Jeste li primijetili koliko malo ljudi danas koristi izraz "guilty pleasure"? Ovaj izraz već je odavno izašao iz mode, kao i ideja da bi nas užitak u nečemu trebao dovesti do toga da se osjećamo krivo zbog toga.
Još do prije desetak godina nije bilo neuobičajeno da brojne stvari u vezi osobnog ukusa priznajemo tek nakon dugačkog disclaimera: "da, možda volim avokado na tostu, ali to ne znači da sam basic"; "da, možda gledam romantične komadije, ali ironično"; "da, volim glazbu Katy Perry, ali ne slušam je ozbiljno, to mi je više kao guilty pleasure".
Svi kulturni fenomeni, od glazbe i knjiga do hrane i filmova, sve što može postati dijelom nečijega ukusa, sve je ispred sebe imalo određeni vrijednosni predznak. Postoji dobar ukus i loš ukus, postoji klasična glazba i mainstream smeće, postoji visoka i niska književnost. Na plažu možete ponijeti dosadni ruski klasik ili Elenu Ferrante, ili možete šutjeti o tome što ste ponijeli i sakrivati svoje šund-krimiće od neželjenih pogleda. Mogli ste reći da vam je najdraža serija "Twin Peaks" jer ta serija daje sliku o vama kao o inteligentnoj osobi, ali nipošto niste mogli priznati da ste pogledali (ili nedajbože uživali gledajući) "Emily u Parizu" – jer je ta serija loša i cringe.
Pojam "cringe" u engleskom jeziku označava reakciju na nešto izrečeno ili iskazano u lošem ukusu, a pokriva spektar osjećaja koji se kod nas opisuje kroz više pojmova, od nelagode i blage užasnutosti, preko ustuknutosti pred lošim ukusom, sve do susramlja, krivnje i srama... Stopostotnog hrvatskog ekvivalenta nema, iako je riječ zbog svoje sveprisutnosti ušla i kod nas u svakodnevnu uporabu. Novinarka Kaitlyn Tiffany tvrdi da smo zbog društvenih mreža postali sposobni nanjušiti cringe posvuda – selfiji su cringe, boomerang videi su cringe, Keep Calm memeovi su cringe.
Svijest o predstavljanju sebe na društvenim mrežama, kao i svijest o činjenici da smo stalno promatrani kroz svoj digitalni performans, toliko je visoka da smo svi postali vrlo pažljivi u tome da se ne predstavljamo kroz stvari koje bi mogle dobiti ovu etiketu, ali jednako tako i da je vidimo posvuda. Mogućnost instantnog komentiranja i reakcije na sve što podijelimo s drugima doveli su do povećanja naše razine svijesti o sebi. Stalno imamo dojam kao da smo promatrani, stalno promatramo druge, došli smo do hipersvijesti o vlastitom postojanju i vlastitoj prezentaciji, pa nam treba i puno truda da se ta slika održi. I, naravno, kad se u toj slici nađu pukotine kroz koje isplivaju neka naša stvarna mišljenja ili "loš" ukus, to nas dovodi do osjećaja srama i, naravno, krindžanja.
Međutim, zadnjih nekoliko godina vidljiva je ogromna promjena u našem poimanju cringea: stoljeća i stoljeća raspravljanja o hijerarhiji ukusa kao da nikad nisu bila manje bitna, a dovela su nas do toga da danas učimo svoj loš ukus prihvatiti i čak ga ponosno istaknuti. Internet je prepun memeova s captionom "I am cringe but I am free", Taylor Swift (čijoj se glazbi često daje upravo dotična etiketa) je poručila generacijama studenata NYU-a da "prigrle cringe", a postalo je sasvim normalno danas reći da volimo "Igre gladi", astrologiju ili "Sumrak sagu", i to bez posipanja pepelom ili objašnjavanja zašto. Kulturna stigma vezana uz loš ukus sve je manje i manje bitna, a kad nam, primjerice, kolega s posla kaže da je cringe to što uživamo u hitovima dotične Taylor Swift, nećemo se osjećati toliko posramljeno, nego ćemo uglavnom shvatiti da se radi o nesnosnom snobu kojeg ne trebamo i ne želimo slušati.
