U vrijeme vladavine društvenih mreža, a s njima i kolektivno prihvaćenog voajerizma, široko rasprostranjene anksioznosti i nagomilanog, intenzivnog stresa, možemo reći kako se naša percepcija o svijetu uvelike promijenila. Konstantno pritisnuti između onoga što nam stvaran i onoga što nam digitalni svijet sugerira kao "realno", granicu između objektivnog i subjektivnog još više zamućujemo, ako se već i nije u potpunosti izgubila. O tome postoji li objektivna slika stvarnosti raspravlja se otkad je i čovjeka: stvara li svaki individualac vlastitu "realnu" sliku ili postoji ono univerzalno "realno" što je čovjeku zauvijek nespoznatljivo pitanje je na koje nitko do sada nije uspio odgovoriti, a pokušavali su mnogi. Danas se s istim pitanjem suočavamo na dnevnoj bazi, više-manje svaki put kad zakoračimo na jednu od društvenih mreža ili nabasamo na vlastiti odraz u zrcalu.
Koliko ste se puta pogledali u ogledalo, uvjereni da je vaš nos veći nego što jest, da su vaše pore vidljivije nego što jesu, da su vaše noge deblje ili mršavije nego što jesu? Jeste li ikad prilikom vožnje tramvajem ugledali jednu dlaku koja je promakla britvici pa ostatak dana proveli u uvjerenju da svi oko vas vide samo tu jednu dlaku? Jeste li se ikada posvađali s vama bliskom osobom koja vas je uvjeravala da vam nešto dobro stoji, dok ste vi uporno i uporno tvrdili suprotno? Je li vam se ikada činilo da vi i osoba preko puta vas jednostavno vidite drukčiju realnost? S doktoricom znanosti Jelenom Balabanić Mavrović razgovaramo o sveprisutnom i vrlo destruktivnom poremećaju - tjelesnoj dismorfiji.
O čemu govorimo kad govorimo o tjelesnoj dismorfiji?
- Tjelesni dismorfni poremećaj podrazumijeva zaokupljenost umišljenom ili malom estetskom manom. Zaokupljenost tom manom, koja se može odnositi na neku osobinu lica ili dijela tijela, može postati toliko velika da ometa osobu u svakodnevnom funkcioniranju i stvara značajnu patnju. Tjelesna dismorfija obično se javlja u adolescenciji. Kod nekih oboljelih riječ je o zabrinutosti zbog akni, oblika ili veličine nosa, ušiju, dojki, bedara, trbuha ili bilo kojeg drugog dijela tijela. Kod mladića je čest oblik mišićne dismorfije, pri čemu osoba sebe vidi kao nedovoljno mišićavog, fizički slabog, što posljedično može dovesti to prekomjernog vježbanja i zloupotrebe steroida i anabolika. Tjelesna dismorfija kod nekih oboljelih stvara toliku anksioznost da se izoliraju od društva, izlaze iz kuće samo noću ili izbjegavaju vrstu aktivnosti koja izlaže "stigmatizirani" dio tijela tuđim pogledima. Stoga djevojke mogu izbjegavati odlazak na plažu, nošenje uske ili kratke odjeće, fotografiranje i sl.
Je li riječ o zasebnoj bolesti ili je u pitanju popratno stanje?
- Tjelesna dismorfija može biti zasebno stanje, a može se javiti i kao popratna pojava u poremećajima hranjenja. Iskrivljena slika vlastitog tijela gotovo je neizbježan dio anoreksije, bulimije i nespecifičnog poremećaja hranjenja. Ima primjera gdje se poremećaj hranjenja javlja bez iskrivljene slike vlastitog tijela, no takvi primjeri su u manjini.
Kako možemo znati da je riječ o poremećaju, a ne jednostavno o lošem raspoloženju?
- Kao što smo već naveli, osoba koja pati od dismorfnog poremećaja opsesivno razmišlja o tom izdvojenom dijelu lica ili tijela, promatra se u ogledalu, analizira ga ili pak izbjegava svaki pogled na navedeno područje. Odjećom, pokrivalima za glavu ili fizurom pokušava prikriti umišljeni defekt. Ukoliko se fotografira za društvene mreže, osoba će posebno paziti kako izgleda na fotografijama, imat će pripremljene "trikove" kako bi izbjegla izlaganje tog dijela tijela, a neki se uopće niti neće fotografirati. Osoba s tjelesnom dismorfijom može se često uspoređivati s drugima isključivo po tom navedenom kriteriju: odmah će na drugoj osobi primijetiti ono što je u njenom fokusu.
