Novi rad Marija Matokovića "Kontinuiteti tišine" izložen je u Galeriji Prsten u HDLU koja je otvorena do 16.rujna. I ovaj se rad nastavlja i referira na autorovo dosadašnje propitivanje sociopolitičkih i antropoloških obrisa naše verzije post-tranzicijskog društva. Sastoji se od serije grafika i analognih fotografskih portreta, a tematizira poziciju potencijalnih i stvarnih radnika u Hrvatskoj kojima šutnja (iz raznih razloga) "postaje zlato". O tom prljavom zlatu, tišini i prekarnom radu porazgovarali smo s ovim intrigantnim umjetnikom.
Šutnja je zlato, ali preskupo zlato – kao da je jedna od poruka vaše izložbe u HDLU "Kontinuiteti tišine". Volio bih da za početak ovog razgovora ispričate kome je i zašto ova izložba posvećena?
- Ovaj projekt nastavlja se na prethodne radove koji se bave socijalno-angažiranom problematikom, a u radu se progovara izravno iz pozicije pojedinca koji je, pogođen neočekivanim istupom nadređenog i zabrinut za vlastitu egzistenciju, primoran šutjeti, dok je u isto vrijeme svjestan kako će najvjerojatnije biti uskraćen za posao o kojemu mu ovisi daljnja sudbina. Kontinuitet utišavanja nameće se gotovo kao obrazac ponašanja u kojem potrebe za reakcijom ili sama reakcija izostaju jer je jasno kako je nemoguće uspostaviti kvalitetan dijalog. Sama reakcija na nepotizam, nepoštovanje ili u konačnici na omalovažavanje postaje potpuno besmislena i izlišna jer se najčešće gotovo ništa ne može promijeniti. Naime, ako se naruši tišina ili se na nju ne pristane, minorne prilike (za zapošljavanjem ili zadržavanjem posla) postaju još manje. Priča koju ovaj rad tematizira gotovo postaje univerzalna, tj. kao da je postala uzorak ili šablona našeg društva. Na kraju, početak same priče započinje iz gore navedene situacije u kojoj se u jednome trenutku našla moja supruga Marina, te je ovaj rad ujedno i posveta njoj dok se ja postavljam kao medijator i egzekutor koji je imao potrebu vizualno progovoriti o navedenoj problematici.
Koliko je ljudi surađivalo na ovom projektu? Kakva je bila "metoda"?
- Projekt je započeo 2018. i od tada intenzivnije radim na ideji kojoj je cilj bio stupiti u kontakt i komunicirati s pojedincima koji su bili izloženi ovakvoj vrsti strukturalnog nasilja. Isto je ustvari vrlo tiho, gotovo da ne nailazi na otpor i samim time postaje obrazac. Moram priznati da sam bio iznenađen koliko su neprimjerene izjave od strane nadređenih ili pak kolega, zadirući u privatnost dok mi kao društvo ne vidimo u tome ništa loše, niti na to obraćamo pozornost. Na projektu je surađivalo 10-ak ljudi i nisam u startu imao namjeru da mi pojedinci samo pošalju izjavu i to je to, već sam htio saslušati cijelu situaciju s ciljem razumijevanja navedenog. Ponekad je zaista bilo mučno; od priče moje supruge, mojih prijatelja i poznanika do meni potpunih neznanaca koji su mi se samoinicijativno javili što jako cijenim. Stoga, ovaj projekt smatram kolaborativnim tj. sebe vidim samo kao sponu između navedenih pojedinaca i situacije u kojoj su se našli, a koju ponekad niti svojim bližnjima nisu mogli ispričati jer je priča vrlo osobna i bolna.
Zašto su određene sugovornice, a bio je i jedan muškarac, pristale na fotografiranje, a druge ne?
- Jedan od razloga zašto se neki pojedinci nisu htjeli fotografirati što je, po meni, razumljivo jest taj da bi samim time mogli imati određenih, vrlo konkretnih problema na koje su mi i obratili pozornost. Nažalost, problematika je zaista vrlo kompleksna i usuđujem se reći da razumijem takav odnos prema problemu kao i nastavak šutnje. Gledajući s druge strane, taj prvi korak je možda pokret koji nekome puno znači te u potpunosti poštujem svačiju odluku. Također, produkcijski je bilo nemoguće organizirati dolazak ljudi iz udaljenih dijelova Hrvatske u fotografski studio kolege Vjerana Hrpke koji se brinuo za medij fotografije unutar ovog projekta.
Izložba je u suštini o strukturalnom nasilju koje se kod nas nedovoljno problematizira u javnoj sferi – što vam se čini, zašto je tome tako?
- Situacija je vrlo slična onoj obiteljskoj, tj. gledamo li četveročlanu obitelj kao malu zajednicu, u velikoj većini slučajeva će se djeca voditi primjerom roditelja pa tako i naše društvo. Ako netko tko je na vlasti nema obraza, bahato se i neugodno ophodi spram naroda pitam se kako možemo očekivati da društvo bude pristojno, odgovorno, uravnoteženo i sl. Naravno, ne treba generalizirati, ali to je korijen problema u tom našem društvenom kolopletu. Najčešće se završi na sintagmi "Ja ne vidim u čemu je problem!?" koju izgovara glavešina, sama mogućnost dijaloga prestaje, a tiho nasilje se nastavlja. Vrlo dobro to Edo Maajka secira u pjesmi "Mater vam jebem" u svim stihovima, a posebice u ovim:
"...Često vučemo ručnu, vidiš svaki biser
Išli bi naprijed ali volimo taj rikverc
Postalo nam navika da ne radi ni jedna fabrika
Malverzacije prešutimo, gazde ne ljutimo…"
Čini li vam se nekada da je većina ljudi u nekoj vrsti koruptivne mreže?
