Puno će kritičara reći da nije nužno problem u sadržajima koji su se pojavljivali u tom časopisu, no sa reprezentacijom ženskosti, žena i ženskog. Drugi dio kritičarskog miljea će reći da je sam Hugh Hefner, osnivač časopisa, bio problematična figura koja je pod krinkom da promovira slobodarske svjetonazore zapravo iskorištavala žensku subjektnost koja je tom igrala u korist – nisu samo žene "visokog" društvenog sloja bile participantice tih partyja, već i puno žena niže ekonomske i obrazovne klase koje su mnogim perfidnim metodama mogle biti uvjetovane da to rade/tamo budu. Valja reći da je Hefner bio i čovjek koji je na puno načina promijenio novinsko izdavaštvo, presudno utjecao na liberalizaciju konzervativne Amerike i odgojio milijune čitatelja svojim magazinom koji je, osim seksualnih, zagovarao i političke i kulturne slobode, i za koji su pisali tekstove i davali intervjue najistaknutiji ljudi svoga vremena, poput JFK-a, Muhammada Alija, Fidela Castra usred kubanske krize ili Johna Lennona nekoliko sati prije ubojstva.
Redovna pitanja koja su danas hrabrije i rezolutnije formulirana su: je li taj časopis bio klasičan primjer seksističkog i duboko antifeminističkog medija kojemu je odavna istekao rok trajanja, ako je uopće i trebao postojati, ili ne?
Još od osnutka 1953. a zatim dugi niz godina, gotovo pola stoljeća, bio je tretiran u gabaritima epiteta od kontroverznog do super modernog, od naprednog pa sve do nazadnog, inherentno seksističkog, antifeminističkog de facto glasila. Playboy je u svojoj dugoj i manje-više impresivnoj povijesti poslovanja i djelovanja, odigrao značajnu ulogu u labavljenju zakona o "nepristojnosti" (ispričavam se na labavom prijevodu) koja se posebno, jasno, odnosila na medije. Časopis je svoj vrhunac doživio početkom 1970-ih s pet do šest milijuna primjeraka mjesečno. Od tada brendiranje časopisa eksponencijalno raste: zaštitni znak - simbol zeca, pojavljuje se na čašama, koktelima, odjeći, automobilskim dodacima i na još mnogo toga. Plus, naravno, uz TV emisiju gdje je Hefner u cameo – ulozi, dolazi i do internet pornografije.
Muškarci su se (i neke žene) "šalili" da časopis kupuju zbog članaka, iako su, naravno, nage fotografije bile središnji dio narativa i "poruke" tog medija, ne zavaravajmo se. Članci su zaista, bili prilično dobri, a Playboy je imao tendenciju da ih izuzetno dobro plati i za časopis su pisale mnoge zvijezde poput Ursule K. Le Guin, Joyca Carol Oatesa i Jamesa Baldwina, Jacka Kerouaca, Margaret Atwood, Iana Fleminga, Vladimira Nabokova, Gabriela Garcije Marqueza.
U Hrvatskoj je također niz proslavljenih novinara i književnika surađivalo s našim izdanjem. U "The Playboy Philosophy", nizu objavljenih Hefnerovih opservacija jasno je da se borio protiv puritanskih svjetonazora i "viktorijanske etike". Tvrdio je da razboritost koju Playboy zastupa može biti korisna ženama, svijetu, a sveukupno dobra za naše mentalno zdravlje. Njegovu su verziju ovog oslobođenja uglavnom definirali muškarci kroz svoje implicitne i eksplicitne dinamike moći u kojima su operirali. Hef, kako su ga prijatelji zvali, "javno" je vjerovao da su žene ravnopravne muškarcima i da je ideologija Playboya de facto sinonim američkog sna.
S Gordanom Zečićem, jednim od urednika hrvatskog Playboya, prisjetili smo se njegovog uređivanja, a probali smo vidjeti i kako sada gleda na taj period, a u kontekstu #MeToo pokreta.
