Zvučni anestetik

Katarina Juvančič otkrila nam je sve što nikad nismo ni pomislili o uspavankama

23. svibanj 2020.
Katarina Juvančić
Srđan Sandić
Srđan Sandić

O uspavankama, njihovim efektima, mogućnosti pobune i emanacipacije razgovarali smo s istaknutom slovenskom umjetnicom.

Antropologinja i istraživačica tradicionalnih uspavanki Katarina Juvančič otkrila nam je sve što nismo znali o uspavankama te progovorila o emancipatornim strategijama, feminizmu i toksičnom patrijarhatu. Primijetili smo je na nedavno održanom VoxFeminae festivalu i zabezecirali za ovaj intervju.

Bavili ste se odgovorom na pitanje – što uspavanka budi. Što se ima reći o toj pisano-izvedbenoj formi?

Prvo i najvažnije - uspavanka budi čovjeka u nama, što u današnje doba nije nešto što možemo uzeti zdravo za gotovo. Jednostavan čin korištenja glasovnog (tjelesnog) pokreta i dodira može biti transformativan za davaoce i primaoce, bez obzira na našu dob, spol, kulturnu, etničku, klasnu, vjersku i drugu "prtljagu" koju nosimo. Pjevanje jednostavne pjesme za smirivanje budi nježne, ljubavne veze s malim ili čak velikim čovjekom (pa i životinjom ili biljkom) kojem pjevamo. Nekome koga držimo u naručju ili nekome daleko. To je čin međusobnog uvažavanja i zadovoljstva. Tradicionalne uspavanke, koje često otkrivaju i artikuliraju još bolniju stranu života, dokazuju da se mogu probuditi i emocije koje ne moramo nužno povezati s uspavankama - osjećaji napuštenosti, gubitka, tuge, depresije, razočaranja, samoće, čak i straha i bijesa. Nježne melodije i ponekad prilično uznemirujući tekstovi koje nalazimo u njima podsjećaju nas da je ljubav složena emocija te da se teškoća (uglavnom) žena koje ih pjevaju tisućama godina nije toliko promijenila niti kod današnjih majki, žena.

image
Foto:Urša Valič

Zašto nam je i danas važna?

Funkcija uspavanke je povezivanje, iniciranje nekoga u zajednicu, društvo. Da se nekoga upozna sa svijetom, da artikuliramo čovjeka u nama (i sve što živi na ovoj zemlji), da ga damo nekome kao dar, i otkrijemo da to odjekuje kroz nju ili njega. Ili njih. To je razmjena koja ne treba prijevod, objašnjenje, verbalni napor. Jednostavno je i to je dovoljno. Tradicionalne uspavanke često su korištene kao odušak ženama, a pomogle su im da izraze ne samo ljubav i divljenje prema djetetu, već i njihove skrivene osjećaje prema muževima, muškarcima, vjerskim i političkim institucijama, društvu općenito, gdje je njihova uloga svedena na provizorne i kućanske poslove. Mogu se promatrati (posebno današnjim očima) kao intimni čin otpora, upornosti, slobode, pa čak i emancipacije u svijetu u kojem ih nisu vidjeli ili čuli, gdje su igrali ulogu nevidljivog, a ipak nezamislivog "drugog", posebno ako nisu bili dio srednje ili više klase u kojoj bi barem imali šanse za obrazovanje i određeni stupanj ekonomske stabilnosti.

Što se u smislu forme očekuje od uspavanke? Što sve mora zadovoljiti osim konačnog zadatka da uspava?