- Rekao bih da je mreža toliko isprepletena da se velika većina populacije naše države našla u toj zamršenosti, a samo otpetljavanje te mreže Sizifov je posao i bojim se da je nemoguć. Kada bi ljudi počeli dizati svoje glasove, iskazivati stavove te težiti konstruktivnom dijalogu i uvažavanju drugoga, onda bi se mogli naći u mogućnosti progresa što u konačnici pretpostavlja raspetljavanje čvorova kojih je mnogo. Nažalost, često pomislim da sam utopist, ali volim zamišljati, da ne kažem sanjati.
Izložbu otvara "zlatan" citat – "Dušo za taj posao, mora me netko nazvati", smijete li prepričati tu "anegdotu"?
- Uz dozvolu supruge, smijem reći kako se dogodila jednog rujna, kad je i inače vrijeme u godini za traženje eventualnih poslova na određeno te vrijeme za obnove ugovora koji isteknu u lipnju. Škola je imala mjesto u produženom boravku, ona je zadovoljavala sve kriterije, ali poziv je nedostajao.
Nasilje je u svom temelju klasno pa onda još i rasno, rodno, itd. Kod vas su sve komponente uključene – svjedočanstva vaših sugovornika pokazuju da je to nasilje kulturno kodirano i afirmirano. Postoji li način da se ono "dekodira"?
- U zadnje vrijeme nastojim biti optimist, no na ovo pitanje teže gledam s optimizmom. Ono što često naglašavam jest da je odgoj i zatim obrazovanje tzv. "ključ uspješnosti" u svim životnim sferama. Obrazovanje ne mora nužno biti institucionalno, već i neformalno; svakim danom tražiti neke nove svjetove, neka nova rješenja, saslušati i suočavati se s onim što je oprečno vlastitim svjetonazorima, mišljenjima te slične mikro-strategije jedino mogu dovesti do navedenog dekodiranja. U suprotnom, vraćam se na poziciju blagog pesimiste po pitanju ovog sadržaja, iako sam čvrsto odlučio biti optimist. Naravno, djelujući maksimalno unutar svoje struke.
Što umjetnost može, osim "prokazati" neku temu i estetizirati? Može li biti "opasnija", danas?
- Stava sam da može imati odjeka jer da nije tako ne bih ulagao toliko volje, snage i koncentracije u taj sastavni dio vlastita života. Umjetnost se odgaja od malena, a mi imamo problem što smo je u odgojno-obrazovnom sistemu sveli na minimum. Doduše ne mi, nego oni koji bi trebali biti oslonac ove zajednice te su samim time minorizirali utjecaj iste unutar društva. S namjerom ili ne, to ne bih znao niti se time želim opterećivati. Cilj mi je sa svakim novim radom, projektom doprijeti do nekih novih pojedinaca koji možda niti nemaju umjetnost u svom okruženju, niti namjeru da je konzumiraju jer time dajem do znanja da je ona tu, da postoji i da može nositi poruku. Svjestan sam toga da je to vrlo spor proces, ali ne želim odustati sve dok uživam u tome i dok imam jasan cilj.
Radništvo vas već dugo zanima – odnosno svjedočenje propasti istog. Kako vam se čini da mladi, vaši studenti, razumiju to pitanje i svoju buduću, uglavnom – prekarnost?
- Meni je bio zanimljiv taj fenomen propadanja s jedne strane i nebriga za ljudske sudbine s druge strane, ali isključivo jer sam to iskusio kao dijete roditelja koji su se našli u takvoj situaciji. Današnji mladi, konkretno moji studenti svjesni su tih ostataka industrije u gradu u kojemu žive ili u koji su se doselili, ali nisam siguran interesira li ih nešto više od fizičke manifestacije propasti. Činjenica je da bi trebali poznavati barem dio povijesnog koda grada u kojemu djeluju i ako se dotaknemo te teme, svakako ih uputim na sadržaj. Nasuprot tome, nastojim ih poticati da samo svojim radom, istraživanjem i obrazovanjem mogu sve podići na jedan viši stupanj jer jedino tako mogu preskočiti navedenu prekarnost, djelujući najbolje što mogu unutar svoje struke. Kada se dotaknemo toga, puno se upitnika javlja iznad glave i to je dobro jer se kreće s razmišljanjem. No, kada bi svi djelovali najbolje što mogu unutar svoje djelatnosti pritom ne zabadajući nos i komentirajući tuđe struke, smatram da bi nam svima bilo znatno bolje.
*Mario Matoković rođen je u Osijeku 1985. godine. Diplomirao je 2010. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku na Odsjeku za likovnu umjetnost. Profesionalno se bavi umjetničkom djelatnošću u području suvremene vizualne i likovne prakse kroz medij grafike, videa, instalacije te umjetničke fotografije. Izlagao je na brojnim domaćim i nekoliko međunarodnih izložbi. Sudjelovao na više umjetničkih radionica i projekata u domovini i inozemstvu. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Finalist nagrade Radoslav Putar, nagrade za mlade umjetnike do 35 godina u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost. 2017. nagrađen je 3. nagradom na „5. Biennalu suvremene umjetnosti u Novorossyisku“ u Rusiji za rad „Zastava“ te 2018. nagrađen nagradom „Ex Aeuqo“ nagradom na 26.slavonskom Biennaleu u Osijeku. Inicijator umjetničke rezidencije u sklopu projekta MMML Studija koji je zamišljen kao platforma za vizualna istraživanja u vidu kratkih umjetničkih rezidencija ali i projekata koji doprinose unaprjeđenju kreativno-kritičkog mišljenja unutar zajednice. Član je udruga HDLU, UKRO i Žuti Šešir. Živi i radi u Osijeku.