Nije slučajnost ni to što ćemo najčešće upravo od muškog kolege čuti da je nešto cringe. Ideju "lošeg ukusa" i povijesno su najviše poticali upravo muškarci kao način da bi "ženske" stvari prezentirali kao glupe ili neukusne te tako sebi nahranili ego. Vjerojatno ste od dečka, kolege, bratića ili lika koji vam se upucavao u klubu čuli komentare kako je reality TV smeće ili kako je pop glazba zaglupljujuća. U većini slučajeva radilo se o liku koji niti gleda reality TV niti sluša pop glazbu, ali ga to nije spriječilo da ima mišljenje koje će njemu samome dati osjećaj superiornosti. Ovakvi komentari često proizlaze iz njihovog vlastitog osjećaja neadekvatnosti – muškarci nisu informirani o nečemu pa onda projiciraju vlastitu neadekvatnost na druge. Muškarac ne razumije ili ne zna cijeniti pop glazbu, ali ne može sam sebi priznati to kao svoju nemogućnost ili slabost – pa je onda lakše reći da problem nije u njemu, nego u ljudima koji pop glazbu razumiju i vole. Na isti način je povijest književnosti uvijek bacala ljubiće, krimiće i fantastiku na margine, nazivajući ih ženskim žanrovima, šund-literaturom ili beletristikom. Bez obzira na nazivlje, poruka je jasna – ova djela, čak i ako su dobra, ne mogu biti stavljena na isti pijedestal visokog ukusa kao jedan Tolstoj ili jedan Dickens ili neki drugi muški (i često vrlo zamoran) autor.
Na sreću, danas nas takvi komentari uglavnom neće pokolebati. Kada na tulumu neki alfa mužjak bez imalo suptilnosti napomene da bi radije bio na akustičnoj svirci Beatles tribute benda jer on voli pravu i kvalitetnu glazbu, uglavnom ćemo samo zakolutati očima i nastaviti plesati. Iako i dalje imamo (uglavnom državne i zastarjele) institucije koje sebe vole nazivati promotorima dobrog ukusa, na svakodnevnoj razini su se stvari značajno opustile, a opterećenost time što je dobar i loš ukus sve je manja i manja. Puno smo više usredotočeni na to da shvatimo što nam se sviđa i uživamo u tome, a manje razmišljamo o potencijalnim reakcijama. Ako nam se ne sviđaju trosatne opere, nećemo trošiti sulud novac i tjerati se na nervozno sjedenje i tapkanje nogom kako bismo druge impresionirali. Radije ćemo uživati u nečemu što volimo, pa bez obzira koliko to neukusnim izgledalo iz pozicije narodnog kazališta. Dobar dio toga promijenio se upravo pod utjecajem pandemije. U trenucima kad su nam nedostajala druženja općenito, bilo je posve sekundarno kako će nas netko u grupi poznanika percipirati ako kažemo da stvarno ne podnosimo Tarantina ili Lyncha. U trenucima kad nismo mogli otići u kazalište ili kino bilo je sasvim sekundarno što bismo tamo uopće išli gledati. U trenucima kad nam je nedostajalo plesanje u klubu nije bilo toliko bitno kakva se tamo glazba pušta i koji bi joj kritičar dao svoj blagoslov – dok god se nama sviđa.
Naposljetku, zašto bismo sebe kažnjavali jer nam se nešto sviđa ili stalno polazili od nekakve zadrške ili disclaimera? Zašto bismo drugima dopustili da diktiraju koje stvari gledamo ili slušamo i ispali iz dodira sa samima sobom? Psihološka istraživanja pokazuju da smo prema sebi često prestrogi, a u kombinaciji s podignutom svijesti o tome da smo percipirani i promatrani, to može biti kobno za naše samopouzdanje. U jednom trenu cijeli taj pritisak postane previše i onda shvatimo koliko je nebitno zamarati se time kako će nas netko procijeniti na temelju ukusa. Svatko će o nama imati mišljenje što god da učinimo, i to mišljenje često je više slika te osobe nego nas samih. Zašto onda ne bismo prihvatili stvari koje nam se sviđaju, bez obzira na registar ukusa kojem se pridaju? Zašto ne bi bilo moguće voljeti istovremeno i Prousta i "Plavušu s Harvarda"? "Dobar ukus" ionako je samo ograničen pojam kojim elitne društvene skupine pokušavaju opravdati svoju superiornost. Danas te iste društvene skupine u nečijem ukusu vide puno veći problem nego u stvarnim društvenim problemima, poput napada na ženska prava ili rata. Smanjimo si pritisak života u ovom neizvjesnom svijetu tako što ćemo si dopustiti da volimo ono što nam se sviđa, i to bez da se ikome zbog toga ispričavamo.
