Dobro došli u moju posljednju ovogodišnju kolumnu. Kad sjednem pisati kolumnu, nikad ne znam kako će ona završiti. Znam čime bih se bavio u tekstu, ali nerijetko sam sebe iznenadim krajem. To je jedna od predivnih stvari kod pisanja, ima nešto u pretakanju misli na ekran, nešto čarobno kad se ideje slože, rečenice se same pokažu, cjelina zaokruži i iskreno predlažem da pišete.
Pri pisanju kolumni imam i nekoliko pravila, a to je da uvijek pokušam predložiti lijek za problem o kojem pišem, nastojim u većini slučajeva biti pozitivan, jer tko sam ja da ti sudim. Zadnje pravilo mi je da nastojim pisati što sažetije jer znam koliki nam je svima raspon koncentracije u današnje vrijeme.
Danas imam problem. Ne samo da ne znam kako će ova kolumna završiti nego prvi put ne znam ni kako je započeti. Znam da je ono što želim reći dosta drastično. Možda da počnem time da ne volim aktivizam na društvenim mrežama. Preformulirat ću to - ne volim aktivizam koji počinje i završava na društvenim mrežama. Ne ubrajam u ovo predivne iznimke, i baš mi je drago da je iznimka riječ ženskog roda, jer isključivo na par žena i mislim tu, par žena koje svoje djelovanje pretaču u svaku poru svog postojanja. Ne pada mi ni jedan muškarac trenutno na pamet, čak se ni ja ne računam jer je mene, recimo, na prosvjed protiv femicida odvukla Tihana. Bez nje bih odmahnuo rukom i rekao, ma, ne možemo mi tu ništa promijeniti. Ali, to je neka druga priča i opet skrećem s puta.
Ne volim aktivizam na društvenim mrežama jer je to način na koji ljudi misle da su napravili dovoljno. Objaviš post ili dvadesetosam postova, prikupiš lajkove i šerove i misliš da djeluješ. Čistiš vlastitu savjest jednom jedinom pišljivom objavom i kupiš si vrijeme da ne moraš pogledati duboko, duboko u sebe. Jer, nemojmo se zavaravati, ljudi, postali smo govna, a svijet koji se raspada oko nas, i to od 2020. UBRZANO - nije nekakva anomalija, nije zbir covida i par odluka zločestih ljudi na čelu država za koje nas do jučer nije bilo briga. Svijet je preslika našeg ponašanja i djelovanja. Mog i tvog.
I dok gledamo nasilje koje bukti u svijetu, osuđujemo to nasilje izvana i uporno zaboravljamo pogledati unutra. Gonjeni smo nasiljem. Gonjeni smo željom, strahom, posesivnošću, religijom, ambicijom, ljutnjom, mržnjom, ljubomorom, granicama, reklamama, željom. Ok, reci da nisi i zatvori Gloriju Glam, nastavi sa svojim danom. Ali negdje duboko u sebi sam uvjeren da svi to znamo. To ne znači da nismo dobar partner, prijatelj, roditelj, poslovni suradnik, to samo znači da nas razdire sve to što je godinama i generacijama usađeno u nas, toliko duboko da se od nas krije, ali toliko poznato da sve to iste sekunde primijetimo kod drugih.
I osim od naših najbližih, ako i to, potpuno smo odcijepljeni od čovjeka. Odnosno od čovječanstva kao cjeline. Jer ne možeš biti ljut oko Gaze, a ne znati za Kongo. Ali, neću politiku u svoju butigu, samo ljudskost. Postoji ona jedna izreka koju ne znam pa ću je parafrazirati, a to je da nam kod ljudi najviše smetaju crte koje su zapravo "mirror image" nas samih. I onda reagiraš na druge ljude jer je egu lakše osuditi drugoga umjesto sebe. A kako svakodnevno sudimo drugima, onda smo nesvjesno i svoje vrednovanje počeli gledati po tome kako drugi sude nas.
Moj najaktivniji san je da želim da me struka poštuje. Skoro 20 godina karijere posvetio sam tome da netko iz struke kaže da sam dobar. Istovremeno mislim da nam je struka zastarjela, mizogina, nedisciplinirana i vrlo rijetko maštovita. Dakle 20 godina ne prihvaćam sebe kao umjetnika u potpunosti jer me ne prihvaćaju ljudi koje ja ne prihvaćam. Kako vam to zvuči? Vrlo je jasno, svaki dio te rečenice vrišti da moram riješiti svoje demone, svoje osude, svoje nepoštovanje - svoje svoje svoje.
