U časopisu Time 1967. Andy Warhol predvidio je budućnost i rekao da će svi biti poznati na 15 minuta. U to doba, kad se cijenila originalnost i kreativnost i stvarni uspjesi, to je zvučalo kao premisa za SF roman. Ali 60 godina kasnije vremena su se promijenila, a svakako najveća promjena za moju generaciju (pritom svojom generacijom smatram sve ljude koji trenutno žive na ovom planetu imali oni 15 ili 85 godina) jesu društvene mreže.
Društvene mreže su, koliko god mi mislili da smo ležerni i spontani na njima, platforma na kojoj se svaki naš kreativni izričaj ili stav (kojih je, usput rečeno, na njima sve manje, jer o bitnim stvarima šutimo, a i stav je riskantan u smislu gubljenja dragocjenih followera koji nemaju ništa zajedničko s tobom niti te u bilo kojem smislu dodiruje njihova egzistencija) ocjenjuje jednim glupim brojem - brojem lajkova. Taj broj lajkova onda u našim komparativnim glavama ulazi u mali žrvanj usporedbe s "praćenijim" profilima i nesvjesno prilagođavamo sadržaj onome što nam se čini lajkabilnije. I objavljujemo sve više. I "šeramo" sve više. I meljemo, i meljemo, i meljemo… Da bismo na kraju svi postali copy paste. Ne kolutajte očima, nego pogledajmo naše Instagram profile na tren. Naglasak na NAŠE, jer i ja sam dio sistema. Dat ću samo nekoliko primjera koji mi najviše bodu oči.
1 Sve majke koje znam obožavaju svoju djecu. Ali 80 posto tih istih majki na Instagram plasira nešto potpuno drugačije. Objavljuju "duhovite" memeove gdje su namjerno prolile malo kašice na sebe da bi objavile kako zbljuvane samo čekaju kraj dana da popiju džin-tonik u miru i kako jadne, zbog te djece, zbog tih malih monstruma, nemaju život. Ovo je sadržaj koji prolazi, koji onda i ostale majke "šeraju" s plačemodsmijeha smajlićem bez obzira na to koliko je uvredljiv ne samo tvojim roditeljima koji su ti dali sve u vremenima kad se bilo puno teže skrbiti za dijete nego i svima nama koji bi dali desno jaje ili jajnik da možemo odgojiti jednog takvog monstruma. Ali copy paste svih ostalih Mom profila bolje prolazi nego da se nedajbože istakneš činjenicom da ti je majčinstvo divno i da si zapravo izvrsna majka. Jer što bi ljudi nešto učili od tebe kad su cinizam i patnja tako cool.
2 Druga copy paste varijanta je idealiziranje svojih boljih polovica, iako kad s tom istom osobom sjednem na kavu, jasno mi je da isključivo sebe smatra boljom polovicom. To su parovi koji si maltene sonetima čestitaju godišnjice braka. Uvijek su na istu šprancu koja zapravo stane u nekoliko riječi - "Pretjerano te obožavam i bolji smo od svih drugih parova na svijetu". Stari, probudio si se kraj nje prije šest minuta, rekao si joj to, šta mene boli uvo za to i, još više, šta tebe boli uvo da ja to znam. I da, ona videa na putovanjima kad ona ide ispred tebe, a ti si ispružio ruku prema njoj, to je bilo samo slatko na profilu koji je to originalno i napravio. Copy paste, brate, copy paste.
3 #punotiradim Šta ste mislili, da ću sebe poštedjeti? Puno ti radim. Puno ti treniram. Puno ti čitam. Zaprati me za više savjeta kako biti toliko discipliniran da te vlastiti prijatelji stave na hide jer im nabijaš krivnju. Ok, discipliniran sam. Koga briga! Samo šuti i radi i potrudi se da rezultat ima neku svrhu za druge, toliko jednostavno, ostalo je sve samo hvalisanje. Rezultat će te napraviti uzorom, ne story u četiri i pol ujutro. Vjerujte mi, znam što govorim. Više o tome kasnije. Zasad samo šuti.
4 #kopiramtuđereelseipretvaramsedasamduhovit
Samo šuti. Molim te. I dok šutiš, možda ti sine neka brutalna ideja koja će postati viralna. Smije li se u doba pandemije reći viralna?
5 #postavimipitanje Poseban krug pakla ide ljudima koji objave ono "Postavi mi pitanje". Oni su otišli korak dalje, shvatili da oni rokaju sve o sebi a da ih nitko zapravo nije ništa pitao, ali umjesto da pomisle "Nešto ovdje ne štima", oni kažu "Postavi mi pitanje". Stavimo to u realnu društvenu situaciju gdje sjedaš za stol za kojim sjedi grupa ljudi i umjesto da pitaš "Ekipa, kako ste?", ti bubneš "Aj mi postavljajte pitanja i slušajte što sam vam već sve isplanirao odgovoriti". Gadno.