"U Playboy sam ušao već na samom početku, od drugoga broja, u proljeće 1997., najprije kao redaktor, a potom sam, od 1998., ili 1999. bio izvršni urednik. Glavni urednik postao sam, mislim, 2005. Ali ljepša su sjećanja na sam početak. Bila je to mala redakcija, na 14. katu Vjesnikova nebodera, koju je u početku vodio pokojni Vladimir Tomić, prvi glavni urednik, čovjek modernih nazora i neodoljivog muškog šarma, od kojega sam puno naučio o uređivanju magazina. Bila je to i stvarno povlaštena pozicija. Jer, dok su ostale novine i magazini još uvijek - od rata su prošle tek dvije godine - grcale u neveselim temama, Playboy se neopterećeno bavio najboljim stvarima u životu: finim vinima, cigarama, skupim automobilima, filmom, modom, sportom... I, naravno, lijepim ženama. I to sve uz dozu pametnog, odmjerenog humora, pazeći da baš nikad ne ode u vulgarnost bilo koje vrste, ali i da se ostane provokativan. To nije značilo da se nipošto nismo bavili stvarnim životom oko nas. Sjećam se, recimo, kad smo pod naslovom "Zagrebački kumovi lete u nebo" objavili tekst o mafiji i organiziranom kriminalu, prvi takve vrste, što je bilo i hrabro i ludo, jer su nam nakon toga neki protagonisti zakucali na vrata. Objavljivali smo i vrlo utjecajne intervjue, a za Playboy su pisali najugledniji hrvatski novinari i publicisti - i oni su to vidjeli kao sjajnu priliku."
Pitam ga, kako su kao urednici zamišljali tu "idealnu"- hrvatsku publiku, obzirom na generalni izostanak uređivačkih politika kod nas:
"Idealni čitatelji Playboya bili smo mi sami - ono što je nas zanimalo, vjerovali smo, zanimat će i našu publiku. I doista, Playboy je u to predinternetsko vrijeme imao jako lijepu nakladu i vjerno čitateljstvo. I premda u originalnom podnaslovu stoji Entertainment for Men, začudili biste se koliko ga je žena pratilo."
Danas, u svjetlu #MeToo pokreta, pitam bivšeg urednika kako gleda na fenomen Playboya i sve moguće do sada uspostavljene i zamislive kritike koje idu ili mogu ići prema takvom mediju.
"Naravno da je danas, u svjetlu MeToo pokreta i presude Harveyju Weinsteinu, vrlo lako Playboy prikazati kao seksistički magazin koji je žene tretirao na ponižavajući način. Ali je i naivno. Jer, golema je razlika između istinski revolucionarnog magazina koji je gorljivo zagovarao liberalizam na svim područjima promičući političke, rasne i seksualne slobode, i današnjih umivenih magazina za moderne muškarce koji objavljuju seksi slike djevojaka u oskudnom donjem rublju, i sve je to baš cool. U slučaju Playboya, golotinja se podrazumijevala - djevojke koje su došle na snimanje s time nisu imale nikakav problem, bila je to legitimacija njihove slobode i njihov slobodan izbor. Upoznao sam ih dosta i ne mogu se sjetiti baš ni jedne koja je požalila što se slikala. Nikako, dakle, ne bih rekao da je Playboy u svojoj ideji i izvedbi bio antifeministički - Hugh Hefner osobno je zagovarao ženske slobode i podržavao feministice svoga vremena. Jedino što to današnja generacija feministica, rođenih mnogo godina nakon stvarnog Playboyeva utjecaja na zapadnu pop kulturu, koji je doista bio golem i važan, možda ne razumije, kao što im je uostalom strana i vizija Camille Paglije, jedne od najvažnijih feminističkih autorica 80-ih godina prošlog stoljeća, čiji je intervju također objavljen u Playboyu.” – zaključuje Zečić.