Karlovačkoj produkt dizajnerici Katarini Trpčić tek je 25 godina, no iza sebe ima poslovno iskustvo kakvim bi se mogle pohvaliti i njeni stariji kolege, a neki joj možda i pozavidjeti. Karijeru je kao studentica počela u Bugatti Rimcu, radeći kao CMF Designer na definicijama boje, materijala i završnih radova Nevere te surađivala s naručiteljima luksuznih vozila. Mnogima to zvuči kao posao iz snova, no stiglo je vrijeme za promjenu i Katarina je odlučila dati otkaz o čemu smo s njom razgovarali, zatekavši je na profesionalnoj prekretnici.
Katarina studij dizajna odlučuje upisati u trećem razredu Prirodoslovno-matematičke gimnazije u Karlovcu, nakon što se vratila crtanju i polazila tečaj slikarice Aleksandre Gorete. "Povratak likovnoj umjetnosti bio je neizbježan, znala sam da je to dio mene koji moram razvijati. Počela sam istraživati fakultete, a prvi izbori pali su na dizajn, arhitekturu i slikarstvo. No kako dizajn obuhvaća sve njih, pokazao se najboljim za mene. Smjeru industrijskog dizajna naginjala sam zbog projektiranja proizvoda i kreativnog procesa, iako sam uživala i u drugim projektima, od grafičkog dizajna do fotografije i filma", pojašnjava nam.
Iza Katarine su sudjelovanja na festivalima i izložbama, dobitnica je dvije rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu, pobjednica je natjecanja Mladi balkanski dizajneri, u Milanu je 2022. izlagala projekt "The Last Jar of Honey", a na ovogodišnjem Zagreb Design Weeku predstavila je projekt modularnog posuđa "Naše" o kojem se pričalo mjesecima, a nakon toga i u Barceloni na sajmu Underground BDW. "Ja se bavim temama koje nose osobnu priču i emocije pa mogu stajati iza njih jer su iskrene. Još pamtim savjet iskusnog dizajnera Nikole Radeljkovića, da ono najoriginalnije što mogu ponuditi je moja priča, nju nitko drugi neće ispričati osim mene", prisjeća se kroz razgovor.
Omiljeni komad koji je dizajnirala nije joj lako izdvojiti, no nabraja projekte koji su joj obilježili faze studiranja i rada. "Prvi je Žlaburač, u obliku drvenog crnog kosa (s kljunom od jantara) koji mi je blizak srcu. The Last Jar of Honey odveo me u Milano i bio svojevrsna potvrda originalnosti i vlastitog senzibiliteta. Naše je moj zadnji, diplomski projekt koji je nedavno ugledao svjetlo dana i probudio veliki interes, a predstavlja kraj mog studentskog života, đačkog doba", priznaje mlada dizajnerica pa dodaje: "Nije fer ne spomenuti Rimac Neveru i Neveru R na kojoj sam svakodnevno radila tri i pol godine. Poznajem svaki njen šav, boju, materijal i detalj napamet. Ona je početak moje profesionalne karijere i na to sam ponosna", otkriva.
S automobilskom industrijom odlučila se pozdraviti jer se u njoj ne vidi dugoročno. "Na prvoj godini diplomskog studija poželjela sam raditi paralelno s fakultetom, a oglas za poziciju CMF Dizajn Interna u Rimac Automobilima zvučao mi je kao jedna od boljih prilika – i zasta je bila. Bilo je bitno pokazati znanje i namjere, vidjeti uklapam li se u tu ulogu. Konkurencija su mi bili studenti dizajna iz cijelog svijeta, proces je bio selekcijski, intervju kao prva faza i zadatak kao druga. Mnogo je faktora utjecalo na odabir prave osobe - kvaliteta rješenja i pristup, brzina, radna etika, inovativnost, osjećaj za temu, spremnost na rad pod pritiskom i vizija budućeg razvoja. Imala sam sjajnu mentoricu Swati Rai Dhandu koja me lijepo primila u tim, zajedno s Adrianom Mudrijem. Tamo sam doživjela intenzivna i vrijedna iskustva, surađivala s proizvodnjom i planiranjem, odijelima tapeciranja i lakiranja, marketinga i prodaje na čemu sam neizmjerno zahvalna. Mislim da bi osoba mojih godina malo gdje u Hrvatskoj mogla to doživjeti u tome roku i imala priliku raditi na tako složenim proizvodima. Međutim, ne zamišljam se dugoročno u automobilskoj, tehnološkoj industriji. Smatram da se moje vještine i senzibilitet više uklapaju unutar područja produkt dizajna manjih razmjera s naglaskom na doživljaju, prirodnim materijalima i suptilnoj, elegantnoj estetici", govori Katarina.
