Već neko vrijeme gledamo kako popularnost dodjela nagrada u svijetu glazbe i filma opada. Čak i kad bismo zanemarili činjenicu da je gledanost sve manja, a ocjene sve lošije, ne možemo pobjeći od kolektivnog osjećaja nezainteresiranosti za dodjele nagrada. Nedavni debakl Zlatnih globusa, prve dodjele ovih nagrada koja nije bila televizijski popraćena, kao da stavlja točku na i te potvrđuje nešto što se činilo sve jasnijim zadnjih petnaestak godina – dodjele nagrada više jednostavno nemaju kulturnoumjetnički značaj kakav su nekad imale.
Uzroci ove situacije mnogobrojni su. Jedan od ključnih upravo je to kako filmske i glazbene nagrade predstavljaju svoju ulogu u određivanju toga što je dobra umjetnost. Filmovi koji osvoje više zlatnih kipića, kao "12 godina ropstva" ili "Parazit", ne bi trebali biti samo filmovi, nego ujedno i spomenici, dokumenti kulture kakva je bila u trenutku njihova izlaska. Ova dva filma, primjerice, mogli bi oslikati prošlo desetljeće kao godine bitnog političkog previranja, budući da su u svoje središte stavili klasne i rasne tenzije koje su se tijekom zadnjeg desetljeća u SAD-u razbuktavale. Akademija voli naglašavati da njezina uloga nije toliko da vrednuju, koliko da „prepoznaju” – tako bi i naše izdvajanje relevantnih filmskih ostvarenja značilo prije svega priznati da upravo ta filmska ostvarenja najbolje progovaraju o nekim gorućim problemima koji su od sveopćeg značaja. U čemu je onda problem?
Prije svega, ambicije Akademije ovdje počivaju na ideji da postoje „totalna” djela, sveobuhvatni filmski pothvati čiju će kvalitetu svatko prepoznati. Problem ove ideje leži u tome što takva djela, jednostavno rečeno – ne postoje. Ta je ideja utemeljena na kanonu klasika koji se izdvajaju velikim opsegom – primjerice Danteova "Božanstvena komedija" i Tolstojev "Rat i mir" – no i ta djela usprkos opsegu imaju svoje glavne preokupacije, kao i teme kojima se uopće ne bave. Samim time, ona nisu ni sveobuhvatna ni univerzalna, a jednako tako ne možemo naći ni filmsko ostvarenje koje bismo mogli počastiti takvim epitetom. Ipak, to što umjetnička djela u svojoj suštini ne mogu biti sveobuhvatna ne znači da ne mogu biti relevantna i stvarno uspješna na više razina. Brojni filmski klasici nagrađivani Oscarom svjedoče toj činjenici. Međutim, sama postavka nagrada, u kojima relativno mal broj glumaca, režisera i producenata određuje koja su filmska ostvarenja najuspjelija, većini publike predstavlja elitizam koji je u velikom raskoraku s njihovim gledateljskim navikama.
Čak i ako ostavimo postrance konceptualne probleme umjetničkih nagrada, puno je konkretnih fenomena koji utječu na njihovu sve slabiju gledanost i lošije ocjene. Prije svega – streaming. S rastućim brojem streaming servisa, publika se raspršuje i ostaje unutar svojih visoko personaliziranih gledateljskih navika, gdje im algoritam predlaže sadržaj na osnovu toga što inače gledaju – neovisno o tome što grupa „anonimnih holivudskih stručnjaka” smatra kvalitetnim. Streaming je promijenio i naše gledateljske navike, budući da manje posjećujemo kina i češće samo upalimo Netflix ili HBO i vidimo što je u ponudi. Ovako se iz gledanja filma polagano gubi društvena komponenta, u kojoj gledanje filma podrazumijeva izlazak iz svakodnevice, odlazak u kino, kupovanje karata i dijeljenje iskustva gledanja s velikim brojem ljudi koje ne poznamo. Naša gledanja filmova danas se uglavnom odvijaju u manjim krugovima ljudi ili u samoći, gdje smo u mogućnosti pogledati što god želimo i kad god želimo, ali bez vatrometa kakav je odlazak u kino nekad podrazumijevao.
Nadalje, s obiljem sadržaja nadohvat klika, praćenje višesatnih ceremonija isprekidanih petnaestominutnim blokovima reklama postaje još jedan problem. Naše gledanje filmova i serija uglavnom je neprekinuto reklamama, bez trailera za druge filmove prije, bez promotivnih klipova – dobijemo samo ono što smo htjeli. Ovaj problem posebno je značajan za mlade gledatelje, generaciju Z, kojima gledanje četverosatne ceremonije pune dugih govora i reklama predstavlja potpunu suprotnost uobičajenim navikama gledanja – ova publika češće gleda serije i kraće klipove nego dugometražne filmove, a tradicionalni TV nije im ni blizu primarnog izvora zabave.
Još jedan od problema nagrada, a koji je posebno uočljiv kod dodjele „najznačajnijih” nagrada, Oscara i Grammyja, jest manjak raznolikosti, tj. favoriziranje ostvarenja muškaraca i bijelih umjetnika, zbog čega su obje institucije zadnjih godina kritizirane. Svima je, primjerice, poznat slučaj dodjele Grammyja 2017., točnije uručenje titule albuma godine Adeleinom osrednjem ostvarenju "25" pokraj Beyonceinog "Lemonade", koji je na kraju zadnjeg desetljeća već bio prihvaćen kao moderni klasik.
