Dogodilo se opet: još jedan užasan tjedan u pozadini pandemije i opasnosti od nuklearnog rata. Jedva ste se natjerali ustati iz kreveta, a imate osjećaj da bi se to uz vaš manjak motivacije samo po sebi trebalo računati kao punosatno radno vrijeme. Pitate se kako je moguće da ljudi pored svega što se događa u svijetu samo nastavljaju dalje, a vi biste najradije samo odspavali par tjedana da se dobijete. Štoviše, bez obzira na to koliko spavali i dalje se osjećate umorno.
Petak navečer, izlazite iz tramvaja. Putem do doma stajete do trgovine da si kupite svijeće, bocu vina i sve što vam treba da si složite mirisnu kupku kad dođete doma. U košaricu ćete ubaciti i ruž koji vam se sviđa. Zašto ne, zaslužili ste. Dolazite doma, naručujete hranu jer vam nije do kuhanja, puštate vodu, točite si čašu vina. Tako to bar izgleda u filmovima, ne? Sat vremena kasnije, uspjeli ste pojesti večeru i već zaboraviti što ste uopće jeli, ležite u kadi pod svjetlom svijeća, kraj glave vam je dopola puna čaša vina, za koju ste shvatili da vas zapravo ne mami toliko koliko ste mislili. Voda se hladi, a vi ležite i gledate u strop i pitate se – zar je ovo „self-care”? Ne bi li osjećaj trebao biti drugačiji? Ne samo da se ne osjećate kao da se brinete za sebe, nego vam je ovolika količina vremena potrošena na „ugađanje” aktivirala i hrpu negativnih osjećaja: svoju odluku da si ugodite sad smatrate „sebičnom” i „rastrošnom”, ne osjećate se odmornije. Naposljetku, odlazite u krevet s osjećajem kao da se ne znate zapravo brinuti za sebe. Štoviše, postavljate si pitanje – kako se to uopće radi?
Iako je opisana situacija blago iskarikirana, svi smo se na ovaj ili onaj način našli u njoj. Društvene mreže i popularni mediji prepuni su savjeta u vezi „brige za sebe”, a većina se svodi na jednostavne, konkretne postupke – paljenje svijeća, punjenje kade, točenje čaše vina, čitanje knjige, slušanje glazbe, ovisno o tome što vas opušta i što vam pomaže. Većinu ovih stvari naravno, trebamo prvo kupiti. Ali ono što im je svima zajedničko može se svesti pod savjete koje će nam dati stručnjaci: odmorite se, budite nježni prema sebi, dopustite si biti tužni, radite nešto što volite, ugodite si, smanjite očekivanja. Cilj je ne stavljati dodatan pritisak na sebe i potiskivati osjećaje, nego ih proživjeti, dati im prostora.
Međutim, što kad nam odmor, smanjivanje i dopuštanje ne donesu rezultate kakvima se nadamo? Što kad shvatimo da osjećaj stagnacije, beznađa i manjka motivacije nije otišao ni nakon ekstenzivnog tretmana kojemu je svrha da si pokažemo koliko se brinemo za sebe? Što kad vidimo da nam raspoloženje nije značajno poraslo nakon redekoracije stana? Što kad se čini da nema količine odmora koja bi nam bila dovoljna? Odmor je svakako dobra stvar, no treba imati na umu da jednom kad nam je tijelo odmorno, daljnje odmaranje samo će izazvati jači osjećaj inercije. U takvim trenucima nam popularne metode „self-care” ideologije ne mogu puno pomoći – bar ne toliko koliko bi mogla takozvana „ponašajna aktivacija” (dosl. „behavioral activation”).
Ovaj pojam uveo je klinički psiholog Peter Lewinsohn još u 70-ima tijekom svog rada s pacijentima koji su patili od depresije, apatije ili drugih paralizirajućih negativnih emocija i psihičkih stanja. Temelji se na ideji da se motivacija ne pojavljuje sama od sebe, nego da se stvara. Treba imati na umu da ovo ne podrazumijeva popularni ogranak „mislite pozitivno i pozitivne stvari će se dogoditi” suvremene mješavine new agea i pop-psihologije. Svi znamo da emocije treba proživjeti i iskusiti, a ne se tjerati da osjećamo nešto drugo. Ponašajna aktivacija puno je konkretnija – radi se o tome da zadatke koje trebamo i/ili želimo obaviti ne odgađamo, nego se bacimo na njih, neovisno o svojim trenutnim osjećajima, prebacujući fokus s toga kako se osjećamo na sam zadatak.
