Kad bih vam mogao dati jedan savjet u životu, bio bi to ovaj. Ako vam se netko javi na ulici i nemate pojma tko je, ali znate da bi ga odnekud trebali znati, samo lagano počnite izgovarati: "Jaoooo, pa nismo se vidjeli od… od…" lagano pucketajući prstima prema njemu/njoj/njima sve dok osoba ne kaže: "Da, da, od Asjine terase na Šolti, vidiš kako se sjećaš." I onda ćete ili vrlo lako povezati o kome se radi ili ste samodopadni šupak koji stvarno uopće ne pogleda ljude u oči dok se upoznaje s njima, a svejedno popije litru njihove domaće bevande. Na Asjinoj terasi na Šolti. Ili će vam reći: "Slavko, pa radim na recepciji teretane, vidiš me svaki dan", ali to je drugi par cipela, to je onaj slučaj kad nekoga vežeš isključivo uz određeno mjesto i kad ga vidiš negdje drugdje, ne povežeš. Ili to ili sam šupak.
Drugi savjet koji bih vam dao je da čitate. Da čitate što više. Treći bi bio da ako negdje stvarno ne želite ići, da samo kažete da imate proljev. Proljev je savršena izlika za sve. Nikoga ne zanima više detalja o tome, nitko neće reći: "Nema veze, pa svi smo cijepljeni" ili "Nema veze, ja sam ga već imala". Pustit će vas na miru. Netflix and chill. Iako preferiram DisneyPlus. Ne znam kako bih napisao čitavu kolumnu o prvom i trećem savjetu, pa se vratimo na ovaj drugi. Dakle, ljudi, čitajte.
Ovo iduće nije moja rečenica. Istraživanje provedeno na uzorku od tisuću sudionika reprezentativnih po dobi, spolu i religiji, ne, čekaj - po dobi, spolu i REGIJI piše. U razdoblju od bla bla bla, uglavnom u pitanju je 2022. godina, bla bla bla, samo je 42 posto građana starijih od 16 godina pročitalo barem jednu knjigu. Ipak je na kraju rečenica bila moja, jer ‘ko bi sve to čitao, je l‘ tako?
E pa nije. Kao prvo, ovo je dosta poražavajući podatak, da 58 posto Hrvata nije pročitalo niti jednu knjigu. Izgubio sam misao i ne znam što je trebalo ići pod drugo pa prijeđimo na znanost. Neki od dokazanih benefita čitanja su: jačanje mozga, proširivanje vokabulara i samim time vještina komunikacije, pojačava empatiju, pomaže u pripremi tijela za san, smanjuje stres, smanjuje tlak i otkucaje srca, pomaže u borbi protiv depresije, usporava slabljenje kognitivnih funkcija pri starenju, i tako dalje. A vi me i dalje kad objavim preporuku za knjigu pitate je l‘ to plaćeni oglas za Frakturu.
A osim toga, brutalno je zabavno. Naravno, nije zabavno kad se pretvarate da vam se sviđaju Houellebecqove "Elementarne čestice" samo da biste imali nešto zajedničko s Ivicom Buljanom. Ili ako pošto poto želite pročitati svih šest tomova Knausgårdove "Moje borbe" samo zato što bez toga niste pravi hipster. Napomena, Knausgårda obožavam, Houellebecqa ne bih više čitao čak i da me Almodóvar želi režirati u adaptaciji nekoga njegovog djela. Ne zato što je loš pisac, dapače, izvrstan je, ali ne volim kako se osjećam dok ga čitam. I to je O.K. Ne sramim se toga. I to bi, recimo, bio prvi savjet kako početi čitati. Odaberite nešto što vas rajca, premda bio i najveći šund. Krenite s nečim što vam se sviđa. U čemu uživate. Što vam daje lijep osjećaj. Samo se natjerajte da barem pola sata dnevno buljenja u mobitel ili TV zamijenite nekom knjigom.
Nema tog Pinterest citata koji se može mjeriti s čitanjem Eckharta Tollea, nema tog "Black Mirrora" koji se može mjeriti s "Anomalijom" Hervea la Telliera. Nema boljeg osjećaja nego kad pročitate Ferićevo "Putujuće kazalište" i želite saznati sve o svojoj obitelji unatrag 60 godina ili kad pročitate "Ljetovanja s Marijom" Olje Savičević Ivančević i poželite nazvati mater i reći joj da je volite, skuhati manistru usuvo i uzet‘ žarulju i na njoj zakrpati staru bičvu. Čarapu, je l‘. A recimo snimka old school krpanja čarape na žarulju bi bila odličan sadržaj za Instagram.
Zašto odjednom Instagram spominjem. Zato što nam skoro sve danas određuju algoritmi. Predlažu nam muziku, predlažu nam filmove, serije, predlažu nam put od točke A do točke B svakom upotrebom Google Mapsa. Ali nekako još nije rasprostranjeno da nam guraju knjige pod nos. Zamislite tu divnu slobodu nesputanog neograničenog izbora, otići u knjižaru, uzeti knjigu, nemati već njezinih 300 recenzija pred nosom, nego samo svjesno uzeti, otvoriti, pomirisati, pročitati, maštati, osjećati.
Za mene stvarno nema ništa ljepše. I zato bih baš volio biti netko tko vas je motivirao na čitanje. Zbog toga sam i autor dječjih knjiga. Zbog toga i pišem "Šapice", u nadi da ću i najmlađima unijeti ljubav prema čitanju u život. Do te mjere mi je to bitno da sam čak i promijenio svoju osnovnu mantru kad manifestiram poslovnu stranu svog života. Prije se uvijek vrtjela oko uloga, nagrada… Nedavno je postala, i ne znam smijem li je reći, gubi li time na težini, ali, evo, riskirat ću: "Želim postati toliko uspješan glumac da se zbog toga ‘Šapice‘ prevedu na što više jezika i da se zbog mene što više djece zaljubi u čitanje".
Puno bolje zvuči u mojoj glavi, ali eto. Ja mislim da će čitanje spasiti svijet. Mislim da, kako bih vam rekao, hranjenje tuđe narcisoidnosti i vlastitih neuroza na Instagramu svakako neće. Ali slobodno me zapratite za više savjeta i knjiških preporuka. Ali generalno ugasite mobitel, kupite knjigu i putujte prostranstvima mašte. Ovo je prepatetična rečenica za završiti kolumnu s njom pa ću dodati još jednu. Ispričavam se urednici što opet kasnim s tekstom. Imao sam proljev.
