Ana Dević

Kustosica WHW kolektiva: ‘Suvremena umjetnost nam može pomoći da spoznamo trenutak koji upravo proživljavamo‘

11. lipanj 2020.
Ana Dević, kustosica iz WHW kolektiva

O WHW Akademiji, izložbi koja će vas oboriti s nogu, ali i djelovanju u jednoj od najprestižnijih kulturnih institucija u svijetu razgovarali smo s jednom od kustosica renomiranog kolektiva What, How & for Whom.

Ana Dević je povjesničarka umjetnosti i kustosica, živi u Zagrebu gdje administira, koordinira i kurira, povremeno piše i pleše kad god stigne. Uz druge teme, zanimaju je mogućnosti izložbenog žanra, obrazovni kolaborativni procesi i različite kulturne situacije u kojima se prepleću umjetnost i politika. Uz Ivet Ćurlin, Natašu Ilić i Sabinu Sabolović članica je kustoskog kolektiva Što, kako i od koga/WHW. Od 2003. taj kolektiv vodi program Galerije Nova, a od 2018. međunarodni studijski i eksperimentalni program za mlade umjetnike WHW Akademija u Zagrebu. Članice Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović imenovane su 2019. za umjetničke direktorice Kunsthalle Wien u Beču, a Ana Dević vodi WHW u Zagrebu na čijim programskim aktivnostima surađuju kolegice Ana Kovačić i Martina Kontošić. Doktorandica je na povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zadru s temom "Hrvatska antifašistička umjetnička produkcija u kontekstu europske umjetnosti otpora" pod mentorstvom dr. sc. Ljiljane Kolešnik. Ana predaje već drugu godinu na WHW Akademiji i MA programu Nuova Accademia di Belle Arti NABA-e u Milanu.

Onomad kada sam dopustio Zagrebu da me odgaja upravo je ta Galerija, njezin program, izložbeni i diskurzivni, odradila velik posao u mojoj samoedukaciji. Prije par godina imao sam čast biti dijelom hommagea velikom opusu i životu Mladena Stilinovića gdje sam skupa sa Sanjom Iveković izvodio, nazvali smo to tada igrokaz njemu u čast. Hommage se zvao "Juriš kolači". Napravljen je sa željom da sjećanje na umjetnika protekne u vedrom i kolaborativnom duhu, a bilo je pozvano pedesetak sudionika koji su u ograničenom trajanju do tri minute pokazali i reinterpretirali neke od njegovih radova, ispričati vlastita sjećanja i zajedničke anegdote ili su ga se sjetili putem performansa i vizualnih priloga. Među sudionicima bili su brojni pripadnici domaće i međunarodne kulturne scene, primjerice Boris Buden, René Block, Dalibor Martinis, Vlado Martek, Zdenka Badovinac, Kathrin Rhomberg, Ruth Noack, Branka Stipančić, Adam Szymczyk, Goran Trbuljak.

Kako je došlo do ideje i koliko je bilo teško realizirati nešto što se zove WHW Akademija?

Ideja za pokretanje WHW Akademije se razvila 2016. kada je u Hrvatskoj i okolnim zemljama došlo do jačanja i uzleta desnice. Uslijedio je val drastičnih rezova, osobito u nezavisnom kulturnom sektoru koji traje do danas. Dio scene, na žalost nije se uspio oporaviti. Od samog početka ideja osnivanja programa bila je u relaciji s društvenom krizom i propitivanjem mjesta umjetnosti u tome. Kolegice iz kolektiva WHW: Ivet Ćurlin, Nataša Ilić, Sabina Sabolović i ja smo radile tada na seriji izložbi "Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije)" koja je od studenog 2016. do svibnja 2017. u brojnim manjim galerijama i nezavisnim prostorima (Galerija Nova, GMK, Booksa, Galerija Studentskog centra, Greta, Galerija VN, ateljei umjetnika, privatni stanovi…) predstavila radove iz zbirke Kontakt. Projekt smo kurirale u suradnji s Kathrin Rhomberg, umjetničkom direktoricom Kontakt zbirke. Zbirka je utemeljena 2004. i nalazi se u Beču, a uključuje kapitalne radove prominentnih neoavangardnih i konceptualnih umjetnika Srednje, Istočne i Jugoistočne Evrope od 1960-ih godina do danas. Prezentacija ove zbirke u nekoliko manjih institucionalnih, poluinstitucionalnih i privatnih prostora u Zagrebu bila je prilika za stvaranje manevarskog prostora za jednu intervenciju kojom smo željele naglasiti značaj upravo tih inicijativa koje su bile na udaru.

