Kruna privilegiranosti

Najistaknutiji kolonijalisti za većinu i dalje imaju najzanimljiviju životnu priču

20. rujan 2021.
Fotografije: Shutterstock/RexFeatures

Niti jedno umjetničko djelo nije lišeno svoje inherente političnosti, a pogotovo ne serije s ovakvom temom - njihovo postojanje nužno reprezentira odavno uspostavljene odnose moći pa čak i s mimikrijom "kritičnosti".

Pobjeda kolonijalnog diskursa i reprezentacije (iznova) je na snazi, iako je "na tren" izgledalo da su se stvari zaokrenule (Emmy nagrade su to ove godine potvrdile) – The Crown (Kruna), Netflixova serija je 'pomela' konkurenciju. Nakon dodjele pak, dominira hashtag "EmmySoWhite" kojim se želi upozoriti na izostanak nagrađenih koji imaju ponešto drugačiju rasu, klasu, seksualnu orijentaciju. Ponajviše su nagrađeni bijeli ljudi i "bijele teme". Ne samo sada, već kroz povijest civilizacije. 

Iako serija tobože problematizira stvarne događaje vezane uz kraljevsku obitelj i iako je postojala izvjesna opasnost da mladi, naivni Britanci budu dezinformirani oko povijesti najvažnije im obitelji - "progresivne sile" kreativnog tima spremno su odgovorile na te pseudo-zahtjeve. Problem je bio (jasno!) oko (re)interpretacije ključnih političkih događaja i gesti, glumačkih izvedbi određenih protagonista – ipak, serija je doživjela zavidnu gledanost i niz nagrada. Kritičari, rojalisti htjeli su kontrolirati proces i poruke koje će biti odaslane serijom, ali nisu uspjeli.

Stalno (iznova!) se moralo, kroz četiri sezone, objašnjavati da unatoč tome što se problematiziraju stvarne osobe, političke situacije i važni historijski događaji koji su trajno promijenili smjer niza međunarodnih politika – da se radi o igranoj, dramskoj seriji! Što doslovno znači: serija je fikcija i svako doslovno tumačenje ili prihvaćanje fikcijskih interpretacija kao istinitih opasno je po zdrav razum, ali i po dodatno kreiranje lažnih vijesti.

image
Olivia Colman kao kraljica Elizabeta II., uloga za koju je ove godine osvojila nagradu Emmy. 

Ipak – kraljevska obitelj je na razne načine pokušavala intervenirati i utjecati na scenarij i glumačku igru – preko medija, ponajviše. Tako su prijatelji princa Charlesa pokrenuli napad na seriju, optužujući producente hit Netflixove drame da" samo trolaju ne bi li zaradili novac ", i da fikciju predstavljaju kao činjenice. Nije doduše jasno – je li to zbog uvjerljive igre zamjereno jer sve ostalo bilo bi suludo za pomisliti da bi mogao biti "argument" u toj nužno lažnoj polemici.

Zar oni stvarno vjeruju da igrana serija isporučuje "istinu", "fakte"? Da se radi o dokumentu tog specifičnog vremena, a ne tek filmskog/serijskog montiranog, dakle manipuliranog vremena? Željeli su dokinuti fikciju, upravo oni koji je intenzivno žive. Čija je životna priča toliko "nadrealna" kao ona kraljevske obitelji? Čije su životne "komedije i tragedije" toliko neprispodobive običnom čovjeku kao njihove?

image
Tobias Menzies kao princ Philip i Olivia Colman kao kraljica Elizabeta II. 
 

Četvrta sezona, najkontroverznija od svih, bavi se događajima iz života kraljevske obitelji između 1979. i 1990. godine, uključujući turbulentnu vezu između princa Charlesa i princeze Diane. Jedan od niza članaka, koji je naširoko komentiran u britanskim medijima, citira kraljevske insajdere koji se žale kako je "ovo drama i zabava za komercijalne svrhe napravljena bez uzimanja u obzir da se radi o stvarnim ljudima čiji su životi oteti i iskorišteni".

"Kraljica shvaća da mnogi koji gledaju Krunu tu seriju doživljavaju kao točan prikaz kraljevske obitelji i to ne može promijeniti", rekao je viši dvorjanin. "Ali mogu reći da je bila uznemirena načinom na koji je princ Philip prikazan kao otac koji nije osjetljiv na dobrobit svog sina.”

image
Josh O'Connor kao Princ Charles
 

Bilo kako bilo – potreba za bajkovitim životima, onima koji su izvan svakodnevne prakse i mogućnosti stvarne identifikacije opet je pobijedila. "Bajke", pogotovo ovako ekranizirane (s predloškom u stvarnom životu) pružaju uvid u smisao života. Koliko god ovakvi narativi djelovali udaljeno od realnog iskustva većine konzumenata takvog sadržaja, ipak pružaju model življenja, ohrabrujuć, nadahnjujuć model koji nas nesvjesno podsjeća na sve pozitivne životne mogućnosti. Koje nas, većinski, ipak neće dotaći, neće nam biti ponuđene. Iz klasnih, rasnih, i drugih identitetskih okvira. Prostodušniji bi rekli i radi nekih spiritualnih konstelacija, npr. karme?

A reprezentacija i interpretacija je i dalje u rukama moćnih ljudi kojima je u interesu očuvanje davno uspostavljenih hijerarhija. Oni su, igrom (ne)slučaja i dalje bijeli. Barem na van. Ove godine 7 Emmyja - sveukupno 21. Lijepo prepoznavanje, zar ne?