Barbara Vujanović nam svako malo, iznova približava rad velikog Ivana Meštrovića. Naime, viša je kustosica u Atelijeru Meštrović u Zagrebu i zaslužna je za manje - više sve projekte oko njegova opusa zadnjih par godina koje ste mogli gledati u Zagrebu i Hrvatskoj. Doktorirala je na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je iznimne knjige "Meštrovićev znak u Zagrebu" (2017.).Također, autorica je i koautorica više izložbi Ivana Meštrovića i Augustea Rodina priređenih u Hrvatskoj, Poljskoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji i Sloveniji.
Pokrenula je MEŠTART u sklopu kojeg se od 2010. godine u Atelijeru Meštrović i u Galeriji Meštrović priređuju izložbe suvremenih autora, s ciljem aktualizacije i novoga čitanja opusa Ivana Meštrovića. Razgovarali smo povodom izložbe "Ivan Meštrović – portreti suvremenica i suvremenika Univerzumi osobnih susreta i društvenih isprepletenosti" koja je otvorena do 15. veljače u Galeriji AMZ u Zagrebu i koju morate pogledati.
U Galeriji AMZ – Arheološkog muzeja u Zagrebu izložili ste petnaest skulptura iz zbirki Muzeja Ivana Meštrovića (Split-Zagreb), Gliptoteke HAZU (Zagreb), Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (Zagreb) i Galerije umjetnina (Split) – što su izazovi takvih selekcija?
- Muzeji Ivana Meštrovića posjeduju najveću zbirku Meštrovićevih djela u Hrvatskoj, potom slijedi Gliptoteka HAZU, institucija koja pruža mogućnost izučavanja kiparstva od antike do danas. U fundusima druga dva muzeja Meštrovićeva su djela kontekstualizirana unutar korpusa hrvatske moderne umjetnosti. Bio je izazov posegnuti u ove zbirke, bez kojih je nemoguće napraviti Meštrovićevu izložbu ili bilo kakvo relevantno istraživanje. Izbor je mogao biti drugačiji, no vodila sam se ravnomjernom zastupljenošću stilskih razdoblja u rasponu od prvoga do četvrtoga desetljeća, te zanimljivošću biografija suvremenica i suvremenika. Neke su poznate široj javnosti, a druge predstavljaju iznenađenje ili ponovno otkriće, poput danas zaboravljenoga hrvatskoga glumca, redatelja i prevoditelja Petra Branija. Okončanje njegove karijere u Beču početkom 20. stoljeća kolidira sa strelovitim usponom Ivana Meštrovića. Zanimljiva je i sudbina kumčeta kipara i njegove prve supruge, Ruže Klein, koreografkinje i plesačice Vere Milčinović, koja je u New Yorku na New School for Social Research predavala nacionalne plesove različitih naroda i koja je bila prva plesačica čiji je ples prikazan na američkoj televiziji.
Ovaj izbor pruža uvid u intrigantne društvene, umjetničke i političke veze Ivana Meštrovića – što je to što se novog otkrilo? Na što trebamo obratiti pozornost?
- Društvene, umjetničke i političke veze bile su predmet mnogih istraživanja te su do sada bile prezentirane kroz brojne tekstove, izložbe i publikacije. Međutim, do sada sama tema portreta – u kojoj se sve te veze preklapaju – nije bila na ovaj način predstavljena. Kako sam počela istraživati razvoj Meštrovića kao portretista, a krenuo je vrlo rano, na samom početku svoje bogate karijere, preda mnom se rasprostrla fascinantna mreža susreta i odnosa pojedinaca koji su svojim djelovanjem oblikovali kulturu, društvo i politiku srednje i zapadne Europe 19. i 20. stoljeća. Izložbom i tekstom u katalogu nastojala sam rekonstruirati i predočiti tu mrežu. Namjera postava izložbe, koji potpisuju Damir Gamulin i Antun Sevšek, je pružanje informacija o protagonistima – portretiranima i portretistu – te njihovu vremenu. Postav je i svojevrsna reminiscencija čina portretiranja. Posjetitelj je naime pozvan da se zaustavi, sjedne sučelice modelu, koji je u tom položaju pozirao Meštroviću, i tako ostvari dijalog i s djelom i s prikazanom osobom.