image
Umjetnica Sanja Iveković i Srđan Sandić, pisac i novinar

Prisjetimo se na trenutak i meni osobno važne izložbe "Janje moje malo".

"Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije)" nazvale smo prema radu Mladena Stilinovića kome smo i posvetile izložbu. U brojim razgovorima, koje smo tada vodile s Kathrin Rhomberg, Davidom Maljkovićem, kustosicom Emily Pethick (koja je sada direktorica Rijksakademie van beeldende kunsten iz Amsterdama) i drugim kulturnim akterima, promišljali smo ulogu i mogućnosti kulturne proizvodnje u trenutku krize. U tim razgovorima polako se rađala ideja eksperimentalnog i besplatnog edukativnog programa. Rezultiralo je to dugoročnom suradnjom, WHW Akademija realizira se uz podršku i u partnerstvu sa zbirkom Kontakt, ali i dijalogu s njom. Umjetničke prakse koje su u njoj zastupljene utječu na sam kurikulum, metode i smjer programa. Razmišljali smo i kako možemo planirati aktivnosti koje nisu isključivo projektno orijentirane. Kako smo i same uvijek puno neformalno učile, a i dalje učimo od umjetnica i umjetnika s kojima surađujemo, razmišljali smo o svojoj ulozi na sceni. Budući da je moja generacija krenula raditi ranih 2000.-ih, za nas su ključnu ulogu odigrali umjetnici koji su počeli raditi 70-ih godina (Sanja Iveković, Mladen Stilinović, Goran Trbuljak, Vlado Martek, Tomislav Gotovac…) kao naši neformalni mentori, umjetnici od kojih smo puno učili radeći s njima i koji su svoj kulturni kapital velikodušno dijelili s nama, tada mladom generacijom. Ideja je bila taj kulturni kapital u trenutku krize pokušati podijeliti s kulturnim radnicima i umjetnicima koji tek stupaju na scenu.

image
Foto: Tomislav Kristo/CROPIX

Edukacija se nametnula po sebi, vjerujem.

Tema edukacije se nametnula kao ključna, ona je dio borbi za slobodno obrazovanje, medije i prostore koji generiraju emancipacijske sadržaje. Pri pokretanju programa WHW Akademije osobito nas je inspirirao program Home Workspace Program (HWP) koji  je 2011. godine pokrenula kustosica Christine Tohmé, direktorica nezavisne organizacija Ashkal Alwan iz Beiruta. Nju smo zajedno sa Kathrin Rhomberg, Davidom Maljkovićem i Emily Pethick pozvali da bude članica savjetodavnog odbora WHW Akademije s kojima blisko surađujemo. WHW Akademija je inaugurirana 2018., upravo smo završili drugu generaciju, pred nama su brojni izazovi koje donose recentne, ali i društvene krize koje nam tek dolaze.

Što znači mentorirati tako različite umjetničke profile? Što za vas znači selekcija? 