Trenutačno radi u Prostoriji - tvrtki koja se bavi dizajniranjem namještaja, a jednog se dana vidi u vlastitom studiju, s projektima i proizvodima koji će svoje mjesto naći u domovima drugih. "Bit će to mali uporabni predmeti od prirodnih materijala, izrađeni posebnim tehnikama", najavljuje.
Tu su i druge vještine kojima se može pohvaliti poput modeliranja gline, tokarenja, tkanja tepiha, oblikovanja kože, laminiranja karbonskim vlaknima te oslikavanja keramičkih pločica s kobaltom. "Želim razumjeti materiju s kojom radim, ne samo u teoriji jer me veseli me rad rukama", pojašnjava.
Kao djevojci iz male sredine nije joj bilo lako postići sve što je htjela, bila je nesigurna i zapravo još uvijek sumnja u sebe svaki dan. "Nisam jedan od opuštenijih "go with the flow" dizajnera i stvari shvaćam ozbiljno. Svoje samopouzdanje sam morala dulje graditi. I još ga gradim. U manjim sredinama, okruženi specifičnim okvirom razmišljanja i nerazumijevanjem za struku, sporije otkrivate da biti drugačiji nije greška ili fantaziranje i da ne trebate potpora sa svih strana ako vjerujete u sebe. Dizajner iz manje sredine ima drugačije viđenje stvari, kulture, obrazaca, ima istančan senzibilitet i pažnju. No treba se izložiti, njegovati i slaviti ono po čemu ste različiti od drugih. Najveća podrška u tome svemu oduvijek mi je bila sestra Marija, a sada je dobivam od prijatelja, kolega u struci", kaže Katarina.
U slobodno vrijeme sluša svoj stalni glazbeni "soundtrack" uz liniju, gramofon i ploče koji joj zamjenjuju TV koji nema kod kuće. Opušta je kuhanje, a u zadnje vrijeme plete. Sretna je kada to može upotpuniti putovanjima koja joj šire vidike, a posebna ljubav su joj očuvanje baština i povijesti.
"Tu su mi ljubav usadili djed Tone i mama Jasminka. S djedom sam u predškolskoj dobi, odlazila u šetnje ka starom gradu Ozlju, pričao mi je o povijesti Zrinskih i Frankopana i svojim korijenima, a kod kuće neumorno uređivao dvorište, vrt, voćnjak i kuću. Obilježio ga je njegov gospodski i pedantan stil odijevanja uz šešir, odijela i rupčiće, ali kreativno i otkačeno stvaralaštvo. Mama je pak trudom i djelima bila primjer očuvanja baštine, prenošenjem tehnike pletenja jalbe (kapice koju su nekad nosile udane žene tog kraja) u KUD-u "Ključ Trg", ponosno ističe.
U svom rodnom kraju ne provodi vremena koliko bi htjela i to je žalosti. "Rijetko sam u Ozlju i ta me udaljenost potiče na razmišljanja o pojmu doma, djetinjstva, o potrebu za izražavanjem tih osjećaja i izgubljene poezije. Gaston Bachelard u "Poetici prostora" kaže; "Ako se staroj kući vratimo kao što se vraća u gnijezdo, to činimo stoga što su nam uspomene postale snovi, stoga što nam je kuća iz prošlosti postala snažna slika, slika izgubljene intimnosti." U Karlovcu sam češće, gotovo svaki vikend provodim tamo uz obitelj, prijatelje i rijeke", zaključuje talentirana Katarina Trpčić.