Kristian Novak višestruko je nagrađivani autor i sveučilišni profesor. Pozvali smo ga da s nama podijeli svjetonazor o najintrigantnijem fenomenu - ljubavi.
Što je ljubav?
- Kada pitam što ćemo jesti/kuhati, a ona NE kaže: "Ali ja još nisam gladna." A nije ljubav kad me dobra novinarska duša za početak razgovora nokautira ovakvim pitanjem, samo da znaš.
Badiou kaže da je ljubav prelaženje nečega što je moglo izgledati nemoguće? Koliko ste puta prešli tu granicu radi ljubavi?
- Dobra definicija, ali onda opet, time je pokriven jedan promil onoga što podrazumijevamo pod ti pojmom. Koja ljubav? Romantična, između dvoje ljudi? Roditeljska? Prijateljska? Božanska? Neka od nebrojenih ludih kombinacija ljubavi i osjećaja poput mržnje, straha, zavisti, ljubomore, očaja? Pretpostavljam da govorimo o onoj prvoj. Da znam precizno definirati pojmove poput ljubavi, vjerojatno ne bih imao potrebu pisati priče. Ono što mi prvo pada na pamet usporedba je s pokušajem definiranja vode. Kao laik, mogu o njoj razmišljati kao o tekućini, kao o plinu, kao o čvrstoj materiji, mogu razmišljati o tome kako je kada mi dodirne kožu ili kako je kada sam je žedan i kada je se napijem. Moja se intimna koncepcija, dakle, dobro uklapa u Badiouove granice. Kao i transformacijski potencijal ljubavi koji me oduševljava u spisateljskom i svakom drugom smislu. U prvom redu mislim na činjenicu da ljubav mijenja ono u nama što se činilo uklesanim u kamen. Ne znam za druge, meni se to dogodilo možda par puta u životu, ali posljedice su trajne. Kad pređeš tu granicu, povratka nema.
Mediji nam nude previše bljutavih, sladunjavih i razvodnjenih osjećaja o ljubavi – koliko treba da se emancipiramo od tih slika?
- U onolikoj mjeri u kojoj se moramo emancipirati od takvih medija. Nije problem nuditi slike o ljubavi, govoriti o njoj, zabavna bi industrija bez nje prestala biti zabavnom. Problem je kada se forsira unificirana slika o ljubavi, to može biti opasno, kao i medijski oblikovano forsiranje tehnoloških ideala sreće i uspješnog života, koje nas sve skupa može učini nesretnima. Jer em je u njih upisano da nikada nismo ispunili sve uvjete da budemo sretni, fale mi samo još one hlače, one cipele i ona mobilna gladilica, em smo skloni, potpavši pod takav utjecaj, suditi i prezirati sve one koji se ne uklapaju u njih. I, recimo, misliti da smijemo određivati tko se i kako smije voljeti, a tko ne.
Ljubav se kod mnogih umjetnika u povijesti kulture doživljava kroz prizmu vizualnog šoka – što volite, primjećujete kod svojih partnerica?
- Misliš, kod moje supruge, je l'. Pregršt malih stvari. Evo, recimo, kad spava, ima otvorena usta, i što je san dublji, tim su usta otvorenija. Nemam pojma zašto, ali to mi je nekako slatko. A vizualnih šokova, brate, koliko hoćeš. Ali ne znam koliko je korektno govoriti u ovom kontekstu, razumiješ.
Koje slike ljubavi iz književnosti, glazbe, filma su oblikovali vaše razumijevanje ljubavi?
-Harvey Keitel u Pianu kaže Holly Hunter: "Ada, I am unhappy. Because I want you. Because my mind has seized on you and thinks of nothing else. This is how I suffer, I am sick with longing. I don't eat, I don't sleep. If you do not want me, if you have come with no feeling for me, then go!" Ona ne govori jer, jelte, u tom filmu ona glumi nijemu ženu, znaju koji su ga gledali, a znaju i što se dogodi poslije. Čovječe božji, kakva scena, to je ljubav. Onda "Blue Valentine", cijeli film. U poeziji, prozi i teatru bih mogao nabrajati do sutra. Ima dosta scena i slika koje mi udaraju u isti centar u mozgu i koje vrlo vjerojatno utječu i na to kako sam pokušavam pisati i govoriti o ljubavi, ali ne bih to nazvao razumijevanjem. Zato i pišem, rekao sam ti. Jer ne razumijem.
Tko vas je ponajviše odgojio u pitanjima ljubavi? Majka, otac, sestra, ljubavnice, prijatelji….svi odgovori su točni.
- Odrastajući bez oca, u mnogim su stvarima za mene formativne bile majka, sestra i baka. Bez obzira na to što sam odrastao tako, osim toga i na selu i u katoličkoj obitelji (ili možda baš zbog toga, zašto ne), mislim da je u mene usađen dosta dobar žiroskop ravnopravnosti u vezama i zajedničkom životu. Osim toga, formiralo me vjerojatno svako iskustvo privrženosti i odbačenosti podjednako, od najranijeg djetinjstva do danas. Svaka sretna i tužna ljubavna priča u mojoj okolini. I, naravno, svaka neuzvraćena i uzvraćena ljubav do danas, svako eksplozivno, kratko, slatko, nježno i dugotrajno iskustvo neusamljenosti.
Koje su najvažnije lekcije naučene?
- Da rijetko što traje vječno, ali može mijenjati oblik, da rijetko što doista trebamo shvaćati osobno. I duboko vjerujem da su stvari u pravoj ljubavi cikličke. Možda se varam, ali za sada tako to ide u mojoj prilično dugoj vezi. Usponi i padovi, razdoblja hladnoće i udaljenosti, nakon kojih slijedi nevjerojatna bliskost. Ljubav traži strpljivost posebne vrste.
U današnjem je svijetu rasprostranjeno uvjerenje da svatko slijedi svoj interes, da je to rentabilna, proračunata investicija – kako se othrvati tom dojmu? Kako se preodgojiti?
- Nemam pojma. Mora svakako biti i toga. Tko će se brinuti za moj interes ako ne ja sam, pa ja prvi moram imati viziju toga što želim u životu i čime se želim okružiti. Ako ta iskra ne postoji u meni i ako je ne znam artikulirati, postoji opasnost da postanem kivan na cijeli svijet što ne čita moju podsvijest i ne poravnava se po njoj. Naravno da uzajamnost mora postojati i u vezama, ne vidim kako bi se to zaobišlo. Ali i ne vidim zašto bismo sve sveli samo na to. Tkivo i kralješnica na kojima počivaju veze moraju biti i nešto puno više od toga.
Ima li ljubav revolucionarni potencijal?
-Trenutno ne vidim da išta ima revolucionarni potencijal, očigledno nam još nije dovoljno loše da krenemo jebati sve po spisku. Ali eksplicitni činovi ljubavi, kao i, zanimljivo, eksplicitni činovi nasilja, iz moje perspektive imaju potencijal zaljuljati stupove na kojima počiva malograđanska kolektivna egzistencija. Zato se do sada bilo jedno, bilo drugo, pojavilo u mojim pričama kao detonator događanja.
Jesu li različitosti ili sličnosti u partnerstvu pretpostavka izgradnje tog zajedničkog "svijeta"?
- Oboje! Bez jednog na vrata kucne monotonija i dosada, bez drugog nema zajedničkih ciljeva. Ali dobiti pravu ravnotežu između te dvije silnice, e to već graniči s čarolijom, kvantnom mehanikom, teologijom.