Ako iz ove karantene ne izađete s nekom novom vještinom, pokrenutim poslom ili barem detaljnim planom za novi posao ili s više znanja, nikad vam nije nedostajalo vremena nego discipline", jedan je od tweetova koji se počeo širiti društvenim mrežama. Trebalo bi se raditi o motivacijskom citatu, trebao bi vas, valjda, potaknuti da mahnito upisujete Ivy League kolegije, naučite na brzinu neki strani jezik, naučite ispeći kruh i usput otkrijete strast za pečenjem pa idući tjedan završite tečaj za poslovođu i napravite poslovni plan za pekarnicu... Otprilike, tako nešto.
Radi se, zapravo, o klasičnom neoliberalnom stavu uokvirenom tako da se osjećate kao luzer, što god radili i kako god se ponašali.
Taj stav, da svi moramo u svakom trenutku biti ekstra produktivni, više je štetan nego što je motivirajući jer nas tjera da osjećamo grižnju savjesti ako postoji ijedan trenutak u kojem "ništa ne radimo".
Tako vam je to u kapitalizmu, to je cijela premisa, a kako je već odavno zaključio američki filozof Frederic Jameson, a popularizirao Slavoj Žižek, lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. No, nije ovdje stvar samo u kapitalizmu, nego prvenstveno u očuvanju mentalnog zdravlja.
Karantena nije godišnji odmor - nitko se od nas ne odmara. Čak ni oni koji više ne rade, odnosno ostali su bez posla. Radi se o izrazito stresnom razdoblju kroz koje prolazimo svi, bez obzira na to radimo li od kuće i imamo relativno siguran posao ili nismo sigurni hoće li tvrtka koja nam isplaćuje plaću doživjeti jesen. Odvojeni smo od svojih roditelja i obitelji, neki su potpuno sami, nedostaje nam ljudski kontakt i općenito život koji smo vodili prije svega ovoga. Planovi za ovu godinu otkazani su ili odgođeni - za kad, ne znamo. Ne znamo gotovo ništa i život se čini neizvjesnijim nego ikada prije.
Sve to dovoljno je mentalno iscrpljujuće. Stanovnici Zagreba uz to su pretrpjeli i niz uznemirujućih potresa, zbog kojih su mnogi ostali bez domova, a drugi, oni sretniji, samo s psihičkim posljedicama i strahom koji se javlja svaki put kad kamion prođe ulicom. I što bismo trebali, staviti sve to sa strane, podvući sve te emocije pod tepih kako bismo disciplinirano radili na tome da konačno usavršimo svoj njemački?
"U ovo vrijeme nije realno za očekivati da ćemo svaki dan biti produktivni, kreativni i motivirani. I ne zaboravimo, da je nas u Zagrebu i okolici, uz jednu krizu, zadesila i druga još veća kriza (elementarna nepogoda) - potres. To je izrazito težak događaj, traumatski, za većinu nas. A kada doživimo takvo nešto, naš organizam stavlja se u stanje pripravnosti i ne može funkcionirati normalno. Još desetak dana proživljavali smo intenzivnija podrhtavanja, koja se sad polagano smiruju, no neki su blizu epicentra i još uvijek intenzivnije osjećaju podrhtavanje, ali za sve neizvjesnost još traje. I od ponovne pojave potresa i duljine trajanja karantene. Neizvjesnost čini situaciju dodatno težom. Često ljudi govore: 'Da barem samo znam do kada će trajati, samo da znam koliko još trebam izdržati'. Nije čudno da smo onda nekad bezvoljni, nezadovoljni, nemotivirani i beznadni.
Ovo nije prirodna situacija za nas i treba nam vremena da se priviknemo na nove uvjete. Na rad od kuće, obiteljski život, vježbanje, slobodno vrijeme – sve u jednom prostoru u kojem stalno obitavamo. A i vjerojatno je da se nećemo u potpunosti priviknuti na to. Ono što je bitno znati jest da je normalno osjećati različite emocije i da će se možda neki lakše, a neki teže nositi s trenutnom situacijom. Nekima se život u potpunosti promijenio, a nekima samo djelomično. Koncentracija nam može biti niska, može nam biti teže funkcionirati i pokrenuti se, što je razumljivo. Tijelo nam može biti napeto, pretjerano pobuđeno i možemo imati problema sa spavanjem. Ili se možemo osjećati slabo, bez energije i konstantno umorno. S obzirom na sve navedeno, potpuno je razumljivo da nismo svakodnevno produktivni", rekla nam je psihologinja Lana Gjurić iz Zagrebačkog psihološkog društva.