Mama mi sad ovo sigurno čita i misli "Šta je ovako ljut, pobogu?" Nisam ljut. Smoren sam. Smoren sam od toga koliko smo zaboravili onu najstariju najmudriju izreku - šutnja je zlato. Meljemo i meljemo, a potpuno smo izgubili SVOJ autentični glas. Zato što zapravo meljemo ni o čemu. Odnosno o krivim stvarima. Meljemo o stvarima koje MISLIMO da ljudi žele čuti, umjesto o onima koje su iza nekih naših najmračnijih vrata, stvarima koje žele izaći i svojim glasom same sebi postati lijek.
Prvo sebi, pa onda drugima. A kako ja volim lijekove više od bolesti i kako sam onaj dan kad sam odlučio da ću pisati obećao sebi da ću o problemima pisati samo u svrhu da dam kakvo-takvo rješenje, vrijeme je da promijenim ton ove kolumne. Moja rješenja nisu univerzalna, ovo su stvari o kojima sam ja odlučio šutjeti ili barem pokušavam odlučiti da šutim, mislim da mi se život drastično promijenio otkad sam ih uveo. Serem jer ih nisam još uveo, tek pokušavam, ali kako sam navikao lagati na Instagramu, onda automatski malo lažem i sad.
1 Ne pričaj o svom privatnom životu, osim ako će tvoja svrha biti baš ta, da na svom primjeru pomažeš ljudima koji se bore u vezama. Ali onda budi spreman govoriti i o usponima i o padovima, iz najmračnijih rupa, da osvijetliš put nekome drugome. Samo pričanjem koliko si sretan i koliko je sve oh tako savršeno privlačiš tonu negativne energije i tuđih mišljenja na dio sebe za koji bi trebao biti brutalno zahvalan da je samo tvoj. Isključivo tvoj. Privatan. I ne, da jednom zauvijek to riješimo, ja svoj privatni život ne sakrivam kao zmija noge, nego je to moj privatni život i ako te nešto u tom pojmu zbunjuje, kupi si rječnik. Jednak tretman moje veze prema van bi bio da hodam s Monicom Bellucci kao i da hodam s ovcom svog susjeda.
2 Ne pričaj o budućim projektima i uspjesima. Evo mog primjera, nekad, ok, nikad ne mogu izdržati da se ne pohvalim projektom koji radim. Onda se dogodi da me se prije par godina iz jednog filma izreže, što je nešto što se događa iz razloga koji nisu vezani za moj rad, ali meni je dandanas, sedam godina kasnije, sramota jer sam najavljivao film. Najsvježije, u Djangu koji sam sad snimao - i zbog mog blebetanja svi već znaju za to - igrom slučaja sam sveden na manje-više statista za zadatkom, dobro, ne baš, ali vidiš što se pokrene: pričanjem unaprijed o rezultatu koji se nije dogodio u igru se uključuje ego, stvorio si očekivanja, i sebi i drugima. Taj ego mi sad brani da vidim sedmomjesečno snimanje kao jedno genijalno iskustvo iz kojeg sam puno naučio i upoznao genijalne ljude. Taj ego sad samo čeka dan kad će serija izaći i svi će reći "Pfffff a neš ti uloge". Da nisam nikome hvalisavo najavljivao projekt, iz njega bih bez ega izvukao samo ono najbolje. Dakle, ne pričaj. Tvoji uspjesi bit će neizbježni kad posao odradiš do kraja.
3 Ne pričaj nikad o tome koliko zarađuješ. To je naprosto neukusno. Nije baš ukusno pričati ni o tome koliko si potplaćen i ne zarađuješ, ali ovo nije Island nego Hrvatska pa je to univerzalna tema, što znači da nikoga ne smaraš njom iako, bolje, nemoj. Ni slučajno ne pričaj o tome koliko daješ, stoički izdrži svakog idiota koji te na društvenoj mreži vrijeđa pitanjem "A ne bi ti donirao?" Ako ne šutiš o stvarima koje radiš isključivo da pomogneš drugima, onda si sjebao svrhu. Opet samo uzimaš. Zasluge i hvalospjeve. Čemu?
4 Ne pričaj nikome sranja o svom partneru. Tvoj partner je tvoje zlato, tvoj dom i ponižavajuće je i očajno komentirati ga u nekom društvu samo da bi se još jednom svijet vrtio oko tebe na sedam i pol minuta i četiri rakije.
