U ovako polarizirajućem globalnom trenutku, zapravo je lako donijeti stranu i biti sudac – užasno je jednostavno i zahvalno se opredijeliti pro ili kontra najvećeg tenisača svijeta Novaka Đokovića u njegovim svjetonazorskim i pravnim vratolomijama. Ipak, postoji nešto slično ili zajedničko mnogim ljudima koji zaposjednu određene pozicije društvene i ekonomske moći. Kada bi ih se karakteriziralo kao književne likove, imali bi sličan opis vrlina (hrabri, radišni, talentirani) i mana (narcisoidni, manipulativni, samodostatni…). Ovo je tekst o “njihovoj” zaljubljenosti u moć.
U narcističkoj kulturi neoliberalnog kapitalizma idolopoklonstvo (kršćanskom optikom gledano) je idealno potrošačko tkivo. Pop-kultura kao poligon te sport kao najistaknutije i najskuplje polje unutar te kulture posebno prednjači u proizvodnji idola, sekularnih potrošačkih proizvoda bogova. Jednom proizvedeni bogovi ne žele lako prepustiti svoj tron. Naime, jasno je – puno privilegija stekneš, a da se istima nisi niti nadao. Iznenada, postaješ relevantan sugovornik na niz tema, tvoje mišljenje i tvoja pojava se posebno cijene i naplaćuju. Možeš imati mišljenje o svemu i svima – o političkim relacijama, o zdravstvenim pitanjima, o identitetima, povijesti... I ono što je posebno zanimljivo je da ne moraš o tome ništa znati, zapravo. Možeš lupetati gluposti, po prilici će ti cijena i porasti jer će clickbaitovi porasti, uz kreiranje kvalitetnih kontroverzija. I sve to skupa, cijela ta proizvodnja idola i bogova duhovita je i zabavna, ako joj izuzmemo realan aspekt, a on se zove utjecaj i relevantnost koji u sebi nose jednu vrijednost i obvezu koja se zove odgovornost. Djelovati u javnosti, biti javni radnik (političar, sportaš, umjetnik, novinar...) iziskuje od svojih aktera jednu vrst poniznosti, časnosti i poštenja – odgovornosti i istinoljublja. Znam da zvuči patetično i samim tim gotovo pa nemoguće za tražiti i shodno realizirati, ali na tom valja inzistirati.
Posebno tužno (i očajno) zvuče sportski uspješni radnici - odnosno zvijezde - koji odlučuju prakticirati ruralne rituale ne bi li očuvali zdravlje, život i uspjeh. Prakticiraju, ignorirajući sve civilizacijske dosege (medicinske, šire znanstvene, tehnologijske) – a kada ih se pita zašto to čine, argumentacija izostaje jer argumentacije niti nema. Postoje samo vjerovanja i predanja da se može zaobići znanje, da postoji direktnija veza s “onostranim”, s “božanskim”, da nam ne trebaju sekularne institucije, de facto da baba liječi lizanjem bjeloočnice (ako ste čuli za tu balkansku anegdotu, ako niste – guglajte). Pitate se kako je moguće da netko tko toliko visoko kotira na društvenoj ljestvici uspjeha, netko tko je (pretpostavljamo) okružen intelektualnom i/ili umjetničkom elitom, sebi može dopustiti povjerenje u te praznovjerne modele?
Jedan od odgovora koji se nadaju beskrajno je iritantan i samim tim, potencijalno najprecizniji: moć. Moć i moć i moć. Naime, ljudi obilježeni onim što se u kulturi prepoznaje kao “talent”, “karizma”, “blagoslov”, “ono nešto” inherentno imaju moć, a ako na tom sijasetu sinonima baziraju svoj poslovni uspjeh, a ne na radu kao takvom (kao većina ljudi – od 9 – 17 sati) za sebe lako mogu povjerovati da su odabrani i da ih se zbog te prirodne moći drugačije treba tretirati od drugih ljudi i njihovih praktičnih alata znanja s kojima sudjeluju u proizvodnji života. Također, ta i takva moć se kapilarno širi na sve druge sfere života. Ta moć u prirodi svog postojanja mora biti pomalo nedohvatljiva, nedokučiva i nepristupačna puku. Mora biti obilježena mitologizacijom koja može krasiti samo “odabrane” među nama, a ne, nedajbože – ravnopravne. Ta moć u sebi misli da će se onaj koji je ima drugačije spasiti od svih nas koji je nemamo. Dosta naivno, zar ne? Spasa od života kao ni od smrti, moramo vas obavijestiti – nažalost nema.