Naravno, iz same jednostavnosti ovakvog pristupa očigledno je da „jednostavno” ne znači uvijek i „lagano” – u trenucima kad smo preplavljeni negativnim emocijama i nedostaje nam motivacije, jednostavna radnja poput slanja e-maila ili pranja suđa može se činiti kao pravi pothvat. Međutim, prelazak ovog inicijalnog stadija započinjanja nečega donosi sa sobom nalet onoga što Lewinsohn zove „aktivacijska energija”. Jednako kao što gomilanje odmora gradi inerciju, tako i gomilanje malih radnji na koje se nekako natjeramo može izgraditi motivaciju za daljnje radnje. Ono što činimo stvara ono što jesmo. U ovom slučaju, to bi značilo da se, kad osjetimo manjak motivacije ili apatiju, pokušamo svejedno pokrenuti, noseći svoje osjećaje sa sobom.
Ovo ne znači da biste svako ustajanje iz kreveta trebali obaviti u vojničkom stilu i biti grubi prema sebi da se natjerate na veću produktivnost. Ključ ponašajne aktivacije leži u prihvaćanju toga da je sama metoda zapravo duboko nesavršena i da neće uvijek uroditi plodom. Kultivacija ovakvog ponašanja traži ogromnu količinu samodiscipline, ali i još veću količinu suosjećanja prema samima sebi. Suosjećanje i samodisciplina pritom nisu uzajamno isključivi; istovremeno nam je potreban i obzir prema vlastitim emocijama i ustrajno pokušavanje. Ustrajnost ovdje ne leži u drvljenju po tome kako se nešto mora obaviti i kako smo beskorisni ako to nismo sposobni, nego u prihvaćanju sadašnjeg trenutka i toga koliko je duboko – neidealan. Bilo da nas muče osobni problemi, veze, samoća, beznadnost pred svjetskom situacijom, uvijek će se naći nešto što će nas bacati u inerciju i beznađe, nekad više, nekad manje. Na nama je da se borimo protiv tog poriva.
Iako se ova metoda naizgled čini dosta samorazumljivom, jasno je da je izrazito teško graditi disciplinu, a da pritom ne padnemo u zamku potiskivanja osjećaja ili ignoriranja grube stvarnosti. Poanta ponašajne aktivacije leži u tome da sve teške osjećaje nosimo sa sobom – prihvaćamo ih kao dio sadašnjeg trenutka i nesavršenih okolnosti, priznajemo ih a potom pokušavamo raditi s njima. Ovako se učimo da samodisciplina ne znači nužno grubost i uskraćivanje, nego razumijevanje težine vlastite situacije i pristup samima sebi s velikom količinom empatije. Istraživanja pokazuju da upravo ovakav tip discipline zaista gradi osobnu snagu i izdrživost, jer se ne temelji na „tough love” konceptu, nego na tome da sami sebi možemo biti najbolji prijatelji čak i kad nam situacija nije idealna.
Izdržljivost se gradi i zato što se učimo da naši trenutni osjećaji ne upravljaju cijelim svijetom, i da to što ih osjećamo ne znači da će nas oni u potpunosti dokrajčiti. Baš naprotiv, učimo se da naši osjećaji mogu biti neopisivo teški, ali i da svejedno imamo dovoljno snage da se bar potrudimo nastaviti. Zato je bitno da barem pokušamo učiniti nešto do čega nam je stalo i vidimo kamo nas to može odvesti. Nekad „self-care” izgleda tako da shvaćamo da možemo nastaviti čak i kad ne znamo kako ili zašto. Nekad je najbolja stvar koju možemo napraviti za sebe – upravo ona koja se u tom trenu čini kao najteža.
