Kada sam se preselila u Edinburgh prije gotovo tri godine nisam slutila da ću kraj 2020. dočekati ovako turbulentno, s globalnom pandemijom oko nas i Brexitom s kojim je odlučeno: "Europljani nisu više dobrodošli u UK!" Iako, možda je sretna okolnost što sam izabrala Škotsku, a ne Englesku za svoju avanturu, jer škotski je temperament mnogo otvoreniji od engleskog, što više nego nadoknađuje vlažno i vjetrovito vrijeme i duge zimske dane gdje kao da nema danje svjetlosti. No, u vlastitim domovima, svi će vas primiti sa znatiželjom, svaki susret popraćen je s nizom "please" i "thank you." Moja hrvatska izravnost se morala prilagoditi dodatnim modalnim glagolima: may I, shall I, can I… kako bi izrazila sve delikatnosti svakodnevnog odnošenja. Prilagodbe su zanimljiva stvar, živjeti na drugom jeziku je još zanimljivije. Promatrate svijet dvojnim očima kulture koju ste napustili i novog ambijenta koji vas počinje permutirati i redefinirati.
I da, neka naša uvjerenja su točna o Ujedinjenom Kraljevstvu: svi piju Earl Grey crni čaj, a poštena turska kava je nepoznanica. Teško je pronaći cafe s dobrim macchiatom, kolači su toliko slatki da se bojim dijabetesa ako zagrizem u jedan od ponuđenih, svježe pečeni kruh je prestiž i ljudi ga rijetko kupuju svaki dan, ali svježi losos se zato može naći svugdje, a zobena kaša dio je mnogih doručaka.
Vjetar u Edinburghu ima neku neodređenu kvalitetu koja nije ni kao naša bura ni jugo, već dolazi iz svih smjerova i zapetlja vam kosu na svakom izlasku. Veliki broj intelektualaca su vegetarijanci, vegani ili freegani – zapravo kuhanje za veće društvo uglavnom se svodi na veganske recepte, jer jamačno će netko imati neku dijetalnu ili moralnu restrikciju. Svi imaju miševe u stanovima – ili barem jednog (šarm života u domovima izgrađenim u viktorijanskoj eri), i najmodavci će uglavnom slegnuti ramenima na taj problem ako ne dosegne kritične razmjere. Vintage shopping je normalna stvar, zapravo ljudi rijetko kupuju nove stvari, a namještaj se razdjeljuje besplatno u četvrtima preko Facebook grupa na kojima možete ugrabiti sve od tostera, mikrovalne, aparata za kavu, radnog stola ili čak dvometarskog trosjeda za dnevnu sobu. To je jedna od ljepota Edinburgha: ljudi dijele stvari: iskustva, znanja, namještaj.
Kao stari sveučilišni grad prepun je antikvarijata i knjižara u kojima za par funti možete obogatiti privatnu knjižnicu. Ali se možete lako i izgubiti u istraživanju četvrti i lokalnih dućana. Neke od najljepših četvrti su Bruntsfield ili kanal Leitha gdje je šetnica uz rijeku, ili Stockbridge sa svojim nedjeljnim marketom. Život izgleda nadnaravno kada prolazite Royal Mileom, glavnom turističkom ulicom, i promatrate ogromni dvorac kako se uzdiže iznad glave prolaznika.
Edinburgh je isto tako sjecište različitih gastronomskih utjecaja. Iako se škotska kuhinja uglavnom sastoji od zobene kaše, krvavog pudinga i haggisa (kojeg zaobilazim u širokom luku), mnogo je skrivenih internacionalnih mjesta koja nude širu paletu okusa. Kalpna je sjajan indijski vegetarijanski restoran, blizu starog sveučilišta, s velikim izborom tradicionalnih jela, idealno za hladne zimske dane kada želite biti obavijeni aromama cimeta, kumina i kokosovog mlijeka. Skriven i nezamjetljiv na šetnici Leith je sicilijanski Gaia koji nudi izvorne sicilijanske cannole. Njihov aubergine parmiggiano, s topljenom mozzarellom će uljepšati svaki sivi dan. Na drugom kraju grada pak je marokanski Hummus; najbolje mjesto za falafele i domaći baba ganoush. A škotsko netradicionalni Susie\'s Kitchen u Morningside četvrti nudi vegetarijanski blend škotske kuhinje i stranih utjecaja. Edinburgh je zaista kulinarski biser gdje možete proširiti paletu svojih okusa.
No slika života nije samo ona idiličnog blagostanja. Usred jednog od večernjih druženja moj škotski partner je jednom rekao za vlastiti grad: "Ponekad mi se čini kako Edinburgh ima dušu, ali ne uvijek i duh". I rekla bih da to dosta sažima sliku grada. Duša je u starim ulicama Grassmarketa ili na vrhu ugaslog vulkana Arthur\'s Seat, ili kada promatrate ogromni spomenik Walteru Scottu podignut u spomen književnosti.
U Portobellu vas čeka hladno more, Meadows park je uvijek prepun studenata, a zgrada starog sveučilišta vratit će vas nazad u neko davno zaboravljeno vrijeme. Život se ovdje ne sastoji samo od dvoraca i spomenika, već mnogo više od rituala i navika: kave koju pijete, knjige koju čitate, beskonačnih razgovora o književnosti i umjetnosti. Živjeti vani je iskustvo koje vas promijeni – iskusite što znači biti neki novi ja na drugom jeziku, ali se otvorite i za nove kulturne utjecaje, nove načine razmišljanja. Vaše rutine se promijene, ukus, stil, način na koji se odnosite prema ljudima.
Edinburgh je ispunjen starom dušom, ali to je istodobno grad novog novca koji neprestano pristiže, akademije za koju stranci godišnje plaćaju do 22.000 funti za prestiž obrazovanja, loše održavanih stanova čije su režije visine onih u Londonu. I nažalost s pandemijom koja se žiri naglasak na društvenoj raznolikosti postaje neostvariva kategorija – jer ostaju samo oni studenti koji si mogu materijalno priuštiti akademski luksuz. Akademija je ovdje snažna politička i društvena mašinerija koja melje sve pred sobom, ali koja istodobno donosi zaštitu i sigurnost zajednice. Novac prolazi kroz Edinburgh kao kroz sito i nestaje negdje duboko ispod površine u nekom tajnom sefu. Taj novac ne odlazi na novu odjeću ili mobitele, ne ulaže se u nove infrastrukture i stambene zgrade, porezi koje plaćamo su jako visoki, privatne zdravstvene usluge će vas koštati mjesečne plaće, a i najobičniji odlazak kod frizera nije nešto što si mogu svi priuštiti.
Bitno je opaziti obje strane grada: dugu tradiciju i otvorenost prema strancima, ali i niz beskućnika na glavnoj ulici koji se zimi nemaju kamo skloniti ni gdje ugrijati. Odraz Edinburgha je i dalje onaj škotske prijestolnice sa sjajno ulaštenom površinom čiji vas sjaj zabljesne na trenutak dok ne opazite pukotine. Prijestolnica je to koja ima staru dušu, ali čijem duhu je potrebna nova čista energija. Često razmišljam o te dvije slike Edinburgha: Edinburgh, grad vjetra i dvoraca, i Edinburgh grad povlaštenosti i beskućnika. Ne mogu reći da se ljubav posve istopila, mnogo je stvari za voljeti, i još sam ovdje, ali možda je to stvar odrastanja da prestajemo gledati svijet naivno, ali i dalje nastavimo stremiti tome da postane pravednije mjesto.