Ni na koga drugoga ne možemo utjecati. Ni na klečavce, ni na Netanyahua, ni Bidena, ni Hamas, ni zlostavljače, ni na previsoke ljetne temperature ni na zadnju epizodu "Game of Thrones". Ono na što možemo utjecati je naš unutarnji mir, a on počinje prihvaćanjem. Za početak, recimo, bilo bi lijepo da naučimo željeti ono što već imamo. Danas, sad. Većina ljudi bi rekla "Jbt, Slavko, pa tebe struka itekako poštuje". E, ali vi ne znate koliko mene žulja što recimo nikad nisam bio nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta za Žungula. Koja glupost. Publici omiljena uloga, a ja bih da mi troje ljudi koje ne cijenim da nagradu jer smo naučili kroz godine da je nagrada mjerilo uspjeha.
Koliko smo stvari kroz godine KRIVO naučili da nam trebaju? Ne postoji točan broj, ali sigurno ih je dovoljno da zaboravimo HTJETI sve ono što već imamo. Uporno htjeti nešto što nemaš je nasilje nad sobom. Biti uznemiren djetetom koje plače u avionu pored tebe je nasilje i nad djetetom i nad roditeljem. Misliš da zato što ga zadržavaš u sebi i ne djeluješ to nije nasilje? Itekako jest, nasilje koje bukti u tebi godinama. Misliti da je tvoja religija jedina prava je nasilje nad većinom stanovništva svijeta. Misliti da je tvoja država posebna je nasilje nad ostalima. Misliti da su samo tvoji stavovi točni je nasilje. Prevariti partnera je nasilje. Usitno ogovarati bivšu ženu od onoga je nasilje. Zakolutati očima na nečiji outfit je nasilje. Ne potegnuti vodu za sobom u javnom zahodu je nasilje. Htjeti pobijediti nekoga je nasilje. Nasilje je kad odbrusiš nekome. Htjeti dobiti ulogu je nasilna želja da je tvoj kolega ne dobije. Htjeti povišicu je nasilje nad ženom tri ranga ispod tebe koja jedva hrani obitelj.
OPSTATI U OVOM SVIJETU JE NASILJE. Jer je ovaj svijet tako postavljen. Od pamtivijeka. Dok si beba, nasilno te poliju vodom dok ljudi to fotkaju i guraju roditeljima eure u džep u nekakvoj zgradi koju je prije ohoho godina neki tamo čovjek nazvao posebnim imenom. Tako ti više-manje počinje život. Usadi se u tebe nasilje da odmah znaš da postoje tuđa pravila da te kroz život guše i definiraju. Poanta je da nećeš uspjeti promijeniti ništa osuđujući tuđe nasilje. Promijenit ćeš sve osudiš li svoje. Ne, i ne moraš ga osuditi, samo ga osvijesti. Osvijesti nasilje, ali ne kao fragment nekog tamo rata, nego kao cjelinu čiji si dio. Onda se tek možeš uzdići iznad njega i vidjeti ga za ono što stvarno jest. Budalaština. Što ja zapravo želim reći...
Banalni primjer. Vraćam se opet primjeru uplakanog djeteta jer kao neroditelj tu često nemam razumijevanja. Za večerom s prijateljima neko dijete plače tri stola dalje i ja izjavim: "Djeci bi trebalo biti zabranjeno ići u restorane". Nisam bacio bombu ni na koga. Ali to je nasilni komentar. Sad zamisli četiri i pol milijarde ljudi koji imaju samo jednu takvu misao dnevno. Samo jednu. To je četiri i pol milijarde nasilnih trenutaka koji ne mogu stvoriti lijepu energiju u svijetu. Jao, išao sam pojednostavniti, a zapravo otišao negdje tko zna gdje. Ispada da govorim da je nasilje svugdje i da se ništa tu nikad neće promijeniti. Ispada da ovaj put nemam lijek. Pa normalno da nemam. Isti sam kao i svi. I ne govorim ovo tebi, nego i sebi. Osvijestiti nešto sigurno je bar početak. Preispitati sve što znaš isto je dobar početak. Fantastičan je početak i biti nježan prema sebi i drugima. Pa makar i NA SILU. Želim vam nenasilnu 2024.