Feministički kolektiv fAKTIV neformalni je kolektiv nastao 2016., a čini ga 15 žena i jedan muškarac. Bore se za radnička i socijalna prava žena, za reproduktivna i seksualna prava te protiv rodno uvjetovanog nasilja. fAKTIV uz različite akcije i kampanje na društvenim mrežama i ulicama svake godine organizira Noćni marš na Osmi mart u Zagrebu. Tim povodom razgovarali smo s Vedranom Bibić koja se u fAKTIV-u bavi radničkim pravima, pravom na pobačaj i ljutim statusima na društvenim mrežama te Anom Lovreković koja se unutar kolektiva mahom bavi pravom na pobačaj.
Danas marš, sutra štrajk – parola je ovogodišnjeg marša koji organizirate za Dan žena. Na koji potencijalni štrajk mislite?
Vedrana: Mislimo na ženski štrajk, na globalni ženski štrajk o kojem feministkinje diljem svijeta godinama promišljaju, organizirajući štrajkove u svojim zajednicama i na svojim radnim mjestima koji se upravo na Dan žena omasovljuju. Mislimo na štrajk kojim će makar na tren stati cijeli svijet koji uvelike ovisi o ženskom radu. A nema prikladnijeg dana za povratak štrajku od Osmog marta, dana kojeg su nam radnice predale u nasljeđe, dana koji slavi sve ono za što su se mukotrpno borile i izborile, riskirajući pritom svoje zdravlje, slobodu pa i živote, a što nam se danas sustavno oduzima: naše pravo na rad, ali i na odmor, naše pravo na pobačaj, medicinsku skrb, poštene plaće, naše pravo na normalan život. Zagovaranja i lobiranja, mahanje papirima koji crno na bijelo pokazuju porazne statistike o količini kućanskog rada kojeg preuzimaju žene, o razlikama u plaćama i degradaciji svih naših prava nisu dovoljni jer elite čuju isključivo kada im ugrozite uljuljkani sistem unutar kojeg uživaju u plodovima tuđeg rada. Kapitalizam se ne boji brojeva, već organiziranih ljudi. Zato žene trebaju naprosto stati, otići sa svog radnog mjesta na kojem primaju crkavicu, zalupiti vratima stana u kojem se podrazumijeva da kuhaju, spremaju, čuvaju djecu a da su pritom duhovite, nasmijane i, naravno, seksi - i izaći na ulice. Naravno, štrajk je moguć isključivo uz mukotrpno agitiranje i precizno organiziranje, umrežavanje s progresivnim sindikatima i različitim inicijativama, on nije individualan čin otpora, već zajednički zalog za budućnost u kojoj će svaki rad, a pogotovo ženski, biti vrednovan. Takav štrajk je nešto čemu stremimo.
Mnoga društva rad žena ne prepoznaju pa samim time i nedovoljno vrednuju. Najteže pitanje: zašto? Koji analitički uvid vam se čini da ponajbolje objašnjava taj „fenomen”?
Ana: Istina je da mnoga društva primjerice kućanski rad i dalje ne smatraju radom jer nije plaćen, ali u današnje vrijeme nije toliko stvar da se rad žena ne prepoznaje, već se aktivno i promišljeno ignorira i ne vrednuje jer je baš takav - nevidljiv i samopodrazumijevajući - kapitalizmu prijeko potreban. Zapravo je uistinu jednostavno: kapitalizmu besplatan ženski rad naprosto treba kako bi opstao. Kada to žene osvijeste, postaju moćne. Teorija socijalne reprodukcije, koja istražuje na koje sve načine kapitalizam koristi reprodukciju radničke klase i što ona sve podrazumijeva, najbolje i sveobuhvatno pristupa ovom problemu, ali ne morate se baviti feminističkom teorijom da vam bude jasno kako ovakav svijet bez našeg cjeloživotnog rada nije moguć. I ne želimo mi da se naš rad samo vrednuje, već i da se raspodijeli, socijalizira, smanji i prenamijeni.
Što znači ili što vam se čini da znači – govoriti u ime djevojčica i djevojaka, u ime penzionerki, radnica, izbjeglica i migrantkinja, u ime trans i interspolnih osoba, u ime beskućnica? Što ujedinjuje te glasove, osim očitog?
