Znate već kako idu poznati stihovi: "Moglo bi bit da je lakše umrit, nego..." A zašto? Što je nagnalo autora te pjesme da napiše te retke, a gomilu ljudi da se s njima poistovjeti? Makar bila riječ o pjesnički uvjetovanoj hiperboli, zaista je potrebno stati i zapitati se - zašto bi itko rekao da je lakše je umrijeti nego ispričati se? Ponos i oprost nerazdvojni su prijatelji, iako u svojoj različitosti jedan drugome osporavaju autoritet. Ponos je silovit i ratoboran, on nutrinu pokušava zaštititi agresivnim napadima na pretpostavljene protivnike, dok oprost poziva na ranjivost i poniznost, na snagu koja se ne odlikuje toliko grubošću koliko mudrošću, i koja oko nutrine ne gradi bedeme, već je izlaže na otvoreno. Bilo kako bilo, shvatiti da si pogriješio je jedno, a priznati pogrešku i ispričati se nešto sasvim drugo. U čemu je razlika?
Sama filozofija isprike mijenja se od slučaja do slučaja. Kao što nije isto ispričati se jer smo nekoga trknuli u prolazu i jer smo nekome proračunato slomili srce, tako nije isto ni ispričati se osobi koja će ispriku prihvatiti i onoj koja će je odbaciti ili joj se, možda, narugati. Psihologinja Josipa Končinski tumači nam složeni kemijski sastav riječi "oprosti", koja u životu kao da nekada donosi i više komplikacija nego neupitne koristi.
"Kad kažem 'oprosti' nakon nekog neznačajnog događaja, nemam osjećaj da je ugrožen moj osjećaj vlastite vrijednosti. I dalje sam sigurna u sebe, ne zamjeram si, svjesna sam svoje želje da "nisam htjela da se to dogodi", a vjerujem da je i drugima očita ta želja. Sve to čini da se osjećam okej sama sa sobom, a tada mi je lakše ući otvorena srca u odnos s drugom osobom. No reći 'oprosti' nakon što se dogodilo nešto značajno i ozbiljno nosi sa sobom jednu težinu. Koliko će nam biti teško izgovoriti te riječi ovisi o puno čimbenika, a neki su naša percepcija, značenje koje pridajemo toj riječi, ali i povezanost s osobom koju smo povrijedili. Riječ 'oprosti' nije samo riječ. Ona nosi sa sobom cijelu jednu dinamiku različitih odnosa, uvjerenja, povreda, percepcije, slike o sebi, i tako dalje.
Da pojasnim, ako u drugoj osobi vidimo suparnika u 'dvoboju optuživanja' logično je da na kraju jedan treba biti pobjednik, a drugi gubitnik. Pobjednik je onaj koji je iznad, bolji, 'u pravu'. Gubitnik je ispod, lošiji, 'u krivu'. Nitko se tako ne želi osjećati. Koje još asocijacije vežemo u gubitnika? Neželjen, ponižen, zaboravljen, ismijan, manje vrijedan… Zato se jako trudimo ne biti gubitnici. Također, tu je i strah od neizvjesnosti. Spuštam svoj oklop i ranjivo se otvaram drugoj osobi. Svašta se još može dogoditi. Može me zagrliti, a može me i raniti. I toga se bojim."
Psihologinja nas upućuje u to kako pravilna isprika dolazi u četiri dijela: prvo je na redu priznavanje pogreške, drugo izgovaranje specifičnih riječi (žao mi je, oprosti, ispričavam ti se). Zatim istražujemo što nam je činiti, odnosno što bismo mogli poduzeti kako bi se povrijeđena osoba osjećala bolje. Nakon što to i učinimo, slijedi obećanje odnosno odluka za promjenom takvog ponašanja u budućnosti. "Treba li se strogo držati ovog poretka, naravno da ne treba", nadodaje. "Važno se i znati prilagoditi situaciji. Ne treba se svaki put sve iskomunicirati, jer nekad je sve jasno i kroz neverbalnu komunikaciju i to zna biti dovoljno. Osjetit ćete je li to dovoljno. Ako imate osjećaj da nije dovršeno, da vam i dalje nešto stoji na srcu, to vam je znak da ipak izverbalizirate."
