Raspored Ivane Bodrožić u idućih je nekoliko tjedana prilično ispunjen. Novi roman "Sinovi, kćeri" je izašao, krenula je s radionicama u Centru za kreativno pisanje, nastavlja radionice u Booksi, piše kolumne... O svemu smo tome pričale, ali i o mnogim drugim stvarima, kao što je aktualna društveno-politička situacija u državi te utjecaj i posljedice korona krize koja je i na nju i njezin rad je ostavila traga.
Njezin novi roman već je trebao izaći prije tri tjedna, ali je korona u tiskari sve odgodila. Nije ga pisala u vrijeme lockdowna, dakle ne radi se o korona romanu - sva sreća, priznaje, da ga je završila baš prije karantene, jer inače ne bi imala ni inspiracije ni koncentracije da piše.
"'Sinovi, kćeri' roman je koji sam pisala posljednje tri godine i to je jedna intimna, fikcionalna priča o obitelji, odnosno o intimnoj, obiteljskoj i društvenoj zaključanosti. Ispričana je kroz tri perspektive; jedna je kćer koja je nakon nesreće nepokretna, prikovana za bolnički krevet i koja se može samo sjećati svega što joj se dogodilo. Druga je perspektiva sina, odnosno mladića koji je zarobljen u vlastitom tijelu i unatoč svim poniženjima društva pokušava se samoaktualizirati. Treća je perspektiva majke koja je u zaključana u patrijarhatu odmalena i, kao i mnoge majke, jako voli svoju djecu, no ta ljubav počinje ubijati. Te tri priče povezane su jednim ključnim događajem i sve se zatvara u jednu cjelinu", kaže Ivana. S obzirom na povijest njezinih romana, odnosno kritika njezinih romana, zanima me hoće li se i ovaj proglasiti "kontroverznim", kao što su svojedobno "Hotel Zagorje" i "Rupa".
"Ne očekujem da će izazvati kontroverze, ali opet, nisam očekivala ni za prva dva. Ako ciljate na slučaj s romanom 'Rupa', u njemu sam, između ostalog, pisala o ratnim zločincima koji sjede u Saboru i političkom vrhu koji je uvijek spreman na mito i korupciju. Ako to nisu kontroverzne teme, a roman koji o tome piše jest, onda mislim da to više govori o društvu u kojem živimo. A ono je takvo da smo zaista imali osuđenog ratnog zločinca kojeg je onda narod izabrao za svog predstavnika u Saboru. Kad napišeš roman o tome, odjednom ti ispadneš netko tko talasa, kontroverzan. Meni je to fascinantno. 'Hotel Zagorje' je također bio 'kontroverzan', a nije nam kontroverzno da djeca budu istjerana iz svog doma, da godinama žive kao prognanici, da nemaju roditelje, budu izrugivana i nemaju nikakvu izvjesnost u životu? Kad bih morala izdvojiti neku nadtemu novog romana, bila bi to empatija u društvu, pa ako nekome to ponovno bude kontroverzno, ja tu ne mogu ništa", kaže.
Izlazak njezinog trećeg romana je, dakle, bio odgođen, zbog čega se i sama književnica počela još jednom suočavati s neizvjesnošću.
"Nije to nikakav smak svijeta, ali se čovjek zapita dokad mi kao društvo možemo tako funkcionirati kad se stvari stalno odgađaju, stopiraju, mijenjaju se planovi... Zapravo, ovaj period najviše prati neizvjesnost, što dovodi do toga da mnogi ljudi gube povjerenje u život. Počinjemo se egoistično zatvarati u sebe", kaže književnica.
Ona je karantenu provela s dvoje tinejdžera, s kćeri i sinom, zbog čega je dobila snažniji uvid u njihovo obrazovanje, ali da je bilo lako - nije. Izvukla je iz svega nekoliko zaključaka.
