Kao jedna od rijetkih meksičkih umjetnica koja je dosegla slavu rezerviranu za bijele europske muške umjetnike, nije neobično da je Kahlo sveprisutna u pop kulturi. Njezin dojmljiv stil i nezaboravne slike savršen su materijal za otiskivanje na majice, čarape i postere, a njezine spojene obrve i naglašeno crvene usne postale su inspirativne ženama diljem svijeta. Kad vidimo Fridino neobrijano lice, ono nas dovodi do toga da razmišljamo o nepravednim standardima beauty industrije, da se zapitamo zašto danas na djevojke stavljamo pritisak da moraju biti uglančane i ušminkane u svakom trenutku, da shvatimo da ima bitnijih stvari od toga da se žene prilagođavaju muškoj ideji toga što bi trebale biti. “Girl power,” uzdahnut ćemo, i tako možda promašiti nekoliko bitnih stvari.
Kad ju usporedimo s muškim umjetnicima 20. stoljeća, jasno je da Kahlo kolektivno ne promatramo na istoj razini. Van Gogha pamtimo kao ekscentrika, Dalija kao vizionara, Picassa kao inovatora, Warhola kao revolucionara koji je spojio pop kulturu i visoku umjetnost. Kahlo nasuprot toga pamtimo po… obrvama? Veličina i kompleksnost njezina djela – koje istražuje ženskost i ženstvenost te klasne sukobe u latino zajednicama, alegorijski prikazuje njezinu borbu s kroničnom bolesti i ovisnošću, preispituje identitet, zdravlje i ljudsko stanje – tako je svedena na nešto izrazito površno i vezano primarno za njezin izgled. U popularnoj kulturi uvijek postoji potreba da se marginalizirane skupine nekako prikažu, ali ti su prikazi u slučaju latino umjetnika, LGBT+ osoba i žena uglavnom toliko površni i stereotipizirani da često naprave više štete nego koristi. Kahlo je tako svedena na lako probavljivu i neproblematičnu figuru koju će preuzeti korporativne i gentrificirane inačice bijelog feminizma, koju će poznati i slavni navoditi kao inspiraciju, koja će krasiti njihovu odjeću i stanove, koju će političke figure ponosno istaknuti kako bi naglasile vlastitu hrabrost da stanu za vrijednosti koje su i Fridi Kahlo bile bliske.
Međutim, vrijednosti Fride Kahlo daleko su od vrijednosti ljudi koji se najčešće kite njezinim likom i djelom. Kahlo je bila biseksualna feministkinja, zagrižena protivnica amerikanizacije (Ameriku je pogrdno zvala "Gringolandia") i vatrena komunistkinja koja je mrzila kolonijalizam i bijele ljude koji su ga donijeli, čak je jedno vrijeme bila u vezi sa samim Lavom Trockim, marksističkim teoretičarom i osnivačem Crvene armije. Kad vidimo Fridin lik na narukvici bivše britanske premijerke, konzervativne Therese May, čiji je mandat obilježen dodatnim restrikcijama za imigrante i otežavanjem života britanskih žena i LGBTQ+ osoba, čini se kao da se radi o fotošopu, a ne o stvarnosti. Ipak, stvarnost je takva da je Kahlo u zapadnjačkoj kulturi svedena na jednu sliku sa spojenim obrvama, a njezin rasni identitet i radikalni politički stavovi u potpunosti su zanemareni. Frida Kahlo kakvu nam se servira na posterima nije Frida Kahlo, umjetnica koja iza tih postera stoji. Većina nas upoznat će se isključivo s ovom lako probavljivom, depolitiziranom i "pobijeljenom" verzijom nje.
Možda se sjećate da je Snapchat prije nekoliko godina imao Frida Kahlo filter; jedan od korisnika aplikacije stavio je filter na stvarnu fotografiju Fride Kahlo, a zatim uočio da joj je dotični filter – pobijelio kožu. Ova gotovo komična situacija zapravo savršeno oslikava što se s likom i djelom umjetnice događa u zapadnom kulturnom krugu, i doslovno i figurativno. Frida Kahlo s kakvom se upoznajemo kroz popularnu kulturu tek je blijeda (ili bijela) kopija onoga što je stvarna Frida Kahlo bila.
