24. 2. 2022. je. Nije ni palindrom, ni anagram, ni išta što bi moglo završiti kao meme na Instagramu. Osim što je, jebi ga. Probudio me rat u Ukrajini. Probudila me ljudska zloba. Probudile su me zastave na društvenim mrežama. Probudila me ljudska glupost. Probudila me ljudska površnost, probudila me ljudska dezinformiranost, probudila me anksioznost.
Čemu rad na sebi ako to samo znači da si razvio senzibilitet na stvari koje te pogađaju, duboko te pogađaju, a ne možeš na njih utjecati. Da mi je bar biti osoba koja objavi sliku ukrajinske zastave, palestinske zastave, fotomontaže iz Amazone na Instagramu i misli da je promijenio svijet. Da mi je bar misliti da je tako lako poboljšati stvari. Da mi je bar moći se prepustiti takvoj vrsti eskapizma od stvarnosti, a sve to dok ne poštujem ni slobodu ljudi pored mene. Be the change you want to see in the world. #prayforUkraine i bolji si čovjek.
Ima jedan taj lik, nazovimo ga Željko, čisto da bi mogao slaviti imendan skupa s nekim tetama i barbama koji, zapravo, imaju istu retoriku. Ovo je Željkov post otprije nekih dva tjedna na koji se nikad ne bih osvrnuo na dane kad sam ja - ja. Ali postoje dani kad se probudim i koliko god da kopam, ne mogu u sebi naći sebe. Danas je taj dan. Dan kad moj mozak funkcionira na način da vijest o sukobu na drugom kraju kontinenta unutar par sekundi u mojoj glavi postane potpuno opipljiva i realna slika sprovoda mojih najbližih ljudi. Suočen s anksioznim napadajem koji traje od ranog jutra, ozbiljnim anksioznim napadajem kakve znam imati, bez obzira na to što sam generalno sretan, zaštićen, zadovoljan, Željko bi me vjerojatno nazvao i privilegiranim, dosta mi je više okretati glavu na opasne ljude. I ne radim si PR s anksioznošću, anksioznost više nažalost nije individualni poremećaj, ona je status quo među inteligentnim ljudima, jer ne možeš biti bistar u ovom svijetu, a ne vidjeti da ide u tri pljuske marinirane.
Dakle, ovo je Željkov post. Shareao je užasno glup članak naslovljen Sobin otkrio s kim dijeli postelju ili tako nešto, a kad ga otvoriš, vidiš sliku mene i mojih pasa na kauču. O nedostatku senzibiliteta prosječnog novinara bi se mogao napisati roman, ali neću o tome, javna sam osoba i kako sam sijao, tako ću žeti ili kako se već kaže. Njegov komentar je bio: "Doggy style. Bokte ovi klozetni tipovi dosadni. Valjda treba još 20 godina queera." Ispod toga su komentari "neklozetnih" tipova, sve redom ljudi koji se "bore" za prava čovjeka, za prava manjina, sve redom, ako mene pitate, jebeni bullyji veći od iti jednog homofoba. Jedan kaže doslovno: 'Nije svaka kuja queer.' E, pa nije ni svaki bully Putin.
Inače se ne obazirem na navode o sebi, realno neću ni sad, ništa novo ova kolumna neće otkriti o meni. Ali u čemu je stvar? Željko nije anonimni trol s foruma. Željko je nekakav glavni lik Queera, pokretač, organizator, ne znam i evo kriv sam što ne znam, trebao bih znati takve stvari, pogotovo kad ih ističeš i u ovom postu i zbog toga mi, Željko, oprosti. E sad, jedna je stvar kad je bully netko tko ne zna bolje. Ali kad je bully jedan od vodećih glasova manjine, koji je navodno na sebi doživio nepravdu, bol, strah, nepripadanje, e onda je to zajebano. I nije zajebano kad mu je meta snažan i izgrađen i sretan pojedinac kao što sam ja. Problem je što bi ovo trebao biti čovjek kojem neki mladi, osjetljivi pripadnik LGBTQ (kojavećsveslovaidu) zajednice vjeruje i nalazi u njemu uzora. Netko tko će misliti da je "normalno" outati ljude koji na to nisu spremni.
