"Paraziti remete, šume, smetaju i iritiraju: svjesno djeluju na granicama sustava koji malim koracima transformiraju, tražeći pukotine. Meštrovićev paviljon postaje njihovo utočište, mjesto najezde svakidašnjih i izvanzemaljskih vrsta, napornih i dobronamjernih nametnika, onih koji nas izjedaju i obnavljaju. Okupljeni umjetnici, štetočine i gnjavatori prizivaju (ne)prirodne okoliše, afektivne prostore te probojne društvene sisteme – političke, ekonomske, društvene. Nalazimo i one koji prepoznaju parazitizam kao remetilačku metodu, igrajući se s novim percepcijama i perspektivama, promišljajući alternativne i višestruke subjektivitete te prizivajući bliske i daleke, fiktivne i teorijske budućnosti, sadašnjosti i prošlosti", stoji u opisu izložbe "Paraziti" koju možete pogledati do 19. lipnja, a za koju su zaslužni Jurica Mlinarec, Klara Petrović i Luja Šimunović koji djeluju kao kustoski kolektiv KUĆĆA.
Kao kolektiv ste zainteresirani za područja proces-orijentiranih, eksperimentalnih i istraživačkih umjetničkih praksi. Možda je izlišno pitanje, ali na koji način financirati takva istraživanja, takve prakse?
Klara Petrović: Prijavljujemo se na javne natječaje za financiranje. Nakon što projekt prijavimo, možemo samo držati fige i nadati se da će vijeće prepoznati kvalitetu programa i odlučiti nas financirati. Dosad smo radili u udrugama koje dugo postoje i sudjeluju u europskim projektima i ondje smo stekli alate potrebne za fundraising tako da se osjećamo vrlo spremni za osiguravanje uvjeta za rad.
Jurica Mlinarec: Polje suvremene umjetnosti izrazito je raznoliko tako da nije začudno da ovakve prakse pronađu svoje mjesto u velikim centrima suvremene umjetnosti. No, šira javnost nije upoznata s tom raznolikošću i neće nužno očekivati instalaciju s kukcima koji jedu tkivo umjetnika ili performericu s druge planete i mislim da je upravo to naša prilika koju treba iskoristiti. Priroda praksi koje nas zanimaju je njihova hibridnost koja onda podrazumijeva i nove načine konzumiranja kulture, a mislim da ih publika priželjkuje.
Kako ste došli na ideju kolektiva i koje još "politike i estetike" zastupate? Na što se ugledate?
Luja Šimunović: Ideja kolektiva došla je prirodno, izgrađena od dugogodišnjeg prijateljstva isprepletenog s profesionalnim radom. Znali smo da u jednom trenutku želimo pokrenuti nešto svoje. KUĆĆA - nešto blisko - naslanja se na našu prijašnju praksu, od rada na području međunarodne suvremene fotografske scene do interdisciplinarne umjetnosti na razmeđi tehnologije i znanosti. Ali, KUĆĆA je s odmakom: naš fokus je produkcijska i kreativna suradnja s domaćim umjetnicima, napor za otkrivanjem neke nove scene ili generacije koja bi se međunarodno kontekstualizirala. U estetskom smislu vidim to kao prošireno polje umjetničkog rada i događanja, koje se poigrava s medijem i reprezentacijom, narativno i vizualno ispisuje nešto između stvarnosti, fikcije i teorije.
Klara Petrović: Bili smo inspirirani i mladim lokalnim organizacijama pa smo htjeli biti dio te nove energije. Pratimo Galeriju Močvara, produkcije koje se događaju u G-MK, ali i nove prostore poput Garaže Kamba i Planeta. Osim toga, bili smo u mogućnosti pozvati u goste neke europske organizacije kao predstavnike dobre prakse, a koji će nas posjetiti 13. i 14. svibnja na Salonu mladih. To su Rupert, centar za umjetnost iz Litve, Shedhalle, prostor za proces-orijentiranu umjetnost iz Švicarske, ŠUM, slovenski časopis koji djeluje na granici teorije i fikcije te BLOK Magazine iz Poljske fokusiran na umjetnost središnje i istočne Europe.
Jurica Mlinarec: Dodao bih kako nam je, s obzirom na to da smo radili u organizacijama s međunarodno prepoznatim identitetima pa onda postoji i određena napetost između predstavljanja sebe i predstavljanja organizacije, što je razumljivo i normalno, ali htjeli smo taj testing ground, kuću u kojoj slobodno testiramo neke nezrele ideje i formate.
Kako čitate izazove koje službena kulturna politika stavlja pred mlade umjetnike/intelektualce? Podrška je skromna do nedostatna. Je li to prejaka i gruba ocjena?
Luja Šimunović: Nije nimalo prejako ni grubo. To je zaista stvarnost, a već nam je svima poznata priča o količini izdavanja za kulturu u Hrvatskoj, pomoću kojih se niz organizacija i pojedinaca jedva održava na životu, a mnoge dovodi da se sele iz Hrvatske. Tako je i nekolicina pozvanih umjetnika/ca na Salonu upravo ili već odavno odseljena, a mnogi to uskoro planiraju. Ipak, svjedočeći novoj generaciji umjetnika i zbilja vitalnoj kulturnoj sceni, osnivanje kolektiva upravo je s nadom da postoji način da se taj entuzijazam održi.
