Svaki put se šokiram kada o nekome ne mogu baš ništa pronaći u Google pretraživaču. Jednostavno, teško je povjerovati da u ovo vrijeme neka osoba postoji, a ne ostavlja svoje tragove u online prostoru. To je isto kao nekad kada nekome nismo vjerovali da nema fiksni ili mobilni telefon. Sada pak je još šokantnije ako netko nema smart phone ili profil na TikToku. Ili osoba koja šalje isključivo mejlove umjesto glasovnih poruka ili šalje SMS poruke, da ne pričamo o pismima i telegramima. Sve u svemu, danas se postojanje mjeri u količini objava na društvenim mrežama iliti ako se nešto nije dogodilo na Twitteru ili Instagramu, kao da se uopće nije dogodilo.
S obzirom na sve tehnološke vratolomije koje nam nudi trenutna civilizacija, granice naše privatnosti su daleko pomaknute ili ih praktično više i nema. Djeluje kao da većina nas živi bez prava na intimu, kao da se izgubio pojam o tome da nešto zaista treba zadržati samo za sebe. Nekada se smatralo neukusnim ili neodgojenim kada bi neka informacija iz privatnog života isplivala za stolom u kavani, a sada je manje više nebitno što se dijeli s online prostorom, bitno je samo da se dijeli, jer ako vas nema par sati na društvenim mrežama s prizorima iz vlastitog života, ljudi mogu pomisliti da ste umrli. I stvarno je tako, ne pretjerujem, jer čim malo ostavim telefon sa strane, prijatelji me zovu kako bi provjerili je li sve u redu. Kao da više nitko ne smije napraviti pauzu te je pod stalnim pritiskom osmišljavanja što zanimljivijeg sadržaja koji zapravo nema veze s realnim životom.
Ne znam kada se to dogodilo, ali ima tome dosta, da su ljudi zahvaljujući svojim navikama korištenja telefona i socijalnih interakcija u online prostoru, prestali javni prostor tretirati kao da je to JAVNI prostor. Da, baš tako, doslovno više nitko ne mari što je okružen strancima koji prolaze dok, primjerice, ima video poziv s prijateljicom, snima selfie i slaže one sulude face koje uvijek djeluju creepy sa strane, gleda TikTok bez slušalica u javnom prijevozu ili bez imalo srama šalje golišave fotografije preko WhatsAppa dok stoji u redu u pekari. Danas je to ponašanje “na izvolite” postalo normalno baš kao što je normalno da cijelom svijetu objavimo što smo jeli, pili, s kim smo bili, što smo radili, kako smo se zabavljali i vratili kući mrtvi pijani ili drogirani. Postali smo tako lutajući reporteri vlastitog života, novinari koji se javljaju s lica mjesta i informiraju i prijatelje i neprijatelje o svemu što nam padne na pamet. Zato vas više nitko i ne gleda na ulici, jer se za to nema vremena zbog praćenja drugih, ali i zbog stvaranja novih vijesti koje su spremne za lansiranje u sami prime time života. Tako se ponekad čudim, dok hodam ulicom ili sam u redu u banci, do koje mjere su privatni prostor i intima prestali postojati. Činilo se da to neće otići ovoliko daleko, ali sada, s ovog stajališta, kada dolaze generacije čiji je dolazak na svijet možda prenošen live na Instagramu, bojim se da će biti sve gore i gore. Djeluje mi da se ta bezosjećajnost za druge u javnom prostoru toliko brzo širi, kao da će uobičajena komunikacija tet-a-tet i prestati postojati, jer što ti imam kazati uživo, kada ti mogu poslati jedan šaljivi meme koji savršeno objašnjava situaciju ili nečije raspoloženje.
Dobro se sjećam trenutaka kada smo počeli koristiti emotikone i uvijek sam mislio kako je to glup običaj, jer valjda je ono što sam napisao dovoljno jasno da mi nije potreban jedan smajlić kako bi druga strana shvatila što sam želio reći. Elem, činjenica je da se naša pažnja sve više i više gubi te je onda i prirodno da smo svi zaboravili što to znači intimni prostor. Realnost je postala ono što skrolamo, a ne ono što živimo. Nažalost, tako je.