"Prvo, da je jako teško stalno biti doma s nekime, pa čak ako su to i tvoja djeca! (smijeh) Mislim da smo svi shvatili da nam treba malo prostora i odmaka u danu, čisto da se zaželimo jedni drugih", kaže, a nastavlja s onime što ju je naučila online nastava.
"Oni su se možda lakše prilagodili svemu tome, kako to već ide s djecom, ali svi smo mi odrasli prošli Zoom konferencije i online kulturne programe i na kraju shvatili da sve to brzo dovodi do određenog zasićenja, a nema onaj utjecaj koji bi trebalo imati. U konačnici nas to dovodi do zaključka da je emotivni angažman ono što zapravo prenosi znanje i vještine. Ako se svatko od nas sjeti svog obrazovanja, ono što je činilo razliku između profesora bio je njihov emocionalni angažman - nekoga smo zapamtili i bolje nam je prenio svoje znanje jer je bio tu, uložio je svoju energiju. Naravno da nam je online nastava pomogla, ali imam dojam da se 70 posto onoga što je rečeno izgubi i do nas dopire samo kao eho.
Protiv sam prijedloga da se dio nastave zauvijek prebaci online. Naravno da je tehnički to izvedivo, ali mislim da bez emocionalnog i iskustvenog dijela obrazovanja i bez komunikacije uživo ne možete prenijeti znanje, vještine, pa ni etičke i moralne vrijednosti. Jedva sam čekala da počne škola, i to ne samo iz sebičnih razloga (smijeh), nego mislim da odvojenost od vršnjaka nije dobra. Ako vam ikad treba čopor, to je u vremenu između 10. i 18. godine. Vi s 30 možete provesti tri tjedna sami u stanu jer već imate emocionalne i socijalne veze koje možete održavati i preko Vibera, ali u mladoj dobi to nemate, upravo tada trebate graditi te veze. Nadam se da ćemo uskoro izaći na kraj s ovime i da će biti baš onako kako je bilo i prije", objašnjava Bodrožić.
Nastavljamo s istom temom, ali skrećemo u kulturu, njezinu struku gdje radi kao samostalna umjetnica. Temu započinjemo tezom da je korona kriza samo dodatno istaknula odnos države prema kulturi i kulturnim radnicima.
"Dovoljno je istaknuti kako su pomoć od države u ožujku, onaj minimalac koji neki dobivaju cijelo vrijeme, u sektoru kulture dobili samo slobodni umjetnici i samo ta tri mjeseca. Sada se najavljuje novi paket pomoći za jesen u drugim sektorima, no kultura se ne spominje. Kulturni sektor izuzetno je pogođen i nema načina da to nadomjestimo, posebno izvedbene umjetnosti, poput kazališta, glazbe, književnih festivala... Mislim da je odnos države samo nastavio na toj liniji na kojoj je bio i dosad, a to je da se ljude koji se profesionalno bave kulturom promatra kao da im je to hobi, nešto što samo živi i samo nastaje, a nitko se ne pita od čega žive svi oni koji te kulturne sadržaje proizvode.
Paradoksalno je da je korona pokazala kako je dobar dio ljudi 'preživljavao' upravo zahvaljujući kulturi. Zamislite samo da za vrijeme izolacije nismo imali sve te knjige, televizijske serije, filmove i muziku. Mislim da bismo propali. Sve to održavalo nam je dušu i mozak na nekoj razini. Kultura je ključna za preživljavanje, ali nažalost, mi kao društvo, ili preciznije - naše institucije i sami politički vrh nije još evoluirao do razine da shvati koliko je to važno", zaključuje književnica.
Još nam se mnogo toga dogodilo u ovoj godini, baš na razini društva - sve je više teorija zavjere o kojima se priča otvorenije nego ikad, društvo kao da, unatoč svim tehnološkim naprecima, u nekim područjima nazaduje.