Uspavanke su, općenito govoreći, jednostavne pjesme, gdje neprekidni uzlazni i silazni ritmički i melodički obrasci, plus obilje samoglasnika, stvaraju ponavljajuće izraze. Ponavljanje stvara red, rutinu. Rutina i red stvaraju sigurnost, a sigurnost pomaže opuštanju i snu. Ovo je teorija. Uspavanka je zvučni anestetik. A ponekad je potrebno puno takvih 'anestetika' da dijete zaspi. Improvizacija (s riječima, samoglasnicima, pokretima, ritmom) je također sjajna taktika koja je uvijek dobro djelovala na smirivanju osobe koja ne može zaspati i toplo je preporučujem. To je ujedno i jedan od razloga zašto toliko uspavanki nikada nije snimljeno i preneseno - stvorene su na licu mjesta i lako se zaboravljaju, odnosno teško ih je ponovno stvoriti. Uspavanke se smatraju ženskim radnim pjesmama, također folkloristima. Ali, da budem iskrena, svatko tko je ikad umirio nemirno, neispavano dijete, to bi potvrdio.

image
Radionica u Funchalu (Portugal), by Rui Camacho
Foto:Urša Valič

Žene su vam česta tema, žensko pitanje u najširem smislu. Koji su danas najveći izazovi emancipaciji – i žena i muškaraca?

Ne moramo daleko tražiti da bismo shvatili da postoji nešto loše u stanju globalnih i lokalnih "poslova", počevši od strukturalnih nejednakosti, zloupotrebe moći, neravnomjernih socijalnih, rodnih, ekonomskih, političkih odnosa moći, brutalne eksploatacije ljudskih i prirodnih resursa... Tajna situacija je sve to otkrila i eskalirala. Teško je, a teže tek dolazi, ali - imamo savršenu priliku da konačno vidimo stvari i odnose kakvi jesu i djelujemo na njima. Da odgovorimo. Ne kao nasljednici ili nositelji toksičnih paradigmi ili suučesnici patrijarhalnog sustava, već kao odgovorni ljudi jer odgovornost podrazumijeva sposobnost odgovaranja na gore spomenuta zlodjela nejednakosti i brutalnosti koje su nametnuli rijetki. To je samo po sebi emancipacijski čin. Misleći na nezamislivo. Rekavši neizgovoreno. Zamišljajući nezamislivo.

Kako se osloboditi taloga patrijarhalnih vrijednosti i očekivanja?

Ovo je veliko pitanje. Većina svijeta živi stotinama, ako ne i tisućama godina u takvim društvima. To je sve što znamo. Stoga je vrlo teško razmišljati i zamišljati izvan ovih paradigmi, kako za žene, tako i za muškarce. Svi veliki politički i ekonomski sustavi patrijarhata - od feudalizma do kapitalizma, iskorištavaju ljude i porobljavaju zbog najbogatijih. Žene su ovdje uvijek dobile kratki kraj štapa. I pretukli bi ih ako bi se usudile izazvati sustav. Moj savjet - razbiti taj štap i zapaliti ga. Povežite se s drugima koji se žele zamisliti i živjeti u drugom svijetu. Započnite s neposrednom zajednicom. Počnite s onim što imate, s onim što možete učiniti, a zatim razmislite kako to možete učiniti, gdje i s kime. Mali koraci. Zamislite. Stvorite.

image
Foto:Jan Prprić

U jednom ste intervju rekli da je budućnost ženska. Na što ste točno mislili?

Pokušat ću objasniti na jednom primjeru. Zamislite da ste premijer (ili predsjednik, tko ima više izvršne vlasti nad donošenjem odluka u određenoj zemlji) zemlje u dubokoj i neviđenoj krizi. Što radite? Ako pogledate oko sebe, čitav prostor bivše Jugoslavije, pa i šire, zaostaje. Vidite autoritarne muškarce koji prvenstveno i prije svega koriste svoju vlast u korist nekolicine izabranih (za 'naše dobro'), a prema svim građanima postupaju kao prema djeci koja će biti kažnjena ako ne poslušaju, koristeći patronizirajući ton i prijeteći im na svakom koraku koristeći vojsku i policiju i druge brutalne taktike za ostvarivanje svoje kontrole nad običnim ljudima. A onda tamo na čitavom svijetu postoji Novi Zeland, Norveška, Island, Finska, Škotska itd. Novo svjetlo takozvane ženske politike je politika suosjećanja, suradnje, brige i predanosti.