Institucije su na prozivke reagirale vrlo površno, tako što su brojna ostvarenja nagradili više radi same uključivosti nego zbog njihove umjetničke kvalitete. Akademijin „najbolji film 2018.”, "Zelena knjiga", primjerice, sasvim je dobra i jednostavna priča o rasnim problemima, no njezin filmski i umjetnički značaj i relevantnost krajnje je diskutabilan pokraj "The Favorite" i "BlacKkKlansman" koje je pobijedila u istoj kategoriji. Grammyji su otišli u daleko bizarniju krajnost, gdje u kategoriju najboljeg novog izvođača guraju umjetnike koji su već godinama na sceni, samo da bi lista nominiranih bila šarolikija iz rasne i rodne perspektive. Problematična je i Grammy kategorija „urbane” glazbe, koju su nedavno promijenili u „progresivni R&B”: u ovu se kategoriju uglavnom trpaju crni izvođači, neovisno o žanru glazbe koji rade. Ovako žanr prestaje biti pitanje glazbe, a postaje pitanje identiteta, što u očima publike oduzima legitimnost nagradama. Iz brojnih primjera vidimo da same institucije nisu uspjele naći adekvatno rješenje za validne kritike koje su im upućene, a koje se tiču problema reprezentacije.
Problem reprezentacije nadovezuje se na već spomenuti problem modernizacije nagrada po formalnim kriterijima – one se svake godine doimaju sve zastarjelijima i u sve većem raskoraku sa stvarnošću gledateljskih praksi. Nije stoga ni čudno da su gledatelji sve manje i manje uopće zainteresirani za njih: ako su nagrade utemeljene na zastarjelim kategorijama, ceremonijama koje nisu prilagođene novim generacijama te vrlo proizvoljnom mišljenju odabrane elite, koje je još povrh toga isključivo nauštrb ostvarenja marginaliziranih društvenih skupina, onda nagrade jednostavno ne daju realnu sliku svjetske umjetničke situacije. Ljubitelji kritičkih ostvarenja svoje će favorite tražiti na filmskim festivalima, malim kinima te magazinima koji se njima bave, dok će ljubitelji velikih naslova pronaći ono što žele na radiostanicama ili jednom od streaming servisa. Ostaje li tu uopće prostora za nagrade?
Streaming se, bar nominalno, suprotstavlja elitizmu dodjela nagrada jer počiva na ideji dostupnosti sadržaja svima. Problem je pak što se ovaj „svima” također odnosi samo na određenu skupinu ljudi, tj. na one koji će platiti pretplatu za određeni streaming servis. S obzirom na to da broj streaming servisa sve više raste, možemo pretpostaviti da će se dogoditi i daljnje promjene naših gledateljskih navika i dostupnosti filmskog i glazbenog sadržaja: pojedina ostvarenja ostat će ekskluzivnima na tek određenim platformama, a rijetki će si moći priuštiti veći broj pretplata, što će još više raspršiti gledateljstvo. Poznat nam je slučaj Disney+ platforme, koja je nakon osnutka povukla sav sadržaj u vlasništvu Disneyja s drugih streaming servisa. To je bio tek početak: u budućnosti nas vjerojatno čekaju prave borbe oko sadržaja na platformama oko kojih će se potegnuti pitanja vlasništva nad sadržajem.
Gubitak relevantnosti dodjela nagrada i raspršivanje publike imaju dvojake posljedice: s jedne strane, svjedočimo personalizaciji ukusa. Nikad nam nije bilo lakše naći stvari slične onima koje inače volimo gledati, a tako i filmska kvaliteta prestaje biti nešto što određuje kritička elita i postaje nešto što će svatko od nas moći odrediti za sebe. Nema apsolutno ništa loše u tome da ne želimo pogledati neki film samo zato što je dobio pet zlatnih kipića i da umjesto toga želimo gledati romantičnu komediju koju nam je Netflix preporučio na temelju zadnjih deset odgledanih sličnih filmova. S druge strane, na ovaj način puno lakše gubimo iz vida kolektivni aspekt umjetnosti, tj. koje priče i koje filmove društvo smatra bitnima, a koje mu služe da promotri sebe kroz umjetničku prizmu. Drugim riječima, dok smo okruženi stvarima koje nam se sviđaju i koje nam gode, možda propuštamo priliku vidjeti nešto drugačije, nešto što će nam možda promijeniti ukus ili čak način na koji razmišljamo o filmu. Možda bi nam nekad i godio izlazak iz vlastite Netflix-jazbine u kojoj se hranimo samo provjerenim, preporučenim i personaliziranim. Umjetnost nije tu samo da bi udovoljavala našim potrebama, nego i da ih preispita ili izazove. Činjenica da dodjele nagrada ustraju usprkos sve manjoj relevantnosti dobar je podsjetnik da možda ne treba odbaciti sve što nam je umjetnost prije značila pod cijenu ove relativno nove ideje umjetnosti koja se treba prilagođavati nama samo zato što za nju plaćamo.