No katkad situacija odvede i do toga da prostora za oprost jednostavno nema. Šteta koja je počinjena preteška je, a povjerenje da osoba neće ponoviti grešku neopravdano. Strah od takve situacije jedan je od glavnih razloga zašto nam um tako često ipak sugerira da preskočimo ispriku, da je prešutimo, da se radije pravimo kao da se ništa nije dogodilo. Pokazati se pred nekim ranjiv i ponizan a dobiti hladnu "odbijenicu" nikome nije ugodan osjećaj, ali ta se odbijenica, ponavlja Končinski, jednostavno mora poštovati. "U slučaju da mi druga osoba ne želi oprostiti, moje je da to poštujem. Tu je važno podsjetiti se da oprost nije prekidač koji samo treba pritisnuti, koliko god možda i druga strana to htjela te da ono što možemo napraviti je dati vremena i imati povjerenja. Oproštenje treba i jedino može doći slobodno."
Za kraj je potrebno dekonstruirati ispriku kao fenomen, skinuti joj sve maske i pokazati sva njena naličja. Kao što smo već naglasili, u pitanju nije tek nekoliko riječi, već čitava povijest iskustava i trauma, osjećaja i vizija jedne, odnosno dviju uključenih osoba. "Iza svega stoji ponos. A iza ponosa sram i strah. Neka se svatko za sebe zapita: 'Koji dio mene se osjeća napadnutim kad se pokušavam ispričati? Što gubim?' Je li to samopoštovanje, ugled, dostojanstvo, odnosi... Više nas pogodi tumačenje neugodnog događaja, nego sam taj događaj. Naše tijelo čuva uspomene na sve povrede koje smo doživjeli, koje se kasnije očituju kao napetost, krutost, bol, itd. Povrede su nam nanijeli ljudi koji su bili jači od nas, dominantniji. Izazvali su u nama osjećaj poniženosti i srama. Sram otkriva koliko smo nemoćni, ranjivi, nedovoljni. Osoba koja se srami ima osjećaj da je izložena pred svima, i stalno je pod prijetnjom rugla i odbacivanja. Ovdje je važno razlikovati sram od krivnje. Krivnja kaže 'pogriješila sam, nešto sam krivo napravila', a sram kaže 'ja sam pogreška, nisam vrijedna da postojim'. Kod srama nema mogućnosti popravka jer nešto sa mnom nije u redu, ja ne valjam. Teško je oprostiti ako nismo svjesni svog srama i straha od odbacivanja. Potrebno je priznati svoj sram i prihvatiti ga ili za početak pokušati 'probaviti ga'. Kada smo svjesniji ovih osjećaja u pozadini i gledamo na njih sa suosjećanjem, lakše ćemo ih biti svjesniji kod drugih ljudi i moći ćemo ih prepoznati iza raznih maski moći, perfekcionizma, žrtve, pravednika."
Sudeći po svemu naučenom, da - možda zaista i jest lakše umrijeti nego reći "oprosti" i suočiti se sa svime što ta riječ donosi sa sobom. Ipak, to nije stvarna opcija, već samo pjesnička figura, a na nama je da nastavimo živjeti sa svojim pogreškama i strahovima, narušenim odnosima i sramom, osjećajem manje ili veće vrijednosti i svim bedemima koji štite naše krhko jastvo. Reći "oprosti" nekad znači izaći na pljusak bez kišobrana, ali nekad znači i stati pod sunce. Na tren se sniziti kako bismo se kasnije uzvisili dugoročno je puno lakše nego stalno hodati pogrbljen, spreman na borbu i udarce. Isprika upućena drugima učit će nas da postavimo granice i samima sebi, i da lakše prepoznamo kada ih netko prijeđe. Ironično, ali velikodušnošću i ranjivošću zapravo se štitimo puno jače i učinkovitije nego bedemima ponosa i prkosa.
