Čini se da se u zadnje vrijeme, a posebno od početka pandemije, ideja ispunjenog i sretnog života dosta promijenila u odnosu na dominantan kapitalistički ideal. Nasuprot raskošnom i luksuznom životu u vilama, privatnim avionima, jahtama i tulumima sa šampanjcem koji vrve poznatima i slavnima, nešto je sasvim drugačije zamijenilo ovakve slike. Američki san nikad nije bio za sve ljude, ali danas se čini da više nemamo interes ni za prazne sanjarije o ovakvom životu. Njegova se ispraznost nikad nije činila očitijom, na materijalističke komentare uglavnom kolutamo očima, a želje za slavom i popularnošću zamijenila je želja za izoliranim životom u dodiru s prirodom te relativno par odabranih pojedinaca. Neke priče kažu da je i sama Marija Antoaneta pred kraj svog života uživala u pastoralnom eskapizmu, maskirajući se u pastiricu i odlazeći u male zajednice gdje njezina kruna i njezino ime nisu bili bitni.
Naravno, pandemija nas je naviknula na izolaciju: istraživanja su pokazala da većini nas treba više vremena da bismo napunili socijalne baterije, čak i onima koji su iznimno ekstrovertirani. Nakon što smo dvije godine proveli u stanju povišene svijesti o interakciji i društvu, prisiljeni da pomno reguliramo svoj krug poznanika i pazimo na fizičku distancu, logično je da nam izolacija više ne pada toliko teško kao prije. Štoviše, postala nam je potrebna. Kad uzmemo u obzir katastrofalnu društveno-političku situaciju u svijetu u kojem su ljudska prava na konstantnom udaru, ideja povlačenja iz društva u svijet koji dijelimo s nekoliko odabranika čini se zaista primamljivom. Priroda se tu nameće kao arkadijsko utočište koje stoji nasuprot civilizacijskom rasulu, gotovo kao da smo opet u danima srednjeg vijeka ili romantizma.
Cottagecore estetika ovo jako dobro oslikava: kroz povratak klasičnim komadima te idealizaciju ruralnih krajeva i romantičarske poezije signalizira se povratak u vrijeme kad je naš odnos sa svijetom oko nas bio bitno drugačiji. Jedan dio razloga duboko je ekološki i antikapitalistički; netaknutu prirodu teško je naći u džepićima zelenila urbanih sredina, a zagađenost grada i klimatske promjene imaju psihološke i fizičke posljedice koje svi osjećamo. Naša opsesija idiličnim ruralnim krajolicima zaziva vremena prije razvoja višemilijunskih gradova, društvenih mreža i trčanja po šoping centrima, a ide ruku pod ruku s brojnim trendovima samoodrživosti koji su preplavili društvene mreže. Savjeti kako napraviti vlastiti kruh ili uzgojiti vrt, kao i pokušaji da se u vlastitoj kući rekreiraju kompleksni procesi poput pravljenja čokolade iz zrna kakaa ili fermentiranja piva, ideje za život s minimalnim troškom i maksimalnim razumijevanjem za prirodu… Sve su to simptomi naše zasićenosti sustavom u kojem živimo, a koji nas dovodi do toga da zaboravljamo jednostavne, ali bitne stvari na koje nas podsjeća boravak u prirodi.
Jedan razlog zašto nam se sentiment cottagecorea danas čini toliko bliskim zapravo je sasvim jasan: prema mnogim kulturnim teoretičarima i kunsthistoričarima, romantizam (koji cottagecore često duhovno zaziva) je bio prva moderna epoha koja je iznjedrila svijet koji znamo. Jednako kao i danas, ondašnja opsesija prirodom bila je reakcija na industrijsku revoluciju i rastuću svijest o tome kako nestaje priroda kakvu je društvo znalo. Priroda je u romantizmu izvor sublimnog zanosa, zastrašujuće i zadivljujuće svijesti o tome kako postoji nešto veće od nas, nešto naspram čega se ljudi osjećaju malo i nebitno. Priroda nije bila samo puko utočište, nego izvor ogromne inspiracije i predmetom istraživanja filozofa i umjetnika poput britanskih jezerskih pjesnika ili španjolskih slikara. I suvremeni popularni glazbenici poput Harryja Stylesa (Sunflower, Vol. 6) i Phoebe Bridgers (Garden Song) tako odvajaju trenutke na svojim albumima kako bi iskazali kompleksne emocionalne sentimente kroz prirodu koja polagano nestaje.