Vedrana: Te glasove ujedinjuju dvije riječi: eksploatacija i nevidljivost. Istaknule smo one žene i osobe čiji se glasovi nedovoljno čuju, a koje imaju mnogo toga za reći – djevojčice, jer ih, ako svijet nastavi ići u smjeru u kojem je krenuo, očekuje, blago rečeno, nesigurna budućnost, bez mira i čistog zraka, bez egzistencijalne sigurnosti i dobro plaćenih poslova, bez javno dostupnog zdravstva i kvalitetnog obrazovanja, a to nije svijet koji im želimo ostaviti u nasljeđe. Penzionerke jer siromaštvo u starosti ima žensko lice, a naše majke i bake koje su cijeli život radile i na radnom mjestu i kod kuće sigurno nisu zaslužile sakupljati plastične boce kako bi preživjele do iduće mizerne penzije i čekati osnovne liječničke preglede mjesecima. Izbjeglice i migrantikinje koje tjeraju, tuku, zastrašuju i zlostavljaju na našim granicama, nekoliko desetaka kilometara od naših domova, pogotovo ako nisu bijele, čiju djecu ubijaju naši vlakovi. Trans i interspolne osobe koje trpe diskriminaciju na poslu, kod kuće, kod liječnika, ali i od dijela feminističkih kolektiva, koje nerijetko proživljavaju psihičko i fizičko nasilje isključivo zbog onoga što jesu. Ako siromaštvo ima lice starice, onda nevidljivost koju smo ranije spomenule ima lice beskućnice jer država ne mari za osiguravanje minimuma socijalne skrbi za najranjivije. I na koncu, dajemo glas svim radnicama, svim potplaćenim i umornim ženama koje trpe nasilne šefove, iracionalne rokove, rad na određeno, rad bez pauze, kojima se brani sindikalno organiziranje, koje ne mogu dignuti svoj glas jer imaju kredite i djecu i roditelje o kojima brinu, koje nakon posla nastavljaju raditi kod kuće i čiji rad nikada ne prestaje.
Volio bih da s nama podijelite iskustvo / ili nešto iz procesa rada, borbe za zdravstveni sustav koji žene ne tjera da zdravstvene usluge traže u susjednim zemljama, da ih plaćaju na rate jer druge opcije nema?
Ana: Prilično je slikovit recentan primjer: u Zagrebu u Kliničkoj bolnici “Sveti duh”, čiji je osnivač Grad Zagreb, čitav kolektiv ginekologa i ginekologinja koristi priziv savjeti. Nije to nova vijest, povremeno se piše o tome, najčešće u kontekstu provedenih istraživanja o dostupnosti pobačaja unazad nekoliko godina. U drugim se bolnicama stanje povremeno mijenja, dok Sveti duh njeguje tu ulogu bastiona savjesti koja ženama priječi pravo na pobačaj. Prije par mjeseci smo odlučile ozbiljnije se uhvatiti u koštac s ovom obeshrabrujućom činjenicom zato što je na vlast u Zagrebu došla politička opcija koja je tijekom svoje kampanje isticala važnost zaštite reproduktivnih prava žena, kao i dostupnost zdravstvene skrbi općenito, temeljeći svoj program i na feminističkim načelima. Prvi korak u zaštiti reproduktivnih prava uistinu mora biti usmjeren ka rješenju u kojem gradska bolnica neće kršiti pravo na pobačaj kroz kolektivan priziv savjesti. Krnja rješenja kojima bolnica stvara privid da vodi računa o pacijenticama koje žele pobaciti tako što ih uputi da pobačaj obave u drugoj bolnici nisu opcija jer su nevješt pokušaj obmanjivanja da unutar po žene opasnog sustava u kojem vlada priziv savjesti postoji regulacija. Ne postoji, ministarstvo zdravstva je prekomforno i ne vidi probleme u tome. Da zaokružimo cijelu priču - ništa osim zapošljavanja ginekologa i ginekologinja koji su spremni vršiti svoju liječničku dužnost i ne kršiti pravo na pobačaj nije rješenje. Iako još nije izvjesno kako će ova priča završiti, očekujemo da feministička politika nije samo deklarativno feministička i da neće djelovati nauštrb žena.
Postoji li (zapravo) šansa da se izborite za sustav u kojem pobačaju neće prethoditi osuda, odgovaranje i odlazak od bolnice do bolnice, za sustav u kojem nije prihvatljivo da se bolnica u vlasništvu Grada Zagreba poziva na kolektivni priziv savjesti – ilegalno, ali nekažnjeno?
