STRES NAKON POTRESA

Kako se nositi sa strahom i osjećajem neizvjesnosti: 7 misli koje će pomoći 

22. ožujak 2020.
Fotografije: Unsplash
Srđan Sandić
Srđan Sandić

Nakon što nam je živote potpuno preokrenuo koronavirus, jutros nas je probudio potres koji je sam po sebi stresan događaj, a u kombinaciji s pandemijom još i gori. Kako se nakon ovakvog dana pokušati smiriti otkriva nam doktorica psihologije Dea Ajduković koja nam je izdvojila sedam misli koje bi nam trebale pomoći da se lakše nosimo sa strahom i osjećajem neizvjesnosti. 

Moje reakcije na iznenadnu opasnost nisu pod mojom kontrolom.

Neki od nas u kriznoj situaciji ostanu hladne glave i povedu sebe i druge na najsigurnije mjesto u stanu. Neki od nas se uspaniče i krenu se ponašati neorganizirano. Neki od nas se zamrznu i bude im teško odlučiti što da učine pa najprije ne učine ništa. Sve ovo su automatske reakcije organizma na iznenadnu opasnost. Mi ih ne biramo. One ne govore ništa o nama i ne trebamo same sebe zbog njih osuđivati.

Normalno je da osjećam nesigurnost.

Osjećaj neizvjesnosti i straha nakon potresa je prirodan, i može nam biti na korist. On nas motivira da budemo oprezni i zaštitimo se. Kako se situacija bude normalizirala, on će kod ogromne većine nas polako kopniti, a do tada ćemo ga izdržati najbolje što možemo. Možemo umirivati disanje, možemo se čuti s dragim ljudima, možemo nastojati očuvati smisao za humor. Tako i strah lakše prođe.

Ne moram se tjerati na ono što mi je sada previše.

U kombinaciji koronavirusa i potresa, mnogi od nas osjećaju da su psihički duboko iscrpljeni. Važno je da to kod sebe poštujemo, i da se ne tjeramo preko svojih granica. Ne moramo danas dovesti cijelu kuću u red. Ne moramo dugo razgovarati sa svima koji nas ovih dana nazovu. Ne moramo napraviti super plan za opcije A, B, C i D. Sada je dovoljno, i sada je najvažnije, obnoviti i čuvati svoju energiju.

Moja potreba za razgovorom je prirodna.

Nakon svakog kriznog događaja, potreba da o njemu razgovaramo sasvim je zdrava. To nam daje priliku da si posložimo u glavi jasniju sliku toga što nam se uopće dogodilo, koje su nam misli prolazile kroz glavu, što smo sve osjetili i osjećamo. Gradeći tako svoju sliku događaja, dajemo im priliku da polako tonu u psihološku prošlost – kao nešto što je bilo zastrašujuće, zbunjujuće i teško, ali je sada gotovo.

Ovo što se dogodilo nije ničija krivnja.

Racionalno nam je svima jasno da se potresi ne mogu niti predvidjeti, niti spriječiti. Ipak, mogu nam se javiti ideje o tome što smo sve mogli učiniti drugačije, pa da prođemo bolje. To nas vodi u krivnju na same sebe, ili u ljutnju na druge. Zato je važno podsjećati se da nitko nije kriv, i da ne možemo živjeti stalno pripremljeni na potpuno nepredvidljive loše stvari.

Mogu se podsjećati na zahvalnost.

U teškoj atmosferi koja vlada ovih dana, i koju je ovaj potres još zaoštrio, može nam se činiti da sve ide kvragu. Stoga nam može biti korisno podsjetiti se na sve ono za što imamo biti zahvalni. Na tome da stradanja i šteta nisu veći. Na tome da imamo ljude koji vode računa o nama. Na tome da smo zajedno u svemu ovome, od koronavirusa, do potresa.

Smijem imati vjere u dobru budućnost.

Kad nas potres grubo podsjeti na nepredvidljivu prirodu života, i kad smo svjesni da nema garancije da će sve biti u redu, ipak možemo odabrati svoj stav. Možemo odabrati zdravi optimizam, koji nam kaže da ćemo što god da se dalje dogodi, nekako izdržati. Možda prašnjavi, možda oprezniji, ali uz to možda i malo mudriji.