Kako mislite da društvene mreže i virtualni svjetovi utječu na viziju vlastitog tijela kod mladih?
- Brojna istraživanja nam govore kako od pojave interneta kod mladih jača nesigurnost vlastitim izgledom. Vizualni sadržaji stavljaju naglasak na to kako izgledamo, a ne na ono što jesmo, a prikazi idealnih tijela i savršenih života drugih ljudi dodatno opterećuju mlade u ranjivim godinama njihovog odrastanja. Posebno porazno je to što, iako znamo da su fotografije fotošopirane i propuštene kroz filtere, mi i dalje vjerujemo u njih. Postoji istraživanje koje je ženama nudilo dvije vrste fotografija ženskih tijela, na jednima je bilo napisano "ova fotografija je fotošopirana" a na drugima nije, i pokazalo se kako su fotografije s upozorenjem podjednako štetno utjecale na djevojke koje su ih promatrale kao i one bez upozorenja. Znamo da već petominutno izlaganje medijskim sadržajima modne i kozmetičke industrije umanjuje zadovoljstvo vlastitim tijelom. Stvar je dodatno otežana time što se fotografije djece i mladih komentiraju i lajkaju, tako da su neka djeca i mladi izloženi otvorenom posramljivanju zbog svog izgleda.
Koliko je tijelo važan dio identiteta danas? Mislite li da se to mijenja s vremenom, ili se samo mijenja svijest o tome?
- Tijelo je uvijek bio važan dio identiteta. Danas, u doba interneta i snažno prisutnih vizualnih medija, tijelo je još značajnije kulturno određeno.
Čini li vam se, kao stručnjaku, da djeca (posebice djevojčice) sve ranije i ranije počinju doživljavati, osuđivati i kritizirati svoje tijelo?
- Pošto se bavim poremećajima hranjenja, mogu podijeliti svoje iskustvo da nam u Centar za poremećaje hranjenja BEA dolaze sve mlađe djevojčice (i poneki dječak) koje su krenule na dijetu jer su mislile kako su predebele ili kako moraju jesti samo čistu, ispravnu, tzv. zdravu hranu. Nažalost kod neke se djece iz drastične dijete razvije poremećaj hranjenja koji donosi mnoge zdravstvene komplikacije i psihičke poteškoće.
Kako naučiti dijete da voli svoje tijelo, ako mi sami ne volimo svoje?
- Imamo korisnice naše savjetovališta koje dolaze tražiti pomoć upravo iz razloga što planiraju djecu ili su nedavno postale majke, i ne žele vlastitu djecu odgajati u okruženju nesigurnosti u sebe, kritiziranja vlastitog izgleda i nevoljenja svoga tijela. Teško ćemo djetetu prenijeti poruku "dobar si baš takav kakav jesi" ukoliko sami ne vjerujemo u to. Roditeljstvo je zahtjevno, i nema lakih rješenja, a najviše što možemo učiniti je da razumijemo sami sebe i razriješimo pitanja koja nas sputavaju i čine nesretnima. Dijete osjeća svoje roditelje, stoga je dobro postići određenu emocionalnu zrelost prije nego li se odlučimo na roditeljstvo.
Pate li od ovog poremećaja samo adolescenti ili se može javiti i u odrasloj dobi?
- Činjenica je da se od anoreksije i bulimije najviše obolijeva u pubertetu i adolescenciji, no to ne znači da su odrasle godine "zaštićene" od poteškoća u odnosu na tijelo i hranu. I odrasle osobe pate od poremećenog odnosa prema tijelu i hrani. Nažalost, puno simptoma ostaje skriveno od očiju i znanja bližnjih ili šire okoline. Osobe često žive s tajnom koja ih opterećuje i sprečava u tome da žive život punim plućima. Pozitivna slika o sebi povezana je s osobnom zrelošću - kod nekih ljudi s vremenom dolazi do veće emocionalne zrelosti i zadovoljstva sobom i životom, dok se kod drugih psihičke poteškoće produbljuju. Ukoliko osjetimo da ne možemo sami izići iz začaranog kruga niskog samopouzdanja, samookrivljavanja i štetnih navika hranjenja, dobro je potražiti pomoć stručnjaka. Uvijek je pravo vrijeme za psihoterapiju.
