Lenka Udovički, priznata kazališna i operna redateljica, umjetnička direktorica kazališta Ulysses na Brijunima, te suosnivačica odsjeka za glumu na Riječkom Sveučilištu, rođena je 1967. godine u Beogradu, gdje je i otpočela svoj zanimljivi životni put. Nakon čestih odlazaka u Boliviju, diplomirala je studije kazališne režije na Fakultetu dramskih umjetnosti i odmah počela raditi na najvažnijim beogradskim, ali i scenama nekadašnje Jugoslavije. Česta putovanja u djetinjstvu pomogla su joj da se na neki način prilagodi nomadskom načinu života, kakav je njena obitelj vodila pošto su se, zbog komplicirane situacije nakon 1992., morali neprekidno seliti. Tako je nastavila graditi svoju karijeru u Ujedinjenom Kraljevstvu, Americi, a posljednjih godina ponovo u Hrvatskoj i Srbiji. U inozemstvu se istaknula režijom velikih književnih djela kao što su "Oluja" Williama Shakespearea u londonskom Globe Theatreu i klasikom Williama Waltona "Henri V" u dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu. U Londonu je radila i u English National Opera, da bi već 1994. s Vanessom i Corinom Redgraveom osnovala Moving Theater Company. U sklopu ove organizacije režirala je nekoliko kazališnih predstava. Preselivši se u Ameriku, nastavlja karijeru u Los Angelesu, te radi u gradskom kazalištu i paralelno na kalifornijskom Institutu za umjetnost, gdje je predavala na katedri za režiju. Godine 2009. u Americi je režirala predstavu "Medeja", s kojom je sudjelovala na poznatom festivalu UCLA Festival of Preservation. Po povratku u Hrvatsku, 2011. godine režira performans-predstavu "Neraskidive niti", s kojom je postigla veliki uspeh, a godinu kasnije postaje direktorica kazališta Ulysses na Brijunima, koje je osnovala sa suprugom Radom Šerbedžijom u suradnji s dramaturgom Borislavom Vujičićem. Kazalište je u kratkom vremenu postalo prepoznatljiva kulturna destinacija koje posjećuju najveća imena domaće i svjetske javnosti. Sreli smo se u Beogradu, neposredno nakon njene najnovije premijere predstave "Tramvaj zvani želja" koja je maestralno vratila Branku Katić, veliku filmsku divu, na daske koje život znače, a vrelom ljetu unijela dašak svježine i brodvejske prašine. U opuštenom razgovoru, na užarenom asfaltu, priznala mi je bez pogovora da je svjesna prolaznosti u kazalištu, kao i da ipak nakon svega, kada podvuče crtu, vjeruje u happy end.
Nedavno je premijerno odigrana vaša nova predstava "Tramvaj zvani želja" u okviru Belef festivala na maloj sceni Beogradskog dramskog pozorišta. Kakve su vam emocije, kako se generalno osjećate nakon svojih premijera?
- Postoji jedno vrlo duboko zadovoljstvo jer smo stvarno predano radili puna dva mjeseca. Rezultat je fenomenalan, svi smo sretni i reakcije su stvarno izuzetne. S druge strane, postoji ono što se zove post-premijerna depresija koja tako nekako odmah zakuca na vrata. Znate, kada radite predstavu onda veliki dio vremena čovjek bude u hiper pogonu, a naročito zadnjih dana pred samu premijeru, budete fokusirani, dan, noć, ne spavate i onda odjednom to sve završi. Naravno, ne smijemo zaboraviti i na tu bliskost koja se stvori sa suradnicima, jer oni postanu kao neki dio obitelji s vama. I odjednom toga više nema, kada dođe dan premijere. Čudan je to osjećaj, ali čovjek mora biti svjestan prolaznosti. Predstave uvijek imaju svoj život, a za nas režisere je to to i treba ići dalje.
Komad Tennessee Williamsa nastao je prije sedamdeset godina i, baš kao svaki klasik,uvijek je na neki način aktualan, pa me zanima iz današnje vizure, koliko je ovaj tekst politički nekorektan, a istovremeno oštro progovara o ovom trenutku koji živimo?
- Govoriti o političkoj korektnosti i nekorektnosti na Balkanu je vrlo upitno. To je na našim prostorima jedan sasvim drugi pojam od onog što on znači u Americi. Što se tiče samog komada, on je nevjerojatno aktualan, baš danas i baš ovdje i baš u ovom trenutku. Radi se o djelu u kojem jedna sredina zatvori oči nad silovanjem koje se desi glavnoj junakinji. Čak i njena sestra u jednom trenutku kaže da ona ne može to prihvatiti jer nebi mogla nastaviti živjeti. I tako Blanche postaje žrtva koju sredina odbacuje i svi sudjeluju u tome, a život nastavlja teči. Ono što je meni bilo zanimljivo je upravo taj progres glavne junakinje i njene borbe s cijelom tom situacijom u koju je upala ni kriva ni dužna. Međutim, mora se reći da je veličina dramskog pisca kakav je Tennessee Williams, upravo u tome da je svaki lik u komadu višeslojan, da nitko tu nije jednodimenzionalan, da uvijek postoji više strana jedne ličnosti, svi su ranjivi, svi su prokleti na neki način…To su vrlo kompleksni likovi i za rad i za glumu.
Glavnu ulogu u ovoj predstavi igra Branka Katić. Zanima me koliko ste utjecale jedna na drugu u samom stvaranju predstave, kakva je bila suradnja?
