GG muškarci

Kustos, teatrolog i redatelj o patrijarhatu, tabuima i krizama

14. listopad 2020.
Fotografije: Sara B. Moritz
Srđan Sandić
Srđan Sandić

O toksičnom patrijarhatu, stanju kriznosti, ali i tabuima odnosno stigmama, maskama u područjima u kojima djeluju - o tome su nam svoja viđenja iznijeli sveučilišni profesor Leo Rafolt, redatelj Ivan Planinić i propulzivni kustos Lovro Japundžić.

Ivan Planinić (37), kazališni je redatelj i osnivač KunstTeatra, bivši televizijski voditelj i diplomirani pravnik. Iza sebe ima niz uspješnih projekata, a pandemija je tek na kratko suzila opseg njegova posla. Nedavno je režirao predstavu za Splitsko ljeto, sada se priprema za probe u ljubljanskom Mini teatru, dok je svu djelatnost KunstTeatra "preselio" u zagrebački Leksikografski zavod, gdje će se dok traje pandemija odvijati program tog novog kulturnog mjesta. Redateljski mu se angažmani, iako s odgodama, odvijaju prema dogovorima. U ljubljanskom Mini teatru priprema novu predstavu "Ušao konj u bar", prema nagrađivanom romanu Davida Grossmana.

image
Ivan Planinić

Ako se njega pita, kriza ima i pozitivne i negativne strane. Smatra da je svaki strah, u određenoj mjeri, i strah od smrti. Daje nam kazališnu usporedbu: - U četvrtom činu Čehovljeva "Galeba", kada se stari Sorin žali što umire, liječnik Dorn mu odgovara da je strah od smrti životinjski strah i da ga treba ugušiti u sebi. Liječnik Dorn objašnjava da se smrti boje samo oni koji vjeruju u vječni život i oni koji se boje svojih grijeha. Dakle, prema liječniku Dornu - a možda i prema Čehovu, jer je i Čehov bio liječnik - recept bi mogao glasiti: manje grijeha plus manje vjere u vječni život jednako manje straha od smrti. Stvari u kazalištu, glede tabua i stigme, ne stoje na nogama, nego na glavi. - Kazalište je samo po sebi, maska. Govoriti u kazalištu ono što mislimo da nije dopušteno zapravo znači skidati masku. Stoga je svako kazalište koje ne propituje svoju masku i ne pokušava je skinuti ujedno kazalište koje reproducira postojeće tabue i stigme - objašnjava nam redatelj.

Leo Rafolt (40) je teatrolog i profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje predaje izvedbene studije, kazališnu teoriju i teorijsku dramaturgiju te transkulturalne studije, a vodi i Centar za interdisciplinarna istraživanja u umjetnosti i znanosti. Autor je nekoliko teatroloških knjiga. Dvije ("Preskočene niti" i "Virus in fabula") objavio je ove godine, što je gotovo pa nevjerojatna činjenica s obzirom na pandemiju. - Osvijestio sam da sam ovisan o nekom obliku kompenzacije praznog hoda u vlastitom životu, bilo pisanjem, čitanjem, vježbanjem... što je, priznajem, načelno loše. I drugo, upravo iz takve tendencije nastala je i knjiga "Virus in fabula", u izolaciji, samoći, uz višak sebe. Temeljni obrasci komunikacije sa studentima radikalno su se promijenili, dok se pak u drugom dijelu akademske profesije, onom osamljeničkom, koji se tiče pisanja, to nije dogodilo. Svjestan je da je stanje kriznosti, straha i panike diskurzivno, što znači da ga stoga možemo i dekonstruirati. Jedan od tih strahova je gotovo manijakalno egoistične naravi - strah za vlastiti život; drugi je altruističan - strah za bližnje; dok je treći zasigurno onaj koji se tiče temeljnih građanskih sloboda koje su odjednom dovedene u pitanje.

image
Leo Rafolt

Za njega je upravo akademski svijet prepun tabua i stigmi. - U zadnje mi se vrijeme čini da sam lik u kakvom "campus fiction" obrascu. Pogodovanje nekim pseudoakademskim elitama možda mi najviše smeta, ne toliko zbog provincijalizma i prosječnosti, što se na taj način smo potenciraju, koliko zbog "konteksta akademske palanke" koji se tako gradi. Svjestan kontinuirane djelatnosti toksičnog patrijarhata - smatra da bi muškarci prvi sloj "maske" trebali skinuti upravo s prikrivanja fluidnosti vlastitih identitetskih pozicija.

Lovro Japundžić (30) je povjesničar umjetnosti, kustos koji osmišljava možda najzabavnije i najrelevantnije izložbe što se mogu pogledati u Zagrebu. Trenutačno je angažiran u Galeriji Močvara. Paralelno je surađivao i s kazališnom trupom BADco. kao producent. Razdoblje intenzivnog pandemijskog isključenja bio mu je ljekovito jer je u vezi na daljinu - duhovito objašnjava - dobio dva mjeseca zajedničkog godišnjeg, ali i dvije kile više. Iako je sve bilo "na pauzi", prva polovina godine izmorila ga je beskonačnom online komunikacijom i dodatnim otežavanjem realizacije projekata, koji su i bez toga bili dovoljno zahtjevni. Demotivirajuće mu je bilo raditi na programima za koje ne znaš hoće li se, i kada, ostvariti i hoće li za njih uopće biti novca. Kultura u rujanskom Zagrebu cvjeta dok broj zaraženih raste - ironično primjećuje kustos.

image
Lovro Japundžić

Sintagme kulture straha i panike prate ga već neko vrijeme jer mu je godinu, među ostalim, obilježio i produkcijski rad na posljednjoj predstavi izvedbenog kolektiva BADco.: "Rad panike". Zanimljivo je da je ta predstava kraj trilogije osmišljene inače prije nekoliko godina, a u današnjem kontekstu postaje još moćnija... Iščekivanjem kraja i zamišljanjem katastrofe bavio se i lani u programu Galerije Močvara nazvanom "Collapse on hold" (Kolaps na čekanju). Kako pripada nezavisnoj kulturnoj sceni i ima veliku slobodu u odabiru tema koje želi obrađivati, u njegovoj su orbiti stigme i tabui najmanje vidljivi. Za njega je upravo moment provokacije i davanja vidljivosti marginaliziranim fenomenima pokretačka snaga umjetnosti te u vlastitim projektima pokušava na prividno neozbiljan način govoriti o ozbiljnim stvarima. Smatra da toksičnost patrijarhata nije isključivo rodno uvjetovana ili individualna, nego je duboko ugrađena u živote svih nas. - Pokušaj razumijevanja vlastite internalizirane patrijarhalnosti ne bi trebao biti motiviran tek vanjskim moralnim imperativom, već bismo trebali pronaći zadovoljstvo u tome. Mislim da je to ponajprije dobro za naše mentalno zdravlje.

Ne propustite novi broj magazina Gloria Glam