Izašla sam iz lifta omotana hotelskim ogrtačem koji je mirisao na klor i ulje za masažu. Mokra kosa ostavljala je lokvice iza mene. Ostaci vodootporne maskare razlijevali su se po oguljenom nosu, koji je prvi platio danak mojoj neodgovornosti i indolenciji koje su me spriječile da anticipiram jako rovinjsko sunce u kasnom travnju. Izgledala sam kao svaka žena na drugom danu odmora: crvena, čupava, nelagodno polugola, bolno svjesna svake napetosti i mane u tijelu, s blagim naznakama opuštanja istoga.
Lift s kojim sam se spustila iz Spa centra čekala je jedna druga dama, isto gošća hotela, odjevena nešto primjerenije novom trendu koji je zavladao: u večernju haljinu, spremna za snimanje Gloria Glam editorijala. Krinolina se povlačila po hotelskom tapisonu po kojem je kapala moja kosa smrdljiva od bazena, a ona je kapljice spremno izbjegavala cipelicama dostojnim jedne rane sezone "Seksa i grada".
Osim što smo na licima obje imale zaštitne maskice, sve ostalo je bilo posve različito: ja sam se spremana za topli tuš i čišćenje ostataka make-upa, moje su nogice bile u prevelikim hotelskim papučama, a ona se spremala za Foie gras u hotelskom restoranu u kojem ja puna tri dana nisam uspjela dobiti rezervaciju koliko je bio tražen. Ipak, ta diskrepancija nas nije omela. Znale smo da smo trenutno ono najbolje od turizma što svijet nudi, i ne samo od turizma, već i od noćnog života bilo kojeg grada, i od restoranske ponude, od putovanja, od avantura: gošće hotela. Oh, biti gošćom hotela ovih dana! To je zelena karta kakvu nismo mogli ni zamisliti.
Dopušteno vam je sjediti u unutarnjem dijelu restorana, što je, istina, potez visokog adrenalinskog rizika, ali je istovremeno i donedavno neslućen luksuz. Dostupne su vam kave bez kabanica, kišobrana i tučnjave za grijalicu koja radi, ali, mimo tehničkih detalja važnih svakom digitalnom nomadu, dostupno je i ono nešto što oduvijek život čini poželjnim mjestom u svemiru: sloboda. Ovo jest pseudosloboda, ograničena kompleksom koji je nekad davno izgradio investitor, ni ne sluteći da će hotelsko imanje u ovoj budućnosti koju mi živimo kao bizarnu sadašnjost postati utvrda slobode, mjesto za izlazak, druženje, platforma za stvaranje nekog mikrosvemira vikendom, ali smo 2021. dočekali toliko ranjeni od zajedničke traume da nam je i dašak života dovoljan da na sebe odjenemo Dior Couture za izlazak do lobija.
Prijateljica mi priča kako je srela pola Zagreba na nedavnom putovanju u Istru, u kompleksu koji nije toliko velik, ali je impresivno autentičan (i ima bazen!), a ja sam pola svog ljubavnog vikenda provela pozdravljajući ljude na hodnicima kao da se nalazim na špici. Hoteli su doista nova oaza života. U jednom trenutku procvata dnevnog smještaja po raznim gradovima diljem svijeta hoteli su izgubili svoj allure i djelovali su kao obijesna stara dama iz prošlosti: preskupa, bespotrebna spavaonica čiji se luksuz nije mogao opravdati ničim osim manjkom stila, jer je sve što smo htjeli doživjeti bilo ionako vani. No sad kad je vani zaustavljeno, zatvoreno, zabranjeno, opet se okrećemo prema unutra. Oh, biti hotelska gošća 2021.! Nema ekskluzivnijeg mjesta: šetnje u visokoj modi, doručak bez pernate jakne, kasnonoćno piće na toplom, susretanje ljudi dok dva po dva ulazimo u liftove, odmjeravanje maskica za lice, koje su, ako ste odabrali dobar hotel, sad već i custom made, pa tjednima kasnije svjedoče o tome na kojoj ste mikrolokaciji bili, a ona se više ne piše imenima gradova ili županija, nego hotelskim kompleksima. I dok se Airbnb stanovi oglašavaju na Njuškalu pod "prodaja", hotelijeri doživljavaju svoju renesansu, otvaraju ekskluzivne frizerske salone, dućančiće, igraonice. Ah, biti gošća hotela 2021.!