Teško mi je zbrojati glavu za ovu kolumnu, od silnih mušica koje mi lete u glavi, tu negdje iza očiju, ne znam ni kome je najpametnije obratiti se. Željku se neću obraćati jer samo mu imaginarno ime govori da izgara od Želje da mu se obratim. Obratit ću se svakom "klozetnom pederu"… ali i svakom inteligentnom anksioznom ljudskom biću koje misli da nije dovoljno - NEŠTO. Da nije dovoljno lijepo, pametno, bogato, inteligentno, zanimljivo, ostvareno... Da nije dovoljno, ne nešto, nego SVE što bi po drugima trebalo biti. Obratit ću se toj, jedinoj grupi ljudi s kojima se poistovjećujem i čiji ću poster boy ikada biti…
Dakle, drago moje drugo ljudsko biće sa svim svojim manama i vrlinama. NE BOJ SE NIKOGA. NIKAD. Ne daj da ti itko ikada diktira tko si, što si. Da se nisi usudio misliti da si lošija osoba zato što voliš nekoga. Da se nisi usudio misliti da se ikome ikad moraš pravdati ili živjeti život po nečijem drugom ritmu. Nitko te ne zna kao ti. Nitko. Nitko ne zna tvoju povijest bolesti, tvoju obiteljsku priču, borbe koje si borio, sakrivanja koja si proživio, nitko ne zna koliko si nisko spuštao sjedalo u autu da se ne vidi s kim se voziš, nitko ne zna koja si imena izmišljao svojim ljubavima u mobitelu da netko ne vidi tko te zove, suze koje si prolio misleći da nešto ne valja s tobom, noći u kojima si mislio da će se strop srušiti na tvoju glavu jer nisi kao ostali, jutra kad te bilo strah pogledati u mobitel da ne bi saznao da te svijet zamrzio dok si spavao i nitko ne zna koliko si daleko došao od toga i koliko ćeš još doći. Nikad ne dopusti nikome da manipulira tvojim nesigurnostima i tjera te na korake koje još nisi spreman napraviti. Naravno, ne maskiraj istinu na način da drugima nanosiš bol, za to nema opravdanja. Ali nikad, nikad nemoj osjetiti pritisak da išta napraviš zbog društva. Društvo više ne štima. Iskvareno je. Lažno je. Vani bukti rat. Ne daj da bukti u tvojoj glavi. U tvom srcu. Molim te. Ne sakrivaj se od sebe. Ove druge 'ko jebe. 'Ko jebe Željka i Željkice. Sram ih može bit'.
Da se nisi usudila misliti da si loša majka jer ne možeš dojiti. Da se nisi usudila misliti da si loša žena jer nisi majka. Da se nisi usudio pomisliti da ti nebo nije granica ako si rođen bez vida, bez sluha, ako si u kolicima. Da se nisi usudila pomisliti da si ružna jer ne izgledaš kao Instagram filter. Da se niste usudili više misliti da ovo današnje društvo može postavljati norme. Društvo u kojem su dobri ljudi tužni ljudi? U kojem nevini pate?
I nemoj prezirati dan kad si počeo raditi na sebi. Netko ili nešto gore to vidi sve. A ako to netko ili nešto ne postoji gore, svakako postoji u tebi unutra, i nemoj ga razočarati. Ono "be the change you want to see in the world" se nikad nije odnosilo na vanjske radnje. Na glasne akcije. Na pokazivanje sebe. Be the change se uvijek odnosilo samo na jedno. Voli sebe da bi volio druge. Kad svaki pojedinac to napravi, e, to će biti change in the world.