- Mi smo se jako dugo družile i nekako smo živjele u sličnim gradovima. Najprije u Londonu, onda u Los Angelesu, pa evo sada i u Beogradu i mogla bih kazati da imamo jednu konstantu. U našim druženjima često sam joj govorila da treba igrati Blanche DuBois, a ona pak uvijek pristajala samo ako bih ja to režirala. I nekako su se sada poklopile stvari i to se i desilo, zajedno smo skočile u to i kao što vidite nismo pogriješile.
Zapelo mi je za oko da ste kod izvođenja predstave ostavili otvorena vrata kazališne dvorane, ali i vrata koja vode u backstage na sceni. Da li mislite da nam treba ta promaja?
- Mislim da nam jako treba. Stvarno nam je potrebno da se ispušemo i provjetrimo. Šalu na stranu, željela sam da dobijem tu atmosferu ulice, da se tuda može proći, ući, izaći. Bilo mi je bitno da postoji taj život izvan samog događanja na sceni. To je takav komad i potrebno ti je da pored replika čuješ neku muziku iz nekog bara iza ćoška van scene, a osim toga i dinamiku cijele predstave upravo daje činjenica da svako malo netko izađe na tu ulicu sa scene. Ima nečega filmskog u tome kada netko sjedne na požarne stepenice, zar ne? Namjerno sam tražila da radimo na maloj sceni, jer onda dobiješ šansu kadrirati kao na filmu, posjedovati te srednje i krupne kadrove, a mislim da je to baš radilo kada je u pitanju ova predstava.
Jako dugo se bavite kazališnom režijom, radili ste u inozemstvu i kod nas, pa kako vama djeluje kazalište danas? Mislite li da je malo u nekoj vrsti hibernacije?
- Da ste me pitali prije nekoliko godina, možda bih to i mogla kazati. Međutim, imali smo dvije godine kada nismo mogli normalno pristupiti kazališnom činu uživo i stvarno se čini da kazalište nikad nije bilo uzbudljivije. Možda nas je i ova pandemija podsjetila da kazalište ne treba napustiti i da je ono kao takvo, događaj koji živi u trenutku, nevjerojatno vrijedno.
Možda jedini oblik umjetnosti koji ipak ne može živjeti online?
- Tako je. Interakcija je jako bitna u kazalištu i ne smijemo odustati od njega. S druge strane se stvarno bojim, jer kazalište je danas luksuz. Ono u gledalištu može imati 150 ljudi, a neki drugi sadržaj na bilo kojoj digitalnoj platformi i do 50 milijuna. U tom smislu, kazalište je zaista stvar neke vrste prestiža i ekskluzivnosti.
Kao umjetnička direktorica kazališta na Brijunima kako vidite ovo ljeto, kako ste koncipirali ovogodišnji program?
- Pored programa naših postojećih predstava, ono što mi je najvažnije je činjenica da ćemo napraviti kamp za ukrajinske umjetnike. To je naš odgovor na sve ovo što se događa, jer i naše kazalište je nastalo kao ideja zajedničkog stvaranja umjetnika sa svih prostora. Ulysses je zaista neka vrsta metafore za putovanja, lutanja, odiseje, povratka kući i svega. Okupit ćemo dvadesetak umjetnika i s djecom ćemo raditi muzičku terapiju, a bit će naravno dosta okruglih stolova, razgovora, seminara… Fokus će zapravo biti na radionicama i terapiji.
Baš kada smo kod lutanja i nomadskog života, vi tako živite već jako dugo, čini mi se. Kako pronalazite svoju kuću u svim tim gradovima kroz koje prolazite?
- Jednom kada napustite svoj grad, više nikada ne možete vratiti osjećaj svog doma. Meni je dugo orijentir bio da tamo gdje su mi djeca, tamo mi je i kuća. Odnosno, tamo gdje mi djeca idu u školu, tamo je i moj dom. Sada su mi djeca odrasla, svatko je otišao na svoju stranu, tako da živim neku sasvim novu fazu u životu. Rekla bih da smo lutalice, ali eto, određuje nas gdje radimo, pa kada radiš u nekom gradu, to ti daje i neku dinamiku, oblikuje dan, rutine.
Negdje sam pročitao da ste rekli da ste se počeli bojati tek kada ste postali majka. Bojite li se sada manje kako su vam djeca odrasla? Čemu ih učite?
- To je za mene bilo veliko otkriće, jer valjda kada si mlad centri za strah ti nisu dovoljno razvijeni. Pogotovo kažu da kod muškaraca to dolazi mnogo kasnije, zato se mladi ljudi i šalju u ratove jer ne razumiju do kraja koncept smrti i straha. Svako vrijeme i svaka faza donosi nova saznanja. Tek sada kada sam prošla izvjesne godine shvaćam da mnogo manje mogu utjecati i kontrolirati stvari. Dugo sam mislila da budućnost svijeta ovisi o meni, da moram zaštititi, odgojiti, spasiti… A onda nekako dođeš do toga da ne moraš baš. Sada više nekako nemam iluzije da mogu popraviti svijet, iako u mikrosvijetu u kojem živim možda i mogu.
I za kraj, vjerujete li u happy end?
- Vjerojatno da. Ja sam zapravo optimistična osoba, inače bi me odavno mnogo toga zaustavilo i slomilo. Želim vjerovati i nadam se ćemo krenuti na bolje. Valjda. Ne znam.