"Jednim dijelom se slažem, ali ako ćemo biti iskreni - ravnozemljaši pojavili su se prije korone. Mislim da postoji tendencija u društvu da idemo linijom manjeg otpora. Kad se uljuljkamo, vrlo smo skloni nerazmišljanju, nekritičkom propitivanju. Ako smo se rodili u vrijeme demokracije, smatramo da će tako zauvijek i biti, ne pada nam na pamet da je to nešto što se stalno treba osvajati, oko čega treba brinuti. Sve to skupa nije ništa novo, ali postaje problematično kad takve tendencije prevladaju u društvu. Ovo je izvanredna situacija, a mi se kao društvo dugo u tako nečemu nismo našli, u tolikoj neizvjesnosti. Naravno da to može generirati pojave kao što je nazadovanje.
Ljudi se iz straha okreću mitovima, nekim primitivnim nastojanjima kako bi pokušali zaštititi sebe. To nije prvi put u povijesti - sve velike nesreće i ratove prate snižavanje kriterija u obrazovanju, kontroliranje umjetnosti, rasizam, šovinizam i druge pojave koje ljudsko biće svode na životinju jer se toliko uplašeno i jer nema dobre uvjete rasta i razvoja. Ako im se uz sve to još oduzme i zaposlenje, dakle nemaju od čega živjeti, tek onda se okreću nekim nepopularnim rješenjima", kaže.
U paketu sa šovinizmom i općim nazadovanjem ide i seksizam, kako smo mogli primijetiti i na domaćem političkom terenu u posljednjih nekoliko tjedana, pa i mjeseci, ako gledamo šire i dalje.
"To ide uz srozavanje kriterija u društvu i zapostavljanja borbe koja očito mora biti konstantna i ne smije se gubiti iz vida. Ponovno ću možda ispasti 'kontroverzna' jer pričam o tome, ali dovoljno je spomenuti prijedlog zakona o pobačaju na zahtjev, u koji se pokušava uvesti savjetovanje za žene. Kao da su žene maloumne pa im treba svećenik ili psiholog koji će im bolje od njih samih reći što trebaju napraviti i kako trebaju živjeti. Čini mi se da se nedovoljno priča o tome, s obzirom na ozbiljnost tematike i moguće posljedice koje takva ignorancija može donijeti. Stvarno mislim da je ovo sve posljedica godina nebrige, loše tranzicije i ove krize koja ljude opet svodi na njihove bazične nagone, koji nikad nisu dobri", kaže Bodrožić. Zato što progovara, i to često, o ovim i ovakvim temama, neki će je nazvati "hrabrom", no ona se s time ne bi složila.
"Sve je nekako iskrivljeno - stvari koje bi trebale biti samorazumljive postaju hrabre, a one kojih bi se čovjek s osnovnim etičkim postulatima sramio postaju normalne. Cijeli diskurs u političkom životu drastično se srozao, čemu svjedočimo i sami. Ne mislim da treba biti snishodljiv ili pričati u rukavicama, mislim da svi trebaju artikulirati svoje misli i ideje, ali isto tako treba biti pristojan i odati dužno poštovanje funkciji koju obnašaš, kao i ljudima koji su te izabrali. Ovo čemu smo svjedočili s predsjednikom je sve, samo ne to. Mi se u nekim pogledima i svjetonazorski potpuno slažemo, ali to mu ne daje pravo da se ponaša na način koji je, po mom mišljenju, apsolutno neprihvatljiv", rekla nam je Ivana.
Pa da se vratimo na književnost. Iza sebe ima dva romana, tri zbirke pjesama i zbirku kratkih priča, nagrađivana je više puta, djela su joj prevođena na više od deset svjetskih jezika. Upravo zato, kaže, jer se okušala u brojnim književnim formama, vjeruje da može usmjeriti polaznike njezine nove radionice kreativnog pisanja. Iza biblijskog naziva "U početku bijaše riječ" skriva se pomoć za sve one koji još nisu sigurni žele li pisati poeziju, kratku priču ili roman.
