Moji roditelji rekli bi da sam na svijet došla krivonoga i nasmijana. No, nismo li svi? Kao par kilograma znatiželje, radosti i potencijala. Prihvaćajući sve oko sebe kao nešto što jednostavno jest. Ništa u našem svijetu tada nije bilo opasno, preskupo ili sramotno. Ako je nešto bilo zabavno - nasmijali smo se. Ako je netko bio simpatičan - napravili smo nekoliko koraka prema njemu. Krivonogi i nasmijani.
Dok smo tako istraživali i širili svoj novi svijet, istovremeno smo primali poruke ljudi iz svoje okoline - o svijetu i sebi. Od trenutka kada smo ih po prvi put mogli upiti pa sve do danas, čuli smo dovoljno tuđih uvjerenja da nam traju za cijeli život. I većina njih nije imala baš nikakve veze s nama; "Svijet je opasno mjesto. Fakultet je važan. Na vrhu je usamljeno. Umjetnost nije pravi posao. U paru je lakše. Novac ne raste na stablu."
Glavni izvor tih uvjerenja u početku su bili naši roditelji, a nakon njih učitelji, prijatelji, prvi šefovi i ostatak društva. Dio tih poruka stigao je u najboljoj namjeri da nas zaštite, nauče i vole. Jer jednako tako, i oni su te poruke čuli od svojih roditelja, učitelja i šefova, koji su ih pak čuli od svojih roditelja, učitelja i šefova, i tako generacijama unazad.
Problem je što većina tih poruka i uvjerenja nije imala baš nikakve veze s njima ili s tim kakav svijet zaista je. Znam da zvuči malo ludo, no danas većina nas živi prema porukama i uvjerenjima koja su nastala stotinama godina ranije - i više nisu istina (ako su ikada i bila). Sve dok nam u nekom trenutku ne postane dosta.
Život po tvom počinje u trenutku kada pomisliš - dosta mi je
Ponekad mi se čini da sam većinu velikih i važnih životnih odluka do dvadesetpete donijela slušajući tuđa uvjerenja s jednim ciljem - da bih bila prihvaćena i voljena. Od prestanka pisanja u trećem razredu osnovne škole zbog usputnog komentara "da je to glupo", sve do upisa Fakulteta elektrotehnike i računarstva "jer je perspektivan i moja najbolja prijateljica upisuje isti".
I da, istina je - prateći tu potrebu da pripadam i budem voljena, donijela sam i neke dobre odluke za sebe. Štoviše, s 25 moj je život izgledao poprilično dobro (barem na papiru). Diplomirala sam kao magistra elektroničkog i računalnog inženjerstva u Zagrebu, birala sam između nekoliko dobrih poslova u struci i budućnost je izgledala svjetlo. No dok su drugima moje obrazovanje i karijera djelovali "školski posloženo" - ja sam osjećala nemir.
Nikad neću zaboraviti taj trenutak
U subotu 29. listopada 2016., s tog ljeta napunjenih dvadeset i pet, sjedila sam u publici uzbuđeno iščekujući sljedeći govor. Na pozornicu se upravo penjala još jedna od uspješnih žena čije su priče vrijedne pričanja. Sjećam se da sam gledala u njenu dugu, narančastu, kovrčavu kosu i pomislila - koja luda kosa, iza ovakve kose mora stajati žena koja zna što hoće. Za razliku od mene. Ja u tom trenutku nisam znala ništa.
Nadu nisam poznavala dobro, više onako iz viđenja. Zajedno smo popile možda jednu kavu i bez obzira na to - poistovjetila sam se s njom. S jedne strane, dijelile smo isti horoskopski znak. S druge, Nada je znala što želi, a ja sam jako željela osjećati Nadinu samouvjerenost.
Popela se na pozornicu i započela govor inspirativno, očekivano. Od simpatične anegdote iz djetinjstva, preko duhovitih šala na vlastiti račun, sve do inspirativnih poruka namijenjenih publici. Smijala sam se, zasuzila, uživala u iskustvu koje sam očekivala i zbog kojega sam došla. Sve dok Nada nije izrekla sljedeću rečenicu i kao reflektorom osvijetlila svu moju anksioznost, frustracije, grižnju savjesti i pitanja koja su mi se motala glavom. Ovo nije ono po što sam došla - prošlo mi je kroz glavu.
"Radim, zaposlena sam, u Zagrebu sam, imam dečka, sve je ok, sve je super, slijedi kriza identiteta - sretna sam, a nisam sretna. Druga polovica dvadesetih." Dlanovi su mi se oznojili, a donedavni osmijeh pretvorio se u usiljenu liniju stisnutih usana. I ja radim, zaposlena sam, u Zagrebu sam, imam dečka, sve je ok, sve je super, sretna sam - a nisam sretna. Osjetila sam se prozvano.