Odabir portreta svjedoči o stilskom razvoju jednog od ponajboljih portretista 20. stoljeća – od secesijske stiliziranosti i impresionizma, preko art déco stilizacije do realističnosti međuratnoga razdoblja – smije li se pitati koji su vaši intimni favoriti?
- Samu me je iznenadila činjenica kako se favoriti mijenjaju. Da ste mi ovo pitanje postavili kada smo postavljali izložbu u Likovnoj galeriji Gradskog muzeja Križevci odgovorila bih da (iako je teško i nepravedno dati odgovor koji ne uključuje sva djela) mi je intimni favorit portret Dorothy Una Ratcliffe, britanske pjesnikinje i novelistice. Osim što je sama pisala i uređivala, bila je pasionirana kolekcionarka knjiga, rukopisa i drugih dokumenata. Tu je višestruku ljubav prema knjizi, Meštrović na suptilan način predočio elegantnim art déco portretom, kojim je zaustavio trenutak uronjenosti u štivu. Tijekom priprema izložbe u Galeriji Arheološkog muzeja, kada sam vidjela skulpture u tome prostoru, u drugačijem rasporedu i pod drugačijim osvjetljenjem, jedna je druga skulptura iskočila kao „favorit“: portret pripadnice britanskoga visokoga društva, živopisne društvene domaćice, Lady Cunard koja je plijenila pažnju romansama i ekscentričnim ponašanjem. Na posve sam drugačiji način doživjela njezin izraz lica koji istovremeno odaje samosvijest, senzualnost i zagonetnost, te impostaciju iznimno elongiranog poprsja. Samim time na drugačiji sam način doživjela likovnu kvalitetu djela. Svaka je izložba poticaj za taj drugi, novi pogled na djelo, čak i nama koji se gotovo svakodnevno s njime susrećemo.
Meštrović je portretirao ruskog književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja, glavnog organizatora likovnoga života u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća Izidora Kršnjavoga, modernizatora europskoga kiparstva Augustea Rodina, Tomáša G. Masaryka i Vladimira Becića – što još znamo o tim susretima?
- Od svih odabranih portreta, samo se s Tolstojem nije sreo, već ga je upoznao posredno – kroz njegova djela, koja su obilježila Meštrovićevo rano stvaralaštvo i osobno formiranje. S Augusteom Rodinom upoznao se na sličan način – kao student kiparstva bečke Akademije likovnih umjetnosti divio se djelima francuskog kipara koja su redefinirala tijek modernog kiparstva. Kasnije se s njime sprijateljio, posjećivao ga je u Parizu i Meudonu, njihov je odnos karakteriziralo uzajamno poštivanje i podrška. Podršku mu je na početku, još za studentskih dana pružao i Kršnjavi, a kasnije će se razići, uglavnom zbog različitih pogleda na tadašnju umjetnost i političkih stavova. Meštroviću su tada po oba pitanja bili bliski kolege, Bukovac i Krizman, čiji su portreti također prisutni na izložbi. S Masarykom je isto brusio političke ideje, obojica su tijekom Prvoga svjetskog rata bili protivnici vladajućeg režima u Austro-ugarskoj, a družili su se i nakon rata 1920-ih i 1930-ih. Povezanost s obitelji Masaryk, čehoslovačkim predsjednikom i njegovom djecom Alice i Janom, potvrđuje Meštrovićevu ulogu kulturnog i političkog diplomata. I s Masarykom i Meštrovićem surađivao je portretirani britanski povjesničar i publicist Henry Wickham Steed. Dakle, ovaj projekt ukazuje koliko su svi ti odnosi bili međusobno isprepleteni, uvjetovani političkim i društvenim okolnostima, ali i prijateljskom odanošću, te intelektualnom i umjetničkom bliskošću.
