Ovo je prvi put, u doduše prilično kratkom vremenu mog kolumnističkog stvaralaštva, da predajem tekst urednici debelo nakon roka. Naime, kad mi je Vedrana javila da je tema broja "Body Image" i da bih trebao pisati o tome, odmah sam pomislio, fuck, ovo je ono o čemu se ne smije baš iskreno razgovarati. Sve mora biti pod krinkom lijepih i prihvatljivih pridjeva, s pažnjom da nikoga ne uvrijediš, da ne kažeš nešto medicinski netočno i da se ne nađeš na udaru kritike tipa: "Lako njemu, on nema dvoje djece koja ga čekaju ujutro u 6 i drže budnim do 2." Ali, ako budem pretjerano pazio, nikad neću napisati ovaj tekst. Sad je 6.33 ujutro, u Pragu sam, na setu moram biti za dva sata i sedam minuta, a prije toga Vedrana mora dobiti tekst. Pa evo, na kraju ću vam reći koliko mi je trebalo da uspijem sročiti nešto o ovoj škakljivoj temi.
U mojim zadnjim "Šapicama" Dona kaže Gici: "Nisi ti debela, nego je tvoje srce toliko veliko da svi oko tebe izgledaju maleno." "Šapice" su moja knjiga za djecu i prema djeci ću uvijek pristupati pažljivo i s prvim i osnovnim ciljem da prihvaćaju sebe sa svim svojim nesigurnostima i različitostima. Ali ovo nije tekst za djecu i zato ajmo u glavu. Body positivity u srži je lijep pokret o prihvaćanju sebe samog takvim kakav jesi, ali izuzetno opasan pokret ako se promovira nešto što nije zdravo. A bez upotrebe ikakvih pridjeva, znamo što sve nije zdravo. Nisu ovo više 90-e, kad je pojam ljepote bio nerealni cocaine skinny. Danas su obline itekako na cijeni, čak svjedočimo i trendu odlaska u karikaturu i nerealne mjere za koje nijedna protagonistica trenda neće priznati da nisu došle čučnjevima i iskoracima, nego odlaskom u ordinaciju. Dakle, djeca su nam, pardon, VAM, već toliko zbunjena slikama kojima ih se bombardira da je vrlo teško promovirati ikakav izgled, jer kako uopće objasniti nekoj djevojčici koja ulazi u pubertet da ne, to nisu stvarne trepavice, ne ljubavi, ta usta zapravo ne postoje, ne dušo, te obline možeš jedino kupiti. Kako objasniti djetetu da je lijepo i čarobno biće – ako oko sebe vidi samo nerealno. Body image više se ne može promovirati jer... naprosto je sve otišlo k vragu. Zašto onda naprosto ne bismo počeli promovirati ZDRAVLJE?
Svi znamo što je zdravo. Tijelu treba mobilnost, tijelu treba mišić, tijelu treba da se može popeti na treći kat, a da ne ostanemo bez daha, srcu treba cardio, organima treba zdrava hrana. Da stignem, guglao bih koliko je masnog tkiva prihvatljivo za funkcioniranje ovog našeg a priori savršeno osmišljenog i napravljenog mehanizma čiji je zadatak očuvati ga kako bismo što dulje i što bolje funkcionirali. I zato molim sve da prestanu lagati i sebi i ljudima oko sebe kad pretjeranu mršavost ili pretjeranu pretilost ili čak pretjeranu muskulaturu (neodrživo je, bar prirodnim putem, osim ako se samo time bavite u životu, vjerujte mi) promoviraju i uzdižu veličajući svoju ljubav prema sebi. Jer jedna je stvar osjećati se dobro u svome tijelu, druga je stvar svoje tijelo konstantno prezentirati dobrim. To nije ljubav prema sebi, to je taština, a taština u 99 posto slučajeva samo prikriva nesigurnost.
Znam iz vlastitog iskustva. Opsjednuti smo svojim tijelima jer mislimo da je druge briga. Isto kao što smo opsjednuti time što ćemo obući za event, a nismo ni svjesni da nitko tamo ne gleda druge, nego svi zapravo brinu kako oni izgledaju. I nije to ništa loše, to je ljudska priroda. Dugo sam radio grešku objavljivanja sebe iz teretane, misleći da time promoviram nekakve vrijednosti sporta i treninga, a zapravo sam samo skupljao lajkove da svoje nesigurnosti pokrijem tuđim komentarima da sam "zgodan" jer uvijek zbog određenog broja loših komentara mislim da sam ružan i nikakav. I zato nikad ne vjerujem nikome tko "promovira svoje tijelo" u svrhu ljubavi prema sebi. Mislim da ljudi to rade samo da bi im netko drugi rekao da su okej, jer oni to ne misle. Ali, lako je prepoznati narcisa na tuđim profilima, a dosta teško pogledati svoj i reći: "Ups". Sad bih volio guglati može li se biti nesiguran i narcis u isto vrijeme, al‘ jebiga, nažalost znam da se može. Inače, odličan primjer o tome koliko je pogled na ljudsko tijelo subjektivan su audicije koje snimam za strance. Uvijek s istim sobom, s istim tijelom. Bio sam odbijan jer sam prenabildan, jer nisam dovoljno nabildan, jer sam previsok i jer nisam dovoljno visok, jer izgledam previše k‘o Arap i jer ne izgledam dovoljno k‘o Arap. Bio sam uvjeren da ću najviše poslova dobivati ako budem izgledao kao tough guy da bi na kraju sad muku mučio pokušavajući smršaviti i smekšati se za ulogu koju sam zapravo čekao sve vrijeme pretvarajući se da sam netko drugi.
Poanta je priče, osim da se pohvalim da snimam predivan film, ta da tijelo naprosto mora prestati biti nešto o čemu se sudi. O čemu se priča. Čemu se pridaje na važnosti. To je jedini pozitivan stav prema tijelu. Da ga se pusti na miru. Da mu se dozvoli da sve sjedne na svoje mjesto bez remećenja procesa bilo kakvim pretjerivanjem, izgladnjivanjem, prebildavanjem, prežderavanjem, operiranjem. Prečaroban je to mehanizam da bi mu poanta bila da ga se analizira, ocjenjuje i poštuje na temelju toga koliko pločica imaš ili koliko ti je napucano rame.
Pa jebemu miša, znamo onu, ne sudi knjigu po koricama. Zašto ovo sve govorim... pa prvo jer kasnim s kolumnom pa izbacujem sve kako mi dođe, a drugo, da napokon zakucam ono što želim reći. Fuck body image jednom i zauvijek. Bitno je da smo zdravi. Tijelo ionako radi svoje najbolje što zna. Kreći ga, mazi ga, hrani ga dobro, hrani ga zdravo, hidriraj ga, pregledavaj ga redovito, smij se, pleši, diši zrak, penji se na planine, grli djecu, pse, mačke, voli sebe u svom tijelu, a ne svoje tijelo na sebi. Pitajmo se koliko nam, okej, vam je lako dignut svoju djecu i nosit ih u krevet kad zaspe, a ne kako će nam sisa izgledat na plaži – garantiram, svi ćemo bit zgodniji. Jer sve ono lijepo zrači debelo iznutra. Pun intended. Znam, nije lako uslikat dušu, ali isto ju je tako užasno lako sakriti plasiranjem površnosti. Dobar sam, 7.03 je, ali sad ćemo vidjeti šta Vedrana kaže. Budna je sigurno. S djetetom u naručju nervozno, ali lako šeta po stanu i čeka sve naše tekstove koji kasne...
