Manekenka i voditeljica Chrissy Teigen nedavno je na Instagramu objavila dugačku ispriku zbog ponašanja na društvenim mrežama. Ako ne znate priču, evo skraćene verzije; prije desetak godina, Chrissy je pisala zle komentare Courtney Stodden, tada 16-godišnjakinji koja se udala za 50-godišnjeg glumca Douga Hutchinsona. I ne samo na Twitteru, nego joj je u inbox slala poruke u kojima joj poručuje da bi se trebala ubiti. Nakon što je Courtney to još jednom ponovila, Chrissy je otkazana po kratkom postupku. Objavila je kratke isprike na Twitteru i onda se maknula s društvenih mreža. Sad je ponovno objavila podužu ispriku u kojoj priznaje kako je bila "trol", "nesigurna i nezrela", kako se pokušavala dokazati i "impresionirati nepoznate ljude kako bi bila prihvaćena".
"Mislila sam da ću biti cool i da će se ljudi moći poistovjetiti sa mnom ako se šalim na račun drugih slavnih. (...) Sada, suočena s nekim stvarima koje sam napisala, osjećam susramlje do srži. Iskreno, osjećam probijajuću bol u tijelu kad se slučajno sjetim svoje prošlosti i zaslužujem to. (...) Nisam bila zločesta u stvarnom životu. Vrlo često ljudi mi bi prišli i rekli: 'Puno si ljubaznija uživo', ne znam zašto to nije bila crvena zastavica. (...) Ovo vam govorim zbog konteksta, ne zato što tražim ili zaslužujem ikakve simpatije", između ostalog je napisala Teigen.
Ipak, neki nisu bili impresionirani. Mnogi su istaknuli kako isprika ne daje dojam iskrenosti, kako svaka rečenica počinje s "ja", odajući njezin egocentrizam.
"Nije joj žao što je to napravila, žao joj je što je uhvaćena", napisali su brojni komentatori.
Ispričati se nekome, a pogotovo tako javno, s očima milijuna ljudi, nikako ne može biti lako. Suočiti se sa svojim pogreškama i priznati ih zahtijeva zrelost, emocionalnu i socijalnu, koju mnogi nemaju, usprkos godinama koje signaliziraju da bi ih trebali imati. No, isprike su uvijek vrlo osobne, intimne čak i teško ih je izvesti, a da druga osoba shvati da ste ozbiljni i iskreni. Pitali smo zato psihologa Ivana Salečića iz Zagrebačkog psihološkog društva što čini dobru ispriku, zašto nam je nekad teško ispričati se te kako znati je li druga osoba iskrena prema nama.
Zašto nam je toliko teško ispričati se, čak i ako je jasno da smo pogriješili?
Neki put se nije teško ispričati, čak jedva čekamo objasniti nesporazum. To može biti dobro jer komunikaciju vraćamo na staru stazu i na neki način je potvrđujemo, čak i osnažujemo. Nesporazum postaje dio zajedničkog iskustva kroz koje rastemo individualno i u odnosu s osobom kojoj se ispričavamo. Nije, naravno, dobro ako se stvari za koje se ispričavamo gomilaju, to umanjuje važnost isprike i povećava razočaranje obiju strana. Kad nam je teško ispričati se, to može značiti mnogo toga; i da smo zaista gadno zeznuli pa nas je sram, i da smo identificirani s teškim emocijama poput bijesa i razdražljivosti pa nas nije briga, da smo u stanju izolacije i da nam je teško komunicirati. Ili u krajnjoj liniji – da ne vidimo drugu osobu i da rezoniramo i osjećamo po principu my way or highway. Mi smo ti koji smo pogriješili i to trebamo priznati – i to je dio teškoće isprike.
Na što paziti kad se ispričavamo drugima? Koje rečenice ili konstrukcije izbjegavati?
Suprotno popularnoj predodžbi, nije dobro reći: "Oprosti." Iako je u sadržajnom smislu to zapravo sadržaj isprike, formulacija je imperativna; zapovjedni način, u kojem tražimo nešto od nekoga. I to ne od bilo koga, nego od osobe prema kojoj nismo bili korektni. Osim što naše ponašanje nije bilo OK, sad još zahtijevamo od osobe da preko toga prijeđe. Na taj je način ponovno "pregazimo". To je ono što bi u tenisu rekli – dvostruka servisna greška. Zanima nas samo konačni oprost koji treba – nama. Zanima nas da nešto dodatno dobijemo od onog koga smo već oštetili. U takvom traženju ta druga osoba i dalje ne postoji, i dalje postojimo samo mi, koji smo drugom nanijeli bol ili neugodnost i sad još hoćemo da se to zaboravi. Nije naravno dobro niti izmotavati se, umanjivati svoj postupak i njegove posljedice, tražiti razloge u vanjskim okolnostima, proglašavati “žutu minutu”, prebacivati odgovornost na druge, reći da je i nas isto tako netko uvrijedio sto puta pa kaj sad evo preživjeli smo. Nije dobro muljati.
Kako se uspješno ispričati drugima, a da ne stavimo sebe u prvi plan?
Kad se ispričavamo, mi moramo sebe staviti u prvi plan, kako bismo rekli da nam je žao. Ali, kad dolazimo s isprikom, mi zapravo želimo završiti tu priču, riješiti taj problem. To nije nužno slučaj s drugom stranom – za nju je to možda još otvoreno. U tom slučaju važno je da posjedujemo kapacitet da shvatimo i poštujemo njezino stanje i da čujemo što ona o tome želi reći. Ako je ona još previše povrijeđena da prihvati ispriku, i to je potrebno poštovati i razumjeti, iako to zapravo odgađa naš plan da odmah dobijemo oproštaj. Ako se uvrijedimo što je naša isprika odbijena, napravili smo dodatnu štetu. Razmišljanje – ja sam zeznuo, ja ne mogu s tim živjeti, moja slika o meni je poljuljana, meni sad treba oprost... a ovaj mi ga ne da, i onda – bok. Iako ništa od ovih stvari nije izgovoreno u isprici, to je pravo stavljanje sebe u prvi plan. Netko ne prihvaća vašu ispriku? Ali što ako on nije tvrdoglav, inatljiv, uvredljiv, kratkog fitilja, komplicira bez veze... Možda je naprosto i dalje povrijeđen. Treba se više potruditi, iako s tim nismo računali kad smo se došli ispričati. No do tog truda često ne dolazi - imate desetljetna prijateljstva koja puknu na takvim mjestima.
Kako možemo prepoznati je li nečija isprika iskrena?
Napravili smo nešto što ne valja i sad isprikom nastojimo re-uspostaviti širi kontekst, koji će iscijeliti ranu nanesenu drugome, ali i koji će podsjetiti da mi nismo samo ona gruba i nepažljiva osoba koja je prethodno pokazala da je kadra nanijeti bol. Kad smo mi povrijeđena strana, vrijedi sve ovo što smo pobrojali – je li nas se čulo, je li nas se doživjelo, je li nakon isprike – nastupilo iscjeljenje? Je li nam lakše, ili smo još jednom obezvrijeđeni? Po tome je lako znati je li isprika bila iskrena.
