Tri filma o kojima pišem bliska su u svojoj osnovnoj temi odnosno njihovim provodnim motivima: toksičan sustav koji oslabljuje već krhka i nježna bića, kapitalizam kao nužni egzekutor naših intimnih i profesionalnih života te vječni manjak ljubavi, odnosno one ideje ljubavi koja je dostatna, hrabra i iscjeljujuća "da pomogne". Takva ne postoji, očito.
I možda ni ne treba postojati. Ono što trebamo je učiti je osvještavati (kada je ima) i biti zahvalni na njoj (kada je ima, kakva god da je). Ostalo vrijeme trebamo, čini se, raditi na osnaživanju mogućnosti za iskrene, stvarne razgovore jer tek s njima imamo povremeno šansu da nešto konstruktivno napravimo i za sebe i za druge. U ovim filmovima na koje ću se kratko osvrnuti vidio sam potencijale za suvisao i argumentima ispunjen razgovor. Preporučujem ih, a timu ZFF-a zahvaljujem na ovakvim iskoracima.
Prijateljstvo kao najjača ljubav. I prijateljstvo kao najkrhkija ljubav. U malo toga se toliko bezinteresno (ako smo među poštenijim dijelom vrste) prepustimo kao u tu instituciju. U njoj se nerijetko nadomještaju svi drugi propusti ili se popunjavaju sve druge praznine nastale u okrnjenim odnosima s familijom, školama i drugim institucijama s nametnutim, rijetko slobodnim ponašanjima. Što slobodnim znači? Ugodnim? Veselim? Rasterećenim?
Film "Blizu" mladog belgijskog redatelja Lukasa Dhonta koji je svoju premijeru imao na Zagreb Film Festivalu tematizira tu ljubav (s elementima naivne homoerotičnosti) koja u svojim nedovoljnostima, slabostima i nježnostima, a preko normativnih društvenih prohtjeva odnosno opstrukcija počinje samu sebe ugrožavati. Dogodi se štošta tragičnog, rad krivnje je uokvirio narativ, ali poruka je lijepa. Ljubavi ima, a ima i cvijeća po kojemu smijete trčati. Omogućite si te scene. Jer, što drugo? I zašto ne baš to?
Film "Trokut tuge" proslavljenog Rubena Östlunda u njegovoj prepoznatljivoj maniri tematizira odnose moći unutar klasa, rodova i drugih karakteristika koje čine naš identitet. Fenomenalna gluma i razvijen dijaloški okvir krasi ovaj film koji je dobio Zlatnu palmu u Cannesu. Glumačke zvijezde kao dobar osigurač za uspjeh su tu, od Woodyja Harrelsona preko Harrisa Dickinsona do našeg proslavljenog glumca Zlatka Burića. Međutim, ponajveća mana filma njegova je zloporaba diskursa manifesta te, bit ću slobodan je nazvati "bjelačke kritike" ovom svijetu koji živimo. Kao sve je jasno, u smislu tko koga "gazi" s ciničnom porukom filma da kada se odnosi moći izmijene (stjecajem okolnosti iz još bizarnijih, utopijskih razloga) onda onaj koji je bio potlačen postaje tlačitelj. Pa valjda, da se to ne bi dogodilo, možda uvjete postojanja ne bismo niti trebali mijenjati. Ipak, film je zabavan, elegantan i dopadljiv. "Trokut tuge" ide u kinodistribuciju 17. studenog diljem Hrvatske.
Film koji je pokupio ponajviše ovacija publike, nagrade u Locarnu, a i posebnu nagradu na ZFF-u dugometražni je prvijenac Juraja Lerotića "Sigurno mjesto" koji je prikazao jednu autobiografski inspiriranu priču o samoubojstvu (kao i "Blizu", uostalom). Glavnu ulogu igra sam redatelj i scenarist Juraj Lerotić uz jednog od glumačkim umijećem istaknutijih glumaca srednje generacije - Goranom Markovićem. Krovna je tema filma, bit ću slobodan reći – nemogućnost. Nemogućnost obitelji, nemogućnost sustava ovakav kakav je da pomogne čovjeku kojemu pomoć treba. Dirljiva i hrabra je to filmska, autorska perspektiva.