"Čini mi se da ljudi koji su na početku često nisu sigurni što odabrati. Roman je možda previše ambiciozan, osim ako nekome prirodno ne krene ta dugačka, narativna forma, ali u njoj se često ne možete odmah snaći. Od poezije ljudi zaziru jer misle da se to baš i ne čita ili misle da ne mogu ispričati priču kroz pjesmu, možda nisu pronašli svoj stil. Kratka priča je vrlo često nešto između. Ja sam počela od poezije, zatim sam objavila roman, onda i zbirku kratkih priča i u svemu tome sam primijetila da se odabir forme temeljio na onome što sam htjela ispričati. Roman je dobra forma ako imate neku veliku, epsku priču, kad razmišljate o emocionalnim slikama koje vas pogađaju, onda je poezija najbolja, a kratka priča je odlična za atmosferičnost, za opisivanje nekih događaja koji mogu biti univerzalni, ali nude jako dobre uvide.
Kroz radionicu želim usmjeriti ljude u formu u kojoj se osjećaju najugodnije, ali i osloboditi ih zakočenosti koju mnogi imaju, i to zbog toga što nam se književnost tijekom obrazovanja prikazuje kao nešto nerazumljivo, nedohvatljivo, za što nam treba velika akademska naobrazba da bismo je shvatili. Općenito se umjetnost tako predstavlja pa ljudi imaju zazor prema tome i treba ih toga osloboditi", kaže Ivana.
Dodaje i kako je držanje radionica kreativnog pisanja jedan od najdražih poslova koje radi - osim pisanja, naravno.
"Pisanje se može naučiti, ali naravno da mora postojati neki potencijal, interes i prije svega velika ljubav prema čitanju. To se možda ne naglašava dovoljno. Ono što mogu ponuditi na radionicama su neki trikovi, prečaci koje vam nitko ne pokaže kad krenete u sve to, kao i konkretni savjeti za tekst, usmjeravanje na neke važne stvari za strukturu teksta. Naravno da ne može nitko od vas napraviti nešto što niste, ali mogu poslužiti kao urednica, što je za pisca iznimno važno. Dobar urednik može vaš tekst dovesti do savršenstva uz uvid izvana, ali bez mijenjanja onoga što ste htjeli reći", objašnjava.
Pred kraj, razgovor smo usmjerile na neke teme koje bi trebale biti lakše, ali se nisu takvima pokazale.
"Volim krpice i taj mi je segment važan, a prijateljica me zna zezati pa me zove 'žrtvom mode', i to u doslovnom smislu jer potrošim novac na odjeću. (smijeh) Imam i 15-godišnju kćer koja ima fantastičan stil, a iste smo visine i građe pa povremeno razmjenjujemo odjeću i to mi je jako zanimljivo. Često me i prijekorno pogleda kad izlazim van i pita: 'To ćeš obući?' (smijeh) Puno je bolja u tome od mene. Što sam starija, to se više trudim uložiti u nešto kvalitetno, što ću duže moći nositi, a izbjegavam kupnju stotine komada koje ću obući tri puta. Mislim da je, s ekološke strane, ta brza moda potpuno neodrživa i tome bi trebalo nekako stati na kraj", zaključuje.
U rijetkim trenucima kad ima slobodno vremena, čita, gleda sve što može na Netflixu i HBO-u i sluša glazbu.
"Ovo ljeto slušala sam, kao i uvijek, jazz koji jako volim, a odnedavno i novi album Fione Apple te Anthony And The Johnsons. Gledala sam sve što sam mogla od serija i filmova tijekom karantene, a čitala 'Svjedočanstava' Margaret Atwood i 'Po šumama i gorama' Milenka Bodirogića. I trenutno tražim neku dobru knjigu koju ću uzeti u ruke", kaže Ivana.
