Sjedim na aerodromu u Beču, čekam par sati avion za Egipat. Idem na dva tjedna - onako divlje, po Sahari, Sinaju, svugdje. Kome god sam rekao gdje putujem svi su me upozorili "Pazi se". Em covid, em tamo ima cvjetića - valjda. Mislim nije valjda, nego je. Znam da je jer sam nakon par PaziSeova guglao i ja. Iz nekog sam se razloga ovaj put zabrinuo. Govorili su mi i prije pred putovanja da se pazim, ali nikada ne bih ni trepnuo. Čak su preklani u Jordanu bili neki cvjetićistički napadi blizu nas, ali ništa - nije me to ni malo brinulo tad.
Za razliku od noćas. Noćas sam sanjao da su mi cvjetići oteli i zapalili autobus. Onda su me regrutirali jer su mislili da sam njihov, ali su mi na kraju ipak odsjekli glavu. Odmah nakon toga, nekako upleteno, sam sanjao da mi se knjige više ne prodaju i da mi ječmenac raste na glavi koju više nemam jer me trudna urednica Glorije Glam proganja zbog rokova. Što se promijenilo odjednom i zašto toliko brinem? Ali o svemu? Sad se čak brinem što sam spomenuo riječ cvjetić pa sam je svugdje promijenio u cvjetić da me ne bi izbacilo u tamo nekom programu u kojem traže cvjetiće. Sad kad sam pročitao nisam siguran hoćete li shvatiti da pričam o… terblablaoriblablastima.
Pretpostavljam da sam negdje ove ili prošle godine, nisam siguran, preskočio onaj nevidljivi prag između klinca i odrasle osobe, što se definitivno ne bi reklo po prošlom pasusu. Ne kažem pametne, zrele, ostvarene osobe - već čisto odrasle. Pa sam se odlučio u ovoj kolumni osvrnuti na evoluciju nekih razmišljanja kroz godine. Podijelit ću to na dvadesete, tridesete i prag četrdesetih. Pretpostavljam da me većinom čitaju žene pa vi to slobodno pretvorite u 13, 15 i 19 godina jer su to razvojni ekvivalenti ovim našim muškima koje sam spomenuo.
PODJELA VREMENA
Kako je Nova Godina za dva dana, krenuo bih baš s poimanjem podjele vremena. U 20-ima dijeliš po akademskoj godini, od ljeta do ljeta recimo, imaš dio kad tulumariš, a ne smiješ i dio kad tulumariš, a smiješ. U 30-ima imaš dvije opcije računanja vremena: ili kalendarski što je ok ili od godišnjeg do godišnjeg ako si se baš zajebao u životu i dozvolio da živiš za tri tjedna koje ti mora odobriti šef. I da, oprosti, ako si to prihvatio, jesi, zajebao si se u životu i nemoj se ljutit na mene nego hitno preispitaj prioritete.
Na pragu četrdesete lagano shvatiš da je život cjelina, komad. Ne trebaš čekati prvi siječnja da počneš ostvarivati svoje planove, sve se gradi odmah, SAD, u ovom trenutku. Isto tako ni greške iz 2012. nisu nestale i dalje te mogu sustići i opaliti ti šamarčinu jer ih nikakav prvi prvog nije čarobno resetirao na tvorničke bezgrešne postavke. Ne grizeš se zbog njih, dovoljno si pametan da ne trošiš život na osjećaj krivnje, ali si ih svjestan i ne ponavljaš ih. I ne postoji dan osim ovog odmah sad za prestati pušiti. Znate što, zapravo imam sebi nešto za reći na brzinu pa se vraćam vama: Ne Slavko, nećeš prestati pušiti u Egiptu, ideš na godišnji, sjaši si s tim pritiskom, prestat ćeš pušiti kad se vratiš doma. Nećeš ni tad, ali za sad zamisli da hoćeš da ne bi imao grižnju savjesti što pušiš u Egiptu. Vratimo se vama. Zapravo sve sam rekao na ovu temu, vrijeme je cjelina i zapravo koju god pametnu knjigu pročitaš svi će ti reći isto - imaš samo sadašnji trenutak i to je to. Ali otvorila mi se sljedeća tema.
ŽELJE
Preskočio sam gore pojam novogodišnje odluke jer ga BAŠ ne volim, kao ni pojam želje. Želje imaš u dvadesetima. Pojam želja implicira nešto što će pasti s neba ili će ti je ostvariti zlatna ribica. Nigdje u rečenici "želim postati glumac" nije sadržana direktiva koju će svemir, bog, majka priroda čuti niti ikakva intencija da sam nešto napraviš po tom pitanju. To ti se nekako svejedno ostvari jer imaš roditelje koji zamijene zlatnu ribicu i pošalju te studirati.
