Odrasla sam u vrijeme MSN-a. Tada smo svi imali korisnička imena kojih se danas sramimo, a noći smo provodili pogrbljeni nad prljavim tipkovnicama, u dubokim misaonim razgovorima s ljudima s kojima se najčešće nismo ni pozdravljali na ulici. Noću su iz naših prstiju izlazile sve naše tajne, poskrivećki smo sipali svoje strahove, želje i tjeskobe u virtualni prostor, razotkrivali svoju intimu poznanicima i kolegama koje smo po danu izbjegavali po školskim hodnicima. Ubrzo nakon toga pojavili su se Facebook, Twitter i Instagram, i mi smo odjednom počeli osjećati neobjašnjivu potrebu za objavljivanjem baš svih fotografija od prošle subote, zvali smo jedni druge van preko zida, uvjereni da su statusi nešto poput suvremenih dnevničkih zapisa u kojima smo smjelo i svakodnevno opisivali svoje aktivnosti i svoje ručkove. Sve dok ih jednog dana nismo počeli i fotografirati. Milenijalci sigurno znaju točno na što mislim; kultura društvenih mreža drastično se promijenila u posljednjih desetak godina, ali je koncept tzv. overshareanja u virtualnom prostoru i dalje ostao poprilično stabilan.
Stabilan i zakamufliran. Na ulici je i dalje neprimjereno iskreno odgovoriti na pitanje "kako si" osobama koje nam nisu najbolji prijatelji, ali je zato na društvenim mrežama dozvoljeno objavljivati memeove koji ilustriraju naše narušeno psihičko zdravlje. LOL. Ne namjeravam se upuštati u raspravu o tome jesu li društvene mreže odraz naše težnje za povezivanjem ili ne, ali mislim da je moguće reći kako se pojavom virtualne stvarnosti naša osobnost (u najmanju ruku) raspolovila te kako su od tada pa nadalje u našem svijetu prisutne dvije odvojene i poprilično različite društvene stvarnosti. U jednoj je apsolutno prihvatljivo objavljivati snimke iz noćnih izlazaka i prve korake svojih beba, a u drugoj se jednostavno moramo suspregnuti od žudnje da s nekim na prvome spoju podijelimo tragičnu priču o tome kako je naš tata prije dvadeset godina slučajno kosilicom rasporio obiteljskog psa. Ok, moguće je da sam odabrala pogrešan primjer, ali mislim da je i sama definicija overshareanja poprilično problematična; "razotkriti neprimjerenu količinu detalja iz osobnog života" prenosi težište isključivo na recipijenta, na onog nesretnika koji je osuđen slušati o tragičnom događaju nakon kojeg vaš tata više nikada u životu nije pokosio travu.
Da se mene pita, radije bih na prvom spoju slušala o obiteljskoj tragediji i odlascima kod psihoterapeuta nego o tome u koju je netko srednju školu išao te čime se točno želi baviti u životu (hint: nitko ne zna), ali to sam samo ja. Smatram da se koncept overshareanja nepravedno pronašao na crnoj listi izraza s negativnim konotacijama te kako overshareanje može biti i politički čin jer se često kršenjem društvenog konsenzusa o tome što je (ne)primjereno otvara mogućnost razgovora o određenim temama. (Realno, može li se uopće objektivno odrediti neprimjerena količina informacija?) Također mi se čini i da nam je tuđa intima neugodna samo kada je stvarna; nije neugodna kada je zapakirana u blještavilo i filter, neugodna je samo kada je sirova i kada je ne možemo utišati gumbom. Intima (ponekad) nije estetski privlačna, a s obzirom na to da je nekim ljudima i razgovor o menstruaciji emocionalni okidač, morat ćemo se složiti da ne možemo očekivati da ćemo ikada živjeti u savršenom svijetu u kojem nitko nikada neće reći nešto nepristojno ili neprimjereno za naš ukus.
Možda bismo se za početak trebali zapitati zašto se uopće toliko bojimo tuđe intime te zašto zaboga stalno ispitujemo ljude kako su kada zapravo ne želimo čuti odgovor na to pitanje.
"Paaaa, poprilično sam loše. Imam nesanicu već danima i neki dan sam imala panični napadaj jer sam putem do trgovine uspjela izgubiti svoju masku. A ti, kako si ti?" KoJa LuĐakINJa. NiKoGa nIjE BriGa. Osim što, kada se na stvari gleda statistički, izgleda da i je. Sjetite se samo influensera koji doslovno zarađuju od razotkrivanja vlastite intime (estetski privlačne, ali i dalje intime!) ili možda najčitanijih članaka u tabloidima ili paparazzija i činjenice da se priče o seksu i braku Doris Pinčić i dalje najbolje prodaju. Mi smo licemjerno društvo peeping Tomova, većina nas će suptilno naćuliti uši u tramvaju ako nanjušimo dobru dramu, ali ćemo preokrenuti očima na poznanika koji je, pazi ovo, ispričao na kavi kolegama s posla da mu je tata dobio infarkt. KoJi AttEnTioN SeEkEr.
Ono čega mnogi ljudi nisu ni svjesni, a o čemu kao neizliječeni oversharer mogu i moram svjedočiti jest činjenica da su pretjerano iznošenje detalja iz osobnog života (zadaća za sljedeći put: smisliti hrvatski izraz za overshare) i tjeskoba usko povezani. Osim tjeskobe, tu su i usamljenost te čežnja za povezivanjem s drugima. Nedavno mi je trener u 45 minuta našeg prvog susreta ispričao što je studirala i gdje točno radi njegova bivša žena te kojim danima u tjednu čuva svog klinca. I znate što? To je ok jer živimo u 2020. godini i bliži se zima, tmurnim se danima ne nazire kraj i svi oplakujemo vrijeme koje smo ove godine protratili na kauču te se sa suzama u očima prisjećamo onih dana kada smo se mogli trljati sa strancima u noćnim klubovima i bez straha od panike uhvatiti za dršku u tramvaju. Tjeskoba se ušuljala u naše živote toliko očigledno da joj nismo mogli ništa ni prigovoriti. Nije se pretvarala da je nešto što nije, samo nam je jednog dana pokucala na vrata, tamo negdje u ožujku, i rekla da će od sada pa nadalje živjeti s nama, stoga nije ni neobično to što u posljednje vrijeme previše razmišljamo o sebi i svojim životima.
Možda nas je prije nečija tjeskoba i mogla dovesti u stanje nelagode, ali to je bilo prije 2020., prije no što je postalo normalno osjećati se nelagodno - sam sa sobom, ali i s drugima. Mislim da je vrijeme za jedan društveni i jezični revizionizam, dosta je bilo small talka, vrijeme je da overshare postane samo share.