Mnogi su zaista uspjeli biti produktivni. Počeli su aktivno vježbati, zdravo se hraniti, prestali su pušiti, isplanirali nove poslovne uspjehe, možda čak i pokrenuli novi biznis, naučili su plesti, peku kolače, uče strane jezike, programiraju. Zbog svega toga, a posebno zbog kulture društvenih mreža, koja nas uči da, ako nismo fotkali i objavili - nije se ni dogodilo, zbog toga, dakle, mnogi od nas kojima je teško fokusirati se i na svakodnevne zadatke osjećaju grižnju savjesti.
"Definitivno se ne bismo trebali osjećati krivima. Ovo vrijeme u kojem živimo nikako se ne bi okarakteriziralo kao vrijeme u kojem čovjek može raditi potpuno fokusirano, biti produktivan i izvršavati zadatke nesmetano. Nalazimo se u vremenu krize, i to dvostruke! Kada je krenula pandemija, pitali smo se što ćemo s tolikim slobodnim vremenom i kako ćemo se s time nositi i vjerujem da je od potrebe da smanjimo svoju anksioznost krenula ideja da je sad vrijeme da radimo svašta nešto što dosad nismo stigli, da stižemo isprobavati nove stvari i razvijati svoje potencijale. Vjerujem da je to bio naš način nošenja s novonastalom situacijom i da od nečega groznog napravimo nešto dobro. Jer kriza, osim što je opasnost, je i prilika. No, mi smo i dalje u krizi. U vremenu kada preživljavamo, kada se pokušavamo najbolje nositi s onim što imamo i što smo izgubili", kaže Lana Gjurić.
I dok stalno slušamo kako će se ograničavajuće mjere možda ublažiti, pokušavamo se naviknuti na novu situaciju. To svakako nije lako, ali mnogi od nas postavili su si previsoke ciljeve za karantenu, a kad stvarno budemo smjeli izlaziti i kad se život vrati u kakvu-takvu normalu, neki će se osjećati kao da nisu uspjeli izvući ono najbolje iz ove situacije.
"Čini se da smo se u početku veselili tome da malo usporimo, da se svijet više ne vrti oko toga gdje smo bili i što smo radili i koliko smo uspješni, jer smo prisiljeni biti doma i fokusirati se na sebe. No čini se da je sad došlo novo 'moram'. Moram biti kreativan, produktivan, vježbati stalno, čitati puno, biti u kontaktu s ljudima, napraviti posao, posvetiti se sebi, naučiti nešto novo… Ovo može ići u nedogled. A zapravo ne stane puno toga u jedan dan, jedan tjedan, i fizički i psihički ne možemo ispuniti sve što mislimo da bi bilo odlično napraviti. Nalazimo se u netipičnoj situaciji, gdje ne živimo više životom kojim smo živjeli, gdje se privikavamo na nešto novo, prolazimo kroz određenu veliku promjenu u životu i zapravo smo mnogo toga izgubili (druženja, putovanja, izlete, koncerte, slobodno kretanje..) i u redu je da tugujemo za time (više o gubicima pročitajte ovdje).
I uz to, nekom broju ljudi se organizam još uvijek 'oporavlja' od jednog velikog kriznog događaja (potresa), a neki kojima se još trese tlo pod nogama, nisu ni u toj fazi. A kada smo u tom stanju, znači da ćemo imati dana kada nismo motivirani, nemamo koncentracije i volje za išta, a možda će biti i dana kada ćemo imati navalu energije i volje za raditi nešto novo. I realno je za očekivati da će biti manje takvih dana i da je to u redu, da zbog toga nismo manje vrijedni. Bitno je dozvoliti si to, otpustiti sve ideje o tome što bi 'trebalo' i raditi ono što nam najviše odgovara u tom trenu i kako se osjećamo. Bitno je slušati svoje tijelo i znati da je to najbitnije.
Kriza nije vrijeme za usavršavanje, kriza je vrijeme za brigu o sebi i svojim potrebama. Nekima će odgovarati čitanje knjiga, nekima gledanje serija, nekima šetnja (po mjestima gdje nema ljudi, naravno), nekima kuhanje, itd. Nema pravila i nema "moranja". Sada je vrijeme kada sebi trebamo dati podršku, biti jedni uz druge i imati razumijevanja za sebe i druge", rekla je Lana Gjurić.
