"Leto kada sam naučila da letim" srpski je film, ali, kako je jedan moj Facebook prijatelj dobro primijetio, "zapravo je hrvatski". Nije da je važno, jer smo svi odavno navikli da Srbi snimaju publici draže filmove, ali u kontekstu ovog bombončića nije ni zanemarivo, jer se cijela priča odvija na otoku Hvaru koji spontano pruža idealan setting za dirljivu priču o odrastanju.
Iako je u pretpriči glavnih likova obiteljska drama kakvu su, sigurna sam, mnoge obitelji iskusile devedesetih (jedna kćer udana za Beograđana, jedno dijete stradalo u ratu, zamjeranje dugo dvadesetipet godina), autori filma ne inzistiranju na toj nijansi - štoviše, ljekovito ju tretiraju kao fakat, činjenicu od koje ne mogu pobjeći ni Srbi ni Hrvati - nešto u stilu - rat se dogodio, nevini vojnici su stradali u obrani domovine, ali život je nastavio teći dalje i svi koji smo preživjeli moramo se snaći u tome. A evo kako se snalaze nove generacije: Beograđanka Sofija ima oko dvanaest godina, i sve što ne želi je ljeto s babom i babinom sestrom u kamenoj kući usred gradića na Hvaru, miljama udaljenoj od plaže, a svjetlosnim miljama od njezinog dečka (s kojim se još nije "smuvala", ali su u njezinoj mašti zauvijek zajedno i imaju troje djece i labradora). Ne objašnjavaju se razlozi zašto zaposlena majka (koju vidimo samo preko videopoziva) šalje Sofiju baš te godine baš na to more, ali za pretpostaviti je da je to kombinacija činjenice da si ništa drugo ne može priuštiti i želje da svom djetetu pruži nekakvo drugačije iskustvo od piljenja u mobitel i lajkanja fotografija s "kampovanja".
Kako god, ispada da će ovo biti formativno ljeto - za cijelu obitelj, uključujući i Sofiju. Sam naslov pretpostavlja poetiku koju očekujemo od "domaćeg" filma. Često u toj poetici ima dosta poezije, ali i mnogo sporosti i dosade, koju sa sobom nose art house filmovi kojima je HAVC sklon. Srećom, naslov vara: Radivoje Andrić Raša, srpski redatelj poznat po divnom filmu "Kad porastem biću kengur", odabrao je brzinu i modernu duhovitost, koja će i vašim tinejdžerima doma biti jasna i poznata. Moje se dijete od šest i pol godina smijalo kao ludo u kinu, a mrvicu starija djeca u redovima iznad nas pljeskala su na kraju filma: to su reakcije koje ni jedna kritika ne može izmamiti.
Ovo jest dječji film, ali nijanse se u njemu obraćaju i odraslima. Prošlo je mnogo vremena od kad smo nešto tako lijepo (i pametno) mogli gledati zajedno: cijela atmosfera pomalo podsjeća na "My girl", "dječji" film na koji smo svi plakali prije sto godina. Ima i ovdje pomalo suza, no ništa što nećete moći podnijeti ili što će vašim klincima slomiti srce. Ono čega ima više je duhovita obrada generacijskog jaza, stilizirano zezanje na račun bakine brige i načina života, tematiziranje prvih ljubavi i lekcija o tome kako su poljupci precijenjeni a neka druga iskustva podcijenjena. Ono čega, na Sofijinu žalost, nema, je Internet. Vaša će djeca isprva shvatiti njezinu užasnutost, ali će na kraju filma poželjeti da se i njima desi nešto "impresivno", čime će real life lako zamijeniti život online. Ne želimo li svi, pa i mi odrasli, upravo to? Ako ste u prilici, ulovite ovaj film u nekom ljetnom kinu pod zvijezdama. Obećajem vam: osjećat ćete se kao da ste upravo s djecom podijelili ne samo nešto impresivno, nego i inspirirajuće za cijelu obitelj.
