Možemo li se izliječiti od svoje obitelji? Nobelovac Ivo Andrić je rekao da se, po prilici, cijelog (našeg, intimnog) vijeka liječimo od nesretnog djetinjstva. Juliette Allais pak, spisateljica i psihopraktičarka čija je knjiga "Kako se izliječiti od svoje obitelj" zasjala na mnogim top 10 preporukama diljem planeta tvrdi nešto drugo. Usavršavala se na područjima transgeneracijske psihoterapije, neuroznanosti, jungovske psihoanalize, a knjigu je na hrvatskom jeziku objavila zagrebačka Poetika.
Naime, Allais tvrdi da je moguće "izliječiti se" – ali uz jedan podosta (zapravo) radikalan zahtjev, a to je da tom izlječenju ne pridajemo nikakva svojstva, a svakako ne čarobna. Obitelj je, tvrdi autorica – poput kalupa u kojemu se oblikujemo i koji nužno moramo napustiti. Izlječenje je naime, sve je jasnije, plod kreativnog procesa koji nam omogućuje da od svih analiziranih pitanja načinimo svojevrsni labirint u kojemu ćemo svaki dan otkriti novu životnu fazu. Prošlost je tek element našega razvoja. Nekada je možda preradikalno tvrditi da je čak temeljni.
Rijetki članovi obitelji su se spremni odvažiti na taj put, tako da vas/nas naša usamljenost u tom interesu spram transgeneracijske teme/ spoznaje ne treba osobito čuditi. Obiteljska je prošlost upisana u način, tvrdi autorica, na koji mislimo i živimo svoju prošlost, na način na koji zamišljamo svoju budućnost.
U tom smislu, rodoslovno stablo moramo početi doživljavati kao cjelinu koje smo sastavni dio. Štogod nekada mislili, zahvaljujući našoj obitelji, mi postojimo. Samo je po sebi pravo čudo ovaj naš život u kontekstu te nužno dugačke prošlosti, zar ne?
No, vratimo se na početak – prava je istina da nas sve češće (neke sretnike,rjeđe?) muče i okupiraju sumnja, tuga, razni poslovni i intimni neuspjesi, samoća i usamljenost. Sami, češće no rjeđe robujemo određenim vrstama ponašanja ili odnosima kojih se ne možemo osloboditi, osjećamo se nezadovoljno i nesretno. Uz sve moguće razloge ovim osjećanjima, ponekad je važno uključiti i element naše genealoške prošlosti, odnosno načina na koji se nastavila "upisivati" u naše perspektive spram svijeta, i naša uvjerenja.
Često je ovako postavljeno – prošlost uglavnom nije prošla, a zbog nje znamo ponavljati, reproducirati konflikte i nesretne situacije. Jedno od uvjerenja koje valja propitati jest – rađamo li se "djevičanski čisti" te što učiniti s pretpostavljenim transgeneracijskim sjećanjem koje je upisano u naše stanice od rođenja. Allais tvrdi da se rađamo kao kompleksan mozaik koji ako ne rasvijetlimo dolazimo u opasnost da izgubimo dodir s aktualnom stvarnosti te prestajemo primjereno reagirati jer stvari i ljude doživljavamo kroz gledište koje (zapravo!) nije naše.
Cilj psihogenealogije nije tek, tvrdi autorica, težnja za "čišćenjem" rodoslovnog stabla od mračnih i nedovršenih priča jer, kao što znamo – patnje, nedostaci, neuroze, sramote i transgresije ne mogu se izbrisati čarobnim štapićem. Bitno je shvatiti koje su naše psihičke pozicije koje nas drže u prošlosti jer – onog o čemu ništa ne znamo, nikada se i ne možemo osloboditi.
Moje iskustvo čitanja ove knjige alarmiralo je niz dvojbi koje i inače imam spram pretjerano simboličkih interpretacija u polju duševnog i inog zdravlja, a transgeneracijski pristup koji je dominantan u ovoj knjizi nudi simboličan pogled na stvari te omogućava (poetičan!) kontakt s tom uglavnom nerasvijetljenom i nesvjesnom obiteljskom dimenzijom. Knjiga nudi pogled u psihogenealošku seansu, ideju izlječenja od obitelji, bijeg iz uhodane matrice, priču o potrazi za seksualnim identitetom, mjesto u nužnom trokutu majka – otac – dijete, narativ o neuspjehu, nemogućnost odnosa te niz drugih problema s identitetom. Stoga, dobar je "uvod" u teme koje neizbježno trebate (ako mislite) rasvjetliti na terapiji, bez samodijagnosticiranja. Jer ono je opasno.
Dakle, nismo tabula rasa – od začeća nam pripada određeno mjesto markirano s vrlo konkretnim elementima. Valja navesti ključne: društveno-kulturni položaj roditelja, taj bolni klasni element, novčana situacija, spolni i rodni identitet, ime, prezime, datum rođenja, pozicija unutar obitelji. Naše rođenje utjecalo je na rodoslovno stablo jer će, između ostalog, prije ili kasnije razotkriti njegove temeljne sukobe, nepoznate veze i dvojake osjećaje. Što prije krenemo na taj "put", to ćemo imati veću šansu za sreću. Mir, ili kako god to već zvali - ljubav, na primjer?