Današnji kapitalizam, dakako, funkcionira utemeljen na bjelačkom patrijarhatu, i Fridin slučaj nije izoliran. Nasuprot muškim povijesnim i umjetničkim "velikanima", ženske smo figure skloni gledati površno i svoditi ih na tek nekoliko osnovnih označitelja, posebno ako nisu bijele rase. Gotovo kao da ne možemo ni pojmiti da bi iza jedne žene mogla stajati kompleksnost kakva stoji iza jednog Van Gogha. A život Fride Kahlo pun je kompleksnosti i kontradikcija kakve ne bi mogao obuhvatiti nijedan članak. Od prometne nesreće koju je preživjela s 18 godina, zdravstvenih posljedica s kojima se nosila cijeli život, od ranog interesa za medicinu do razvitka osobnog umjetničkog stila koji je posuđivao i od Botticellija i od kubizma i od narodnih meksičkih stilova, pa sve do njezine pozicije kao profesorice/predavačice i neformalnog odnosa prema studentima, koje je puno manje učila slijepom poštivanju klasika a puno više razvijanju osobnog stila, život Fride Kahlo pun je zanimljivih crtica. Iako je više puta tijekom života bila na financijskom rubu, uvijek bi se izvukla zahvaljujući privatnim klijentima koji su nekad kupovali čak i nedovršene radove te joj tako osigurali egzistenciju. Iako deklarirana komunistkinja, većinu je života uživala i brojne statusne i novčane privilegije. Iako je dobar dio života provela u vezi s umjetnikom Diegom Riverom, Kahlo je smjelo i hrabro isticala da je bolja umjetnica od njega.
Možda najfascinantnija stvar je koliko se života Fride Kahlo nalazi u samoj njezinoj umjetnosti – iako je u kasnijim godinama imala želju raditi djela koja će promovirati ideje komunističke revolucije, njezino krhko zdravstveno stanje dovelo ju je do toga da uglavnom slika mrtvu prirodu i apstraktnije slike koje su davale uvid u njezinu bol i nemir koji je osjećala. Društvena stvarnost i fantastički motivi supostoje u njezinim slikama kao pokazatelj toga koliko su zapravo krhke granice svega što mi smatramo strogo odvojenim, a time i kako je njezina idealistička vizija svijeta bila moguća. Iako su je nadrealisti obožavali i iako je slike izlagala na izložbama s europskim nadrealistima, smatrala je njihovu umjetnost buržujskom i neiskrenom. Sa svojom umjetnosti ona je htjela napraviti nešto drugo: povezati se s meksičkim narodom i običnim čovjekom, suprotstaviti se europskoj kolonijalnoj tradiciji, stvoriti novi svijet. Zato su u njezinim slikama vidljivi i elementi kršćanske ikonografije kao i figure iz aztečke mitologije i meksičkog folklora. Njezina odjeća također je bila produkt svjesnog izbora da se poveže sa svojim etničkim nasljeđem: u jeku meksičkog građanskog rata, duge šarene suknje i gomile nakita u stilu autohtonih meksičkih žena iz ruralnih sredina bile su način da Kahlo izrazi svoje antikolonijalističke i feminističke ideje. A to je tek kap u moru zanimljivosti njezinog često zaboravljanog života.
Kao što je već spomenuto, popularnost Fride Kahlo nije sama po sebi loša – radi se o jednoj od najtalentiranijih i najbitnijih slikarica i feminističkih ikona 20. stoljeća, čiji radovi i danas mogu inspirirati, šokirati i oduševiti publiku, a posebno žene koje se i danas bore s brojnim problemima koje je i sama umjetnica iskusila na svojoj koži. Međutim, vrlo je bitno da poznajemo i istražujemo ovakve figure umjesto da slijepo prihvaćamo netočne slike kakve mediji o njima plasiraju – posebno zato što se u slučaju marginaliziranih skupina radi o veoma površnim slikama. Komercijalizacija lika i djela Fride Kahlo možda se čini dobrom za feminizam kao brend, jer će joj omogućiti širi doseg i veću publiku, no ona je ujedno i razlog zašto će velik dio te publike zanemariti ključne stvari koje su ju učinile inspirativnom i jakom figurom kakva jest. Radikalizam Fride Kahlo ključan je i za njezinu umjetnost i za njezin život, i ne možemo ga samo tako ignorirati. Jednako tako, i sam je feminizam u svojoj suštini radikalan pokret, bez obzira što nam se danas uglavnom serviraju njegove blijede i komercijalne inačice, i to je bitno imati na umu. Ako želimo iskazati divljenje ovoj ekscentričnoj umjetnici ili ju pamtiti, trebali bismo ju pamtiti po onome što je ona bila, a ne samo po onim stvarima na kojima se može dobro zaraditi.