Osmi album Taylor Swift, "folklore", objavljen u jeku pandemije, ostao je zapamćen kao the cottagecore album našeg doba, akustičan i suptilan, prepun pastoralnih motiva i aluzija na romantičarske pjesnike. Filmovi poput "Little Women", "Emma" ili "Midsommar", kao i generalan skok broja povijesnih filmova smještenih na prijelaz 18. u 19. stoljeće, vrlo su indikativan dio današnje popularne kulture, a govori nam o istom tipu opsesije eskapizmom i na velikom platnu. Društvo je pokvareno, industrija uništava naš svijet, rješenje nam je živjeti u skladu s prirodom. Naizgled vrlo jednostavno.
Naravno, da si ne lažemo, ljepota cottagecorea danas, kao i u romantizmu, nosila je sa sobom prešutnu svijest kakvu nosi svaki tip eskapizma, a to je nemogućnost da se promijeni situacija. Svima nam je jasno da ne možemo samo tako napustiti moderni život i sve što nas za njega veže i zaputiti se na petosatnu šetnju po obali jezera ili višemjesečnu izolaciju na Alpama. Navikli smo na komfor koji nam donose urbane sredine, mogućnosti socijalizacije, stalan pristup sadržaju i informacijama, kupovinu stvari koje nam uglavnom ne trebaju. I romantičarima je prije dvjesto godina bilo jasno da im eskapizam može pružiti trenutno utočište, ali ne i zaštitu od društvene stvarnosti. Drugim riječima, ideja bijega u prirodu najviše nas fascinira jer duboko u sebi znamo da, na kraju krajeva, nećemo pobjeći.
Naravno, ima pojedinaca koji aktivno rade na tome da si jednog dana omoguće samoodrživ život u prirodi u kojem neće trebati novac, trgovine, poreze i stanarinu. Ideja i savjeta na internetu je puno, a ako imate materijalne resurse možda vam se jednom takvi snovi i uspiju ostvariti. Cijena, pak, koju time plaćate, upravo je ta izoliranost koja nam se iz naše pozicije možda čini privlačnom, ali nosi kao posljedicu znatno manje mogućnosti, noviteta i komfora. Naravno, sve su to duboko kapitalističke vrijednosti i toga smo svjesni, ali naša naviknutost na njih možda je prevelika da bismo samo tako mogli od njih odustati. Nije samo u tome ni stvar: čak i ako smo spremni platiti cijenu izolacije za samoodrživ život u skladu s netaknutom prirodom, pitanje je jesmo li u mogućnosti platiti materijalnu cijenu. Svaki tip bijega danas traži da imamo određeni financijski kapital, a time postaje i dostupan samo odabranima: uglavnom onima koji su u mogućnosti kolibu u prirodi opremiti krevetom s nadmadracem, dizajnerskim namještajem i solarnim pločama. U velikoj mjeri – upravo onima koji takvu kolibu već imaju i u kojoj odsjedaju kad idu na skijanje ili im treba odmor.
Cottagecore tako ostaje primarno fantazija, podsjetnik na mogućnost bijega na koju se nećemo odlučiti. Međutim, potreba naše kulture da sadrži ovakvu estetiku i sentiment iza nje uvelike je i pokazatelj da nekakav bijeg ipak želimo. On možda nije bijeg u prirodu, u nepoznato i u novi tip života; puno su veće šanse da se radi o bijegu od - od društva, od nepravde, od klimatske promjene… Iza želje za bijegom nalazi se zapravo želja za otporom koji nam je u puno slučajeva sustavno onemogućen. Nalazi se želja da budemo slobodni i imamo vlastite izbore, a ne da našim izborima upravljaju navika, komfor ili materijalna sredstva. Možda upravo zato fotografije inspirirane cottagecore estetikom često zapravo izgledaju blago sablasno, kao da nam je prepriječen put do ostvarenja idile kakvu sugeriraju.