Postoje li neki instant mehanizmi, praktična rješenja za suočavanje s dismorfijom? Znamo, izlječenje je dugotrajan proces, ali postoji li neki trenutni placebo?
- U liječenju poremećaja hranjenja postoji termin "osjećaj debljine": to je neobjašnjiv neugodan osjećaj koji osoba povezuje sa vlastitom debljinom. On je potpuno subjektivan, i jedan dan je jači, drugi dan je slabiji ili ga uopće nema. U psihoterapijskom radu učimo povezivati "osjećaj debljine" sa svojim pravim osjećajima i potrebama koje prikrivamo odbacivanjem vlastitoga tijela ili okupiranjem debljinom, dijetama, vježbanjem. Koliko god bio bolan osjećaj debljine ili prezira prema vlastitom tijelu (ili dijelu tijela), on je možda lakši od suočavanja sa našim autentičnim bolima i emocionalnim stanjima.
Živimo u čudnom vremenu: društvene mreže od nas traže da pokazujemo samo konvencionalno lijepo, a body positivity šalje snažne poruke da su sva tijela jednako lijepa...
- Naravno da mladoj generaciji današnje predrasude izgledaju goleme i nepravedne, a društvene promjene prespore. Ipak, trebamo biti zahvalni na značajnim pozitivnim promjenama koje su se dogodile od početka širenja pokreta za ženska prava i prava manjina prije pedeset godina. Zakonski okviri nam omogućuju ravnopravnost, no predrasude i patrijarhalne vrijednosti su još uvijek prisutne u društvu. Možemo argumentirati da je među mladim muškarcima sve više onih koji spremno dijele kućanske poslove i brigu o djeci sa svojim partnericama te da se otvara prostor da se žene afirmiraju po svojoj stručnosti i znanju, a ne samo prema izgledu. No može se primijetiti kako se naglašavanje izgleda danas proširilo i na mladiće, te da su nažalost danas i dečki često žrtve nerealnih standarda mišićavog tijela.
Je li ključ zavoljeti svoje tijelo kako sugeriraju društvene mreže, ili je cilj prema njemu se odnositi neutralno, ne pridavati mu baš toliku važnost?
- Pomalo je zbunjujuće biti bombardiran tolikim proturječnim porukama, od "voli svoje tijelo takvo kakvo jest", preko "jedi zdravo i čisto jer tijelo je tvoj hram" do "smršavi i pokaži svoju snagu i kontrolu". Jedna djevojka koja se bori s poremećajima hranjenja objasnila nam je kako uvijek osjeća krivnju: kada jede, kriva je jer jede i ne mršavi, čime izdaje beauty ideal "uspješne žene", a kad ne jede, opet je kriva je jer je na dijeti i slijedi površne savjete o tome kako je za ženu najvažnije kako izgleda. U medijima susrećemo dvostruke poruke - "izgled nije važan" i "izgled je ključ sreće" - što potiče mlade na razmišljanje u ekstremima. Naravno da je dobro brinuti o sebi i svome tijelu, jesti raznovrsno i umjereno. Bavljenje sportom treba biti način da budemo u kondiciji, da se dobro osjećamo i družimo se uz kretanje. Trebamo izbjegavati sport kao samokažnjavanje zbog toga što smo jučer pojeli kolač ili kao patnju radi postizanja određenog oblika tijela. Ponekad ljudi imaju nerealna očekivanja od neke tjelesne promjene: misle da će mršavljenje ili novi nos donijeti neki potpuno novi život, u kojem će ta osoba preko noći postati samouvjerena, voljena i popularna. Ljudi koji nas vole - vole nas s par kila više ili manje, i sa svim našim nesavršenostima.
Kome se obratiti za pomoć ako prepoznamo problem? Treneru, nutricionistu, psihologu? Svima od navedenog?
- Kod poteškoća u odnosu na poimanje vlastitog tijela ili u odnosu na hranu najbolje se obratiti psihoterapeutu ili psihijatru specijaliziranome za navedeno područje.