Vedrana :Nećemo se lagati, na prvi pogled ne sluti na dobro. Imamo aktualni zakon koji ženama jamči da slobodno donose odluku o pobačaju, a sve izraženije im se to onemogućuje. Cijena pobačaja raste iz godine u godinu pa dolazimo do apsurda u kojem žene lošijeg ekonomskog statusa na kraju plaćaju višu cijenu pobačaja u privatnim klinikama jer tamo mogu (pre)platiti na rate zdravstvenu uslugu koja bi trebala biti besplatna u sustavu javnog zdravstva. Liječnici i liječnice obrazovani i specijalizirani za, između ostaloga, obavljanje pobačaja bez srama, štoviše ponosno, kao u slučaju spomenutog Svetog duha objavljuju kako ne vide razloge da u jednoj od ključnih bolnica u Zagrebu osiguraju pacijenticama zdravstvenu skrb. I u drugim gradovima im se nastoji što više otežati pa moraju na “dogovor sa šefom”, ilegalna savjetovanja ili danima čekati na polaznu informaciju jer je jedini liječnik koji obavlja pobačaje trenutno odsutan. Ako u međuvremenu prođe zakonski rok u kojemu je moguće pobaciti, više sreće drugi put. No, svako svjedočanstvo o zdravstvenom sustavu koji ne poštuje zakone, svaka laž udruga koje se zalažu za zabranu pobačaja, svaki krik o demografskoj obnovi koju opstruiraju žene koje pobace u društvu su učvrstili stav da pobačaj mora biti dostupan. Iako se čini da je put ka pravednom zdravstvenom sustavu u kojem će svaka žena moći ostvariti svoje pravo na pobačaj praktički zatrt, naročito bez saveznika u zdravstvenim radnicama i radnicima, pravo na pobačaj je jedna od tema oko koje u feminističkim krugovima, ali i šire, vlada konsenzus, a to znači da će svaki pokušaj regresije izazvati otpor koji će biti teško obuzdati.
Progovorimo o setu mizoginih zakona unutar našeg zakonodavstva – ili, da budem gorko komičan, kojih je to „TOP 5”?
Ana: Bilo bi dosta lakše da se radi o samo nekoliko loših zakona, ali riječ je o sistemu koji premreženo i kontinuirano gazi žene na svim frontama. Kada bismo morale izdvojiti konkretne zakone, to bi svakako bio Zakon o radu i novi prijedlozi izmjena ZOR-a, koje i problematiziramo na ovogodišnjem Maršu jer rad čine još nesigurnijim, naša radna mjesta potplaćenijima, a sindikalno organiziranje težim. Novi Zakon o radu također uvodi “rad na izdvojenom mjestu rada”, što je potencijalno opasna praksa, pogotovo za radnice, jer dugoročno znači brisanje privatnog i poslovnog vremena, plaćenog i neplaćenog rada.Također, tu je i Zakon o liječništvu kojim je još SDP-ova Vlada uvela priziv savjesti, ključni razlog zbog kojega danas govorimo o nedostupnom pobačaju. Broncu svakako zaslužuje Zakon o strancima, izrazito diskriminatoran kroz više mjera, primjerice otežano odobravanje privremenog boravka iz humanitarnih razloga. U kontekstu mizoginih zakona možda se najviše govorilo o Kaznenom zakonu. Iako je odnedavno, zahvaljujući feminističkim organizacijama koji se bave seksualnim nasiljem, doživio važnu izmjenu pa sada konačno prepoznaje silovanje, a ne „spolni odnošaj bez pristanka“, s minimalnom kaznom od čak godinu dana, a ne šest mjeseci, nužno je da zakoni budu popraćeni svim drugim sustavnim mjerama koje će žene ohrabriti da prijave nasilje te im osigurati potrebnu zaštitu i podršku. Do tada zakonski zajamčena prava ostaju tek slovo na papiru, baš kao trenutna situacija s aktualnim Zakonom o pobačaju. Iako se u današnjim okolnostima on svakako može gledati kao svojevrsni ideal jer ženama jamči donošenje slobodne odluke o prekidu trudnoće, za očekivati je da će zakonodavac za njegovog nasljednika progurati izričito mizogin zakon koji ženama oduzima pravo na odlučivanje, koje će zamijeniti obveza savjetovanja, možda čak s liječnikom koji se inače priziva na savjest ili otvorenim zagovaračima zabrane pobačaja, kao što je to bio slučaj u više europskih država.
