Kad sam živjela u Beogradu, Zemlja gruva! Bio je to bend čiju smo glazbu moje drugarice (Zagrepčanke na privremenom radu, Zagrepčanke u trajnom braku s Beogradom i Beograđanke) i ja jedna drugoj slale umjesto #girlpower poruka “izdrži”, “kad prohoda bit će lakše”, “javit će se, ne brini se”, “ma njegov je gubitak, ne brini se”, i “nećeš doživjeti živčani slom jer ti je život pretežak”. Čudno poznati, utješni u prepoznavanju raznih nijansi ženske boli i već spomenutih živčanih slomova i toksičnih veza, bili su istovremeno snažni i eksplozivni. Nije tu bilo cviljenja, visokih Mariah Carey frlja tijekom kojih se slama i naše srce i srce Toni Braxton. Ne, junakinja tog benda uvijek nas je gledala u oči i prkosno govorila: u redu je, sestro, i ja osjećam isto, možemo mi to. Taj isti pogled imala je na sceni Beovizije, srpskoj inačici Dore, koju je, kao što sad već urbana legenda priča sama za sebe, nedavno pokorila pobjedom koja je iznenadila i kladionice i pasionirane ljubitelje tog festivala tako važnog LGBTIQ zajednici i pop kulturi, smjera camp.
Ali Ana Đurić nije camp: ona je poput najelegantnije umjetničke misli, pročišćena čak i od rock 'n' rolla s kojim je Zemlja gruva! koketirao. Mnogo je puta napisano: Konstrakta je konceptualna umjetnica i eurovizijska scena je to jedva čekala. Za ovo potonje nisam sigurna, ali se potajno nadam da ova četrdesettrogodišnja žena - koja tvrdoglavo, uvijek iznova, pere ruke (od grijeha?) nad keramičkim starinskim lavorom nasred scene, koja je navikla na umjetne grive, platforme i hor seksualiziranih žena u amazonskom ritmičkom pohodu na plesni podij te na stihove o grješnim ljubavima, vječnim patnjama i sličnom arhetipskom stihoklepačkom folkloru - ipak može pokoriti i Torino.
Zašto nam se Đurić toliko sviđa?
U njezinoj izvedbi postoji niz pitanja u kojima se krije kritika pop kulture u kojoj paralelno sudjeluje. Dakle, Konstrakta (nježna i čvrsta, kako sama opisuje svoj alter ego, iako se čini da neke razlike, osim performerske, gotovo i nema) ne želi "otkazati", ona želi sudjelovati i obožavamo je radi toga. Ona radi glazbu koju glazbeni kritičari nazivaju indie popom, snima odlične spotove, odijeva predivne haljine, nosi crveni ruž, ona nastupa - i sa sobom nosi snagu misli, što je najerotičnije mjesto bilo koje umjetnosti. Kosa Meghan Markle u pjesmi istovremeno je hommage beauty rutinama i celeb kulturi, potvrdno kimanje glavom u koje će se rijetko umjetnici upustiti, ali i ironizacija, dakako, svijeta oko nas.
“Nemam iskaznicu” istovremeno je i autoironija, ali i jasna teza o klasnim podjelama koje nas sve tište, a koje posebno umjetnike drže za gušu. Moraju biti zdravi, da, ali kako, kad nemaju para? U svemiru u kojem sami sebe teroriziramo zdravljem, kako da organski avokado jede umjetnik koji nema ni za zdravstveno osiguranje? I na kraju, Konstrakta postavlja ključno pitanje: što ako su i oni fizički savršeno zdravi, sa zubima iz američkih reklama i tijelima istesanima na skupim joga matovima bolesni umom, čime dekonstruira mit o tome kako je u zdravom tijelu nužno zdrav duh. A nije da se toga nismo nagledali. Sve to uz savršen ritam i duhovitost, tranzična ponavljanja, igru riječima i blagu koreografiju čini privlačnost ove pjesme. Konstrakta ima i “ono nešto”: smirenost žene koja zna koja pitanja se trebaju postaviti. Za nju su glasali i oni koji “inače to ne čine”, kaže medijski mit. Naravno da jesmo. Jer umjetnica mora biti zdrava. I uspješna.