U samo nekoliko riječi Nada je opisala moju frustraciju jer ne znam što želim, moju anksioznost jer svi drugi djeluju kao da su shvatili kako život funkcionira, i moju grižnju savjesti jer - smijemo li biti nesretni (i nezahvalni) kada je sve super i ok?
Po prvi put u 25 godina netko mi je poklonio riječi i pomogao mi da opišem nemir koji osjećam.
Pet godina kasnije...
Od tog osvještavajućeg trenutka do danas, bila sam voditeljica projekata, konzultantica za korisničko iskustvo i poslovna trenerica, radila sam na velikim EU projektima, pokrenula vlastiti posao, udomila psa, udala se, održala brojne poslovne treninge o temama koje volim, preselila se u Madrid, surađivala s brendovima koji me oduvijek inspiriraju, vratila se u Zagreb, u potpunosti redizajnirala vlastiti poslovni model te do danas pomogla više od 350 poduzetnika i freelancera izgraditi posao koji VOLE.
Jednako sam tako plakala u javnosti i na podu kupaonice, odlučila odustati pa se predomislila, doživjela neuspjeh i dva tjedna provela uspoređujući se s drugima, primila ružan mail i posumnjala u vlastitu vrijednost, lansirala nešto novo pa se sakrila od online javnosti na tri dana, pala i ponovno ustala.
I u svakom od tih trenutaka koji su uslijedili nakon dvadeset i pete - trudila sam se slušati sebe.
Život po mom nakon dvadesetpete
Kada čitam autobiografije ljudi koji su živjeli, često je život po njihovom započeo u jednom konkretnom trenutku. U trenutku kada su po prvi put pomislili - dosta. No koliko god taj trenutak bio prijeloman i pamtljiv, život koji uslijedi nakon njega, usprkos očekivanjima, nije savršen ili "školski posložen".
Život po našem je proces. Proces upoznavanja sebe, proces otkrivanja uvjerenja koja nosimo sa sobom, proces preispitivanja i kreiranja vlastitih definicija uspjeha, posla, ljubavi, prijateljstva i života po svom. Proces koji će te jednako dovesti do plakanja na podu kupaonice, kao i do pisanja kolumne za časopis koji si do jučer samo čitala na kavama. No upravo činjenica da si ga ti svjesno odabrala je ono što ga čini zabavnim.
I zato...
Osjećaš li nemir tu gdje se trenutno nalaziš? Osjećaš li da bi trebala biti negdje drugdje i raditi nešto drugo? Osjećaš li da ona mala ti s početka priče gunđa negdje u pozadini nastojeći privući tvoju pažnju šapćući - ne ovo?
U tom slučaju, sljedeći ulomci su za tebe.
Prvo osvijesti nemir
Dobra vijest je da se frustracije, izgovori i nezadovoljstvo gomilaju kroz vrijeme. Dobra vijest je da, koliko god mi bili dobri u smišljanju izgovora, kad-tad svi izgovori postanu šuplji. Dobra vijest je da se u svakom životu kad-tad dogodi trenutak nakon kojega više nema povratka na staro. To je trenutak u kojem odlučiš da ti je dosta - i da želiš više.
Rezerviraj vrijeme za razmišljanje
Jednom kada odlučiš da ti je dosta - opravdanja, odgađanja, čekanja idealnog trenutka - prvi sljedeći korak je vrijeme koje ćeš provesti sa sobom. To može biti kroz pisanje dnevnika, jutarnje stranice, pismo sebi, brainstorming, disanje i meditaciju, psihoterapiju i coaching, šetanje i yogu, čitanje, slušanje glazbe. Što god bio tvoj izbor, sve dok se radi o vremenu koje provodiš sa sobom, upoznajući sebe.
Naposljetku, detektiraj tuđe scenarije i zamisli neke nove
Provodeći vrijeme sa sobom počet ćeš u svom razmišljanju primjećivati tuđe rečenice, savjete i uvjerenja. "Morat ću raditi stvari koje mrzim da bih uspjela. Još nisam dovoljno dobra za tu poziciju. Ako krenem na dijetu više nikada neću pojesti ništa zabavno." Jednom kada osvijestiš ograničavajuća i neistinita uvjerenja koja vučeš sa sobom, moći ćeš im reći NE i time stvoriti prostor za neka nova, kul, uzbudljiva uvjerenja i iskustva po tvom.
I upravo to ti želim. Želim ti da stvoriš siguran prostor za onu malu, znatiželjnu i krivonogu verziju sebe, nasmiješ se i napraviš hrabre korake prema životu po svom.