5 Šuti o svojim planovima. Kako ono ide… Ako želiš nasmijati Boga, samo mu reci svoje planove. Imaj planove, piši ih u svoj crveni rokovnik, radi na njihovoj realizaciji k'o konj, ali šuti o njima.
Ima toga još hrpa, možda je mojih pet primjera dovoljno da vas potakne na razmišljanje i odluke o čemu ćete vi odsad šutjeti, jer mislim da ako seciramo sve o čemu pričamo, vrlo lako ćemo doći do zaključka da premalo slušamo. Jer, realno, ne stigne se i jedno i drugo.
Generalno, kad šutiš, onda slušaš. Kad slušaš, učiš. Kad pričaš, samo ponavljaš ono što već znaš. A šta će ti to? To je neki moto kojim se ja vodim, pod rizikom da ispadnem "onaj nadrkani" u društvu, sve dok jedan dan frendica koja me stalno pita "A kaj, tebi je dosadno?" ne shvati da taj problem o kojem stalno priča, da sam ga jedino nadrkani šutljivi ja i čuo. Budite ti ljudi što šute i slušaju. Pogotovo u svađama, probajte više slušati. Ja u svađama ne slušam, ja sam grozan manipulator i svaka ispadne monolog zbog kojeg se iselim na nekoliko dana, ali to je materijal za posebnu kolumnu pa pusti sad…
Testirajte nekoliko stvari. Preporučujem obaveznu jutarnju meditaciju. Meditacija nije neka raketna znanost u kojoj, ako ne lebdiš tri metra iznad kauča, nisi ništa postigao. Meditacija je naprosto kratko vrijeme u kojem si sam sa sobom i šutiš. I, vjeruj mi, nakon nekog vremena čut ćeš iz neke svoje dubine sve što trebaš čuti. Meni se uglavnom obrati petogodišnji Slavko s ogromnim ušima i razmakom između jedinica i onda mi kaže i kako biti bolji partner i kako biti bolji roditelj (psima u mom slučaju) i kako smisliti genijalan caption za svoj post koji neće dobiti onoliko lajkova koliko sam zamislio, ali meni će biti drag i nekoga negdje će možda i dotaknuti, motivirati. I nekad će te taj unutarnji glas tako lijepo potapšati po ramenu da ćeš proplakati tih 20 minuta šutnje i neće ti trebati nikakva vanjska validacija po internetu.
Druga stvar, gledaj životinje i gledaj prirodu. Uči od njih. Ni slova nisu rekli, a sve su nam dali. Treća stvar koju možete testirati na neko vrijeme je da u društvu ne govorite dok vam se netko ne obrati. Znam da zvuči kao da ste umišljeni i nezainteresirani, ali samo pokušajte, meni za ljubav. U najgorem slučaju možete shvatiti da vam društvo čini skupina egomanijaka koje ne zanima apsolutno ništa o vama, što je divan način da napravite čistku ljudi na koje trošite dragocjeno vrijeme. Vjerojatniji rezultat ovog testa bit će da ako malo budete šutjeli o nebitnim stvarima, recimo sedmoj neuspjeloj dijeti, stvorit ćete prostor da izađu one bitne, tipa davno zaboravljena vještina razgovaranja o tome kako ste zapravo.
Kad smo kod bitnih stvari, nikad nemojte šutjeti o svojim emocijama, strahovima. Pogotovo nikad nemojte šutjeti o anksioznosti i depresiji. Svi moji prijatelji, uključujući mene, hodajući su poremećaji osobnosti i dok se toliko glasno pokušavamo uklopiti i biti najnormalniji, najuspješniji i sve naj naj, samo smo sve dalje jedni od drugih. Korona nam je došla kao isprika da se udaljimo jedni od drugih, a zapravo mi se čini da smo samo čekali priliku da se udaljimo od svojih pretvaranja i laži. Možda da počnemo šutjeti o pizdarijama, malo više slušati jedni druge, jer to je na kraju dana najljepše što možeš učiniti za drugoga, možda će onda doći i lajkovi. Ali ne oni na Instagramu, jebeš to, lajkovi za dijete i od djeteta, lajkovi za partnera i od partnera i, ono najbitnije, lajkovi za sebe. I od malog petogodišnjeg klempavog zubatog sebe kojeg si već tad trebao naučiti bolje voljeti.
Pedeset godina nakon Warhola BANKSY je rekao: "In the future, everyone will want to be anonymous for 15 minutes". Pazite da ne kažete previše i zauvijek se udaljite od anonimnosti. "Samo šuti", reče on i napiše kolumnu od 11.385 znakova.
