijanje svijesti o mentalnom zdravlju i važnosti razgovora o njemu, prevladavaju ipak one negativne. U SAD-u je tako prošlog studenog zabilježen porast pacijenata koji su bili uvjereni da imaju Touretteov sindrom jer su u TikTokovima vidjeli pojedince sa sličnim tikovima kakve su i sami imali. Kod većine njih zapravo je zabilježeno da dotični sindrom dakako – nemaju – nego su tikovi posljedica drugih poremećaja koje nisu na vrijeme detektirali ili, u nekim slučajevima, nesvjesnog oponašanja onoga što su vidjeli na videima. Stručnjaci stoga podsjećaju da sadržaj koji konzumiramo online možda može biti dobar poticaj za proučavanje određenih problema, ali nikako ne bi smio biti zamjena za pravu individualiziranu medicinsku skrb.
Na kraju krajeva, psihologiziranje apsolutno svakog aspekta našeg postojanja u sebi sadrži jedan duboki paradoks, a to je da zapravo nema terapeutski učinak. Baš suprotno, stvarnost koja tako nastaje zastrašujuća je jer se svaka teškoća u njoj doima kao patologija, a svaka bol kao simptom nečeg većeg. Naši problemi u našim očima prestaju biti izolirane poteškoće; oni postaju karike u lancima kojima smo sputani od djetinjstva, a samim time mogu se činiti toliko velikima da nas to potpuno odvrati od pokušaja da ih riješimo. Treba se prisjetiti onoga što će nam reći svaki dobar terapeut, a to je činjenica da nas naše traume ne definiraju i ne obuhvaćaju kao osobe u potpunosti – ne trebamo forsirati sliku svijeta u kojoj se osjećamo kao da to tako jest.
