Kad sam prvi put shvatio da mi treba terapeut, to je stvarno bilo jako davno. Ustvari, možda i pretjerujem, ali s ove distance nešto što je bilo prije više od 20 godina djeluje poprilično daleko od mene, od onog čovjeka kojeg sam tada poznavao. Kao da je to bilo negdje tamo u nekom prošlom životu, a ne početkom ovog stoljeća. Možda i to dosta govori o mom odnosu prema terapeutskoj praksi an ženeral, ali i činjenici da počinjem ozbiljno starjeti i da mi vrijeme postaje sve više relativan pojam.
Sjećam se vrlo dobro da sam imao ogromnu količinu nestrpljenja, da nisam mogao pričekati trenutak i pronaći tu jednu, nadasve posebnu osobu koja će me spasiti, koja ima dovoljno kapaciteta da zaustavi sve moje silne disfunkcionalne misli i olakša mi svakodnevno funkcioniranje. O tome se tada nije toliko puno ni znalo, kao što je to slučaj danas, a čini mi se da su se ljudi poprilično bojali priznati em da im treba pomoć, em da idu stručnjaku za glavu. Nisam siguran je li se danas išta promijenilo, ipak je to i dalje neka vrsta tabua, ali filmovi su učinili svoje pa nekako djelujete mnogo više cool ako u društvu kažete da idete k nekome na kauč ili da ste barem jednom bili - i to se sada broji. Doduše, i dalje se šapuće ako su vam kojim slučajem propisani i neki lijekovi, ali, dobro, postupno će i to biti normalno. Uostalom, bolje da su vam propisani nego da ih uzimate na svoju ruku.
Ne znam uopće kako se to dogodilo, ali moj prvi terapeut je bio psihoanalitičar. Nisam imao blage veze o bilo kakvim pristupima ili određenim specijalnostima, tretmanima ili doktrinama, sve što sam htio bilo je da mi netko pomogne. Jednostavno, potražio sam stručnjaka koji će mi valjda koliko-toliko objasniti da lakše shvatim zašto mi se događaju neke stvari i osposobiti me da se nosim sa životom. Da ne doživljavam "kratki spoj" svake dvije minute. Da budem stabilniji i prihvatim sebe. Međutim, to ne ide baš tako. Ne dobivaju se odgovori lako. Doduše, za mene je odlazak psihijatru negdje u dubini duše značio da sam možda pomalo i lud, što će se kasnije ispostaviti kao potpuna budalaština, s obzirom na to da je jedan od najvećih ljudskih strahova upravo taj - da ćete poludjeti. Međutim, niste ludi ako vam je potreban razgovor s nekim tko je stručan! Najveća greška je zapravo misliti da vam nema spasa i da je vaš problem toliko kompliciran da to ni psihijatar ne može riješiti. Takvo razmišljanje zapravo samo ukazuje na ogroman strah od suočavanja sa sobom, jer ne postoji problem koji je težak ili nerješiv, postoji samo odsutnost želje da se to zaista i dogodi. A nije da to nije često razmišljanje ljudi kojima je najlakše sve zakopati ispod tepiha i nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, sve ono što ste mislili da ste dobro sakrili od sebe i drugih uvijek ispliva, i to onda kada se najmanje nadate. Možda baš zato što mislimo da smo malo "ćaknuti"; to nam daje na nekoj razini šarma, ali čim ozbiljno zaronite u analizu samog sebe, brzo shvatite da ste čisti klišej. Čudesno je što se sve može dogoditi u transferu između terapeuta i klijenta pa često svojim prijateljima koji se dvoume ili su odlučili odustati od terapije kažem da je traženje pravog terapeuta možda i teže od pronalaska srodne duše. Gore je od Tindera ili bilo koje aplikacije za upoznavanje. Svaki put ćete iznova i iznova ići na blind date kod čudnih ljudi koji vas promatraju i šute. Ali za razliku od uobičajenih dejtova s drugim ljudima, oni će vas pažljivo slušati, zapisivati vaše riječi i sjećati se što ste sve rekli, a da vi toga niste ni bili svjesni. Jednom riječju, bit će vaše ogledalo koje govori sve ono što vi ne smijete reći samima sebi. Igra je dosta okrutna, ali radi, znam iz iskustva. Zapravo, mnogo je kompleksnije jer podrazumijeva veliko povjerenje koje se ne može steći preko noći. Zato ti procesi zapravo i toliko traju, a danas ljudi nisu spremni ići ni u teretanu jer ako trbušnjake ne vide poslije nekoliko mjeseci, odustanu i vrate se starim navikama. A kopanje po vlastitoj duši je daleko teže od dizanja utega.
Pandemija covida-19 dovela je do dramatičnog porasta broja onih kojima je potreban tretman mentalnog zdravlja. Traženje liječenja može biti kompliciran i često frustrirajući proces. Zaista je jako važno pronaći dobrog terapeuta s kojim se osjećate ugodno. Na kraju krajeva, važno je s kim ćete otvoreno razgovarati o neugodnim temama - ili čak podijeliti stvari koje nikada nikome niste rekli. Dakle, važno je s kim ćete raditi, kome ćete se otvoriti i koga ćete slušati. Naravno, postoji toliko mnogo opcija i izbora da će vam se u početku biti teško odlučiti, ali svatko u jednom trenutku shvati je li to baš ta osoba ili trebate tražiti dalje. Nemojte čekati i gubiti vrijeme ako osjećate da vam izvjesni čovjek ne paše ili vam ne daje ono što vi mislite da vam treba. Terapeut je servis kao bilo koji drugi. Čim ste nezadovoljni, idete dalje. Nema tu mnogo filozofije. Stvarno je tako. I nikad se ne zna kada vam netko može reći nešto što ste možda znali, ali u tom će trenutku za vas biti sudbonosna riječ.
Možda ste dobili prijedlog da radite s određenim terapeutom. Možda vam je prijatelj rekao: "Ovaj terapeut mi je stvarno pomogao. Trebao bi ga nazvati i zakazati termin." Ali, hoće li baš taj moći pomoći i vama, to vam stvarno nitko ne može garantirati. Iako može imati odlične vještine, njihov rad s vama bit će efikasan samo ako se osjećate povezano s njim. Dakle, isti terapeut koji je uspio popraviti vašeg prijatelja možda neće raditi dobro za vas ako ne osjećate tu osobnu vezu. Ako vam se ne sviđa vaš terapeut ili ste zabrinuti da bi vas mogao osuditi, vjerojatno nećete dijeliti svoje najdublje misli i osjećaje ili priznati da ste se možda neadekvatno ponašali. Ako ne razgovarate o ovim stvarima, možda nećete ući u srž svojih problema i možda nećete dobiti informacije koje su vam potrebne da biste osjetili koristi od pozitivnih promjena.