I onda u tridesetima lagano shvatiš da želje zamijeniš ciljevima. „postat ću glumac“ nosi više odgovornosti od „želim biti glumac“, daje ti vjetar u leđa jer sama rečenica kaže da ćeš sam nešto napraviti, daje ti moć, daje ti drive. Ali onda na pragu četrdesetih shvatiš da si postao glumac, ali mislim, neš ti, POSTALA je i Sonja Kovač u jednom trenu, nije mi neki nedostižan cilj (srećo, oprosti ako ovo čitaš, volim te, ali nećemo se lagati). I onda skužiš. Ništa želje, ništa ciljevi, samo SUSTAV. SUSTAV je ono što si složiš da bi dobio ono što niti želiš, niti ti je to cilj, nego je to naprosto tvoje SVE. Tvoja vatra, tvoja strast, tvoja svrha. Meni su to i ljubav i obitelj i posao između ostalog. A sustav mi omogućava da mi sve više manje ide. Sustav je dakle sustav djelovanja i akcija koje svakodnevno, beskompromisno i strastveno obavljaš da bi živio svoju strast, svrhu, vatru. Od održavanja zdravlja, pažnje prema bliskima - naprosto imaš sustav od kojeg ne odstupaš i onda i želje i ciljevi djeluju kao mala beba.
GOVOR
U dvadesetima tračaš jer si glup. U tridesetima daješ svima komplimente jer sad si „pozitivno nastrojen“ i „želiš da je svima lijepo“. I onda isprazno kažeš frendici "lijepa si" pa narednih pola sata od nje slušaš kako nije i zašto nije. Na pragu četrdesete shvatiš da ono što zapravo moraš reći ljudima je koliko ih cijeniš. Iskreno i bez trunke šmire, da cijeniš njihovo postojanje i da ih vidiš i primjećuješ. I na kraju krajeva jer si bliže gnomu nego zen budistu, želiš da i to ljudi pokažu tebi. Znam da sam zgodan, reci mi da sam ti popodne napravio ugodnijim i ljepšim, to mi treba.
NOVAC
U dvadesetima ga trošiš k'o budala jer ga nemaš. U tridesetima ga trošiš k'o budala jer si počeo zarađivati, doduše ne toliko koliko trošiš. A sve to vrijeme se pravdaš riječima da „novac ionako kvari ljude“. U tridesetima čak i mrziš novac jer kad si zamišljao koliko ćeš ga imati kad počneš zarađivati, zamišljao si puno više. E, pazi sad, prag četrdesete. Shvatiš da je novac kao i sve drugo samo određena vrsta energije, priznaš sebi da ga voliš i želiš i on nekako počne dolaziti. Ne bih ulazio dublje u ovo. Probajte pa ako ide - ide, ako ne ide - ne ide. Nemate što izgubiti. I na pragu četrdesete ako si pametan, ili nisi ali si upoznao Alana Suminu koji te savjetovao, počneš ulagati. U nekretnine, dionice... Ostale stvari nisam zapamtio.
KNJIGE
U dvadesetima čitaš što moraš, u tridesetima čitaš što te zanima, na pragu četrdesete, pazisadovo, čitaš što te NE ZANIMA! Jer znaš da moraš širiti znanje, vježbati mozak, iznenaditi ga s informacijama koje do sada nije obrađivao. Kraj mene je upravo "The Economist", knjiga koju sam kupio na aerodromu i koju nikad neću pročitati. Lažem, nisam ga ni kupio, ali stvarno sam mislio. Imam 37, nije nužno još prag četrdesete za sve točke ove kolumne. Ali u teoriji mislim da moramo početi čitati i stvari koje nas ne zanimaju na prvu. Naprosto mi ima logike.
ODNOSI
U dvadesetima se sa svima slažeš kako bi se uklopio, najmanje se zapravo slažeš sam sa sobom. U tridesetima se slažeš s onima koji se slažu s tobom, a s ovima koji se ne slažu s tobom ne samo da se ne slažeš nego im još moraš DOKAZATI da nisu u pravu. Na pragu četrdesete počinješ kužiti da su ljudi različito postavljeni, da moje točno nije nužno i tvoje točno i da zapravo dok god se slažeš sam sa sobom ni nema potrebe da netko iz razgovora izađe osjećajući se da je u krivu i da je poražen. JA bih radije da prihvatimo da se ne slažemo nego da mi frend ode od mene osjećajući se glupo. Makar bio antivakser. Naravno, s četrdeset te prava osoba može uvjeriti i da nisi u pravu. Osim ako je antivakser.
SAN
U dvadesetima ne spavaš jer partijaš. U tridesetima ne spavaš zbog kombinacije partijanja i ambicija zbog kojih dozvoliš produkciji da te stavi snimati u šest iako si jučer završio u 23. Na pragu četrdesete znaš da ti treba osam sati sna osim onih desetak puta godišnje kad partijaš.
Napravio sam word count. Ovo je predugo. A godišnji mi je. Ne želim doslovno ni prepravljati. Šaljem urednici prvu ruku, neka objavi, ječmenac nek raste, a vama sretna Nova godina svima, odnosno ne, sretan sad ovaj trenutak ili bilo koji drugi jer znamo da je zapravo sve sad, bla bla bla. Čitamo se u idućoj kolumni za koju ne znam kad mi je rok, ali mislim da se toliko dobro čita da zapravo mogu pisati kad god hoću. Pusa bok.