Klara Petrović: Nažalost, mnogi mladi umjetnici nisu ni svjesni da postoji mogućnost ikakvog sufinanciranja njihovog umjetničkog rada. Nadamo se da ćemo kao kolektiv moći raditi s umjetnicima i na tom aspektu kroz svoj projekt DNEVNA SOBA, kao što smo od rujna prošle godine radili s Medium Movementom, Andrejem Beštakom i Anjom Leko te Mariannom Nardini kao suradnici na njihovim novim produkcijama za PARAZITE.
Možete li nam predstaviti vaš koncept ovogodišnjeg Salona mladih – što ste uočili/naučili o “sadašnjem” (umjetničkom) trenutku? Kakav je puls mlade zajednice, koji je – jasno i nužno raznolik?
Luja Šimunović: Izložba zamišlja parazita kao transformativnu, kreativnu, a možda i nagrizajuću jedinicu koja svjesno intervenira u privatne, društvene ili ekološke aspekte stvarnosti. U tako široko postavljenom okviru, to je koncept bez teme u pravom smislu riječi: traganje za životnosti, novom energijom i snagom u umjetničkom djelovanju. I baš to mislim da smo pronašli: mlađu, do sada velikim dijelom nepoznatu generaciju umjetnika koji tako zaigrano - nekad blago, meko, nekad ljigavo, grubo - istražuju kompleksna pitanja.
Jurica Mlinarec: Kustoski koncept postavili smo metodološki, u potrazi za metodama opstrukcije, smetnji i iritacija, a na umjetnicima je bilo da definiraju kroz koje sustave prolaze ove pojave. Bilo nam je važno da on bude značajan za upravo ovaj tip izložbe. Iako smo osjećali određenu bojazan od atributa generacijske izložbe i pritisak definiranja generacija, ubrzo smo shvatili da ćemo mi ovu generaciju na neki način označiti, htjeli mi to ili ne. Vjerovali smo kako će kod mladih umjetnika/ca rezonirati taj osjećaj paraliziranosti, nemogućnosti djelovanja s dalekim učinkom, kao i nedostatak nekog kolektivnog bunta, ali smo odlučili tu energiju pretvoriti u nešto poticajno bez odlazaka u pesimistično određivanje tih osjećaja.
Koliko smo suvremeni u odnosu na druge susjedne “suvremenosti”? Možete li usporediti kolanje trendova?
Luja Šimunović: U kontekstu estetskih trendova i plana diskursa čini mi se da su tendencije mnogih od mlađih umjetničkih generacija uvelike ukorak s vizualnim jezikom kojeg možemo pratiti na portalima kao što je Tzvetnik ili AQNB. U grubim crtama opisala bih to kao začudnu, pomalo sirovu, najednom high, najednom low-tech, ali u osnovi visoku razinu estetizacije. Tu razmišljam o onome što Loney Abrams naziva flatland, Natalya Serkova gallery fiction - stvarnost izložbe i umjetničkog rada koja nadilazi fizički prostor, koja u velikom dijelu podliježe procesu diseminacije i konzumacije kroz plošnu, digitalnu sliku. Između ostaloga, zbog toga postaje posebno važan visoko estetizirani, fotogenični vizualni jezik - svjesno ili podsvjesno.
Jurica Mlinarec: Čini mi se i da su umjetnici zastupljeni na Salonu uklonili bojazan od eksperimentiranja s nizom metoda u konceptualizaciji i prezentaciji radova - od susreta sa znanstvenom fantastikom, erotizacijom, posuđivanja strategija iz marketinga do kirurških operacija. Naravno, to nisu nove pojave u suvremenoj umjetnosti, ali čini mi se da su ih mladi umjetnici danas više nego ikad objeručke prihvatili, bez straha da one aludiraju na neozbiljnost njihovog istraživanja niti da nužno spektakulariziraju svoju praksu, već one postaju inherentnim dijelovima njihovog rada.
Paušalna ocjena mog dojma je da se radi o estetici bliskoj campu, povremenu i kitschu u svojoj suvremenoj inačici. Jesu li to prejaka svrstavanja?
Luja Šimunović: Možda ima nešto u tome, nailazimo tu ironiju, zaigranost i estetsku pretjeranost - igru visoke i niske estetike, reference na popularnu kulturu... Ipak, ne bih mogla sve tako čitati, možda općenito bih rekla da prepoznajem nekakav neopterećen i energetičan polet!
Klara Petrović: Upravo “neopterećenost” je možda bolja riječ za opisati mnoge radove na izložbi. Neopterećeno igranje s poznatim ili potpuno intimnim referencama, pa čak i medijima koji su im potpuno novi u praksi - primjerice keramika za Miju Matijević Akrap ili željezo za Andreja Beštaka i Anju Leko, ali i skulptura i crtež za Teu Stražičić. Važno je stvarati, a sloboda i eksperiment u stvaranju otvaraju vrata svježem izričaju.