Važno nam je obratiti se umjetnicima koji su u procjepu između momenta kada su završili fakultete i akademije, napravili su već nekoliko projekata i izložaba, ali se nalaze u nekom međuprostoru gdje nisu do kraja profesionalizirani ili dio nekih širih mreža. Vodimo se idejom da sudionicima WHW Akademije omogućimo vrijeme gdje mogu eksperimentirati sa svojom praksom u dijalogu s drugim polaznicima i timom profesora i mentora. Sam proces selekcije se rukovodi kriterijem da pokušavamo pronaći ljude koji su spremni investirati se u različite edukativne procese, koji su otvoreni eksperimentu i čije prakse, razmišljanje i pozicioniranje nije zacementirano, već otvoreno. Sam proces selekcije početna je točka dijaloga koji se potom nastavlja i intenzivira. Zalažemo se za principe reciprociteta, zajedničkih procesa su-kreiranja kritičkog sadržaja. Sudionike, kao i sebe same, potičemo da izađemo iz poznatih nam okvira, inzistiramo da imamo pravo na pokušaje i pogreške na tom putu kako bi istražili različite modalitete angažmana, agilnosti, ali i potencijala umjetničke autonomije. Ove godine u timu rezidentnih profesora bili su David Maljković i Kate Sutton te Sanja Iveković koji su uz nas, sa sudionicima razvijali različite modele interakcije koji često izlaze iz klasičnog okvira mentor – student. Primjerice, David Maljković je u sklopu svoje izložbe "S Kolekcijom" (kustosica Ivana Meštrov) u riječkom MMSU pokrenuo čitav niz složenih suradnji u sklopu izložbe, a polaznici WHW Akademije bili su uz druge aktere aktivni sudionici tog procesa.

image
Umjetnica Neža Knez izvodi performans
Foto: Tomislav Kristo/CROPIX

Što suvremenu umjetnost čini suvremenom osim vremena nastajanja? Što vam se čini da je plauzibilan odgovor?

Iz neposrednog iskustva dvije traume potresa i pandemije odgovor je da to nije samo umjetnost koja nastaje kronološki u dobu u kojem živimo. Da bi uistinu bila suvremena, umjetnost kao i šire kulturno djelovanje -  mora biti kadro pomoći nam da na neke osjetilne i kognitivne načine artikuliramo i lakše spoznamo moment koji upravo proživljavamo. Upravo su umjetnički glasovi oni koji često unaprijed navješćuju društvene promjene ili ih aktivno kritički obrađuju. Ono što čini umjetnost suvremenom može biti i interpretacija koja umjetnost nastalu u prošlom vremenu tumači iz perspektive sadašnjosti. To je umjetnost koja nam se izravno obraća i baca svjetlo na nerazriješena pitanja.

image
Foto: Tomislav Kristo/CROPIX

Suvremena umjetnost je elitistička jer je uglavnom osuđena na galerije ako želi živjeti i postojati? Koliko to smije biti?

Važno je postaviti pitanje kome se obraćamo jer i na lokalnoj i međunarodnoj sceni postoje prakse neposredne komunikacije i otvaranja autonomnih kanala za komunikaciju. Upravo se tokom izolacije potvrdio značaj umjetnosti i njezinog komunikativnog potencijala. Često kada radimo na projektima postavljamo tri ključna pitanja iz imena našeg kolektiva: tko, kako i za koga? Pitanje publike je nezaobilazno i, bez obzira na svoj profil, institucije i inicijative ulažu velik trud da privuku različite društvene skupine. Umjetnost ima golem potencijal i može istovremeno biti demokratična, angažirana i autonomna. Velik dio kustoskog posla vezuje se upravo za medijaciju i okvir tog susreta. Izložba kao i sam čin izlaganja u najširem smislu svoje potencijalnosti je pozicioniranje i intervencija. Potrebno je izmaknuti se dihotomijama unutra – van, elitizam – populizam i uhvatiti se u koštac sa kontradikcijama i limitima iz kojih se rađaju i nove mogućnosti.

Umjetnost ima golem potencijal i može istovremeno biti demokratična, angažirana i autonomna

Kao kustoski kolektiv ste niz godina imali problema s prostorom, a nesigurnost financiranja je inherentna. Djelujete u Beču i ovdje – što to znači za kolektiv? Koji nas sve projekti čekaju? Kako je bečka publika reagirala na vaš dolazak?

Protekla godina bila je izuzetno izazovna i inspirativna. Trenutno kao kolektiv vodimo dvije institucije u dva grada, a ukupno kao kolektiv živimo u tri grada: Zareb, Beč  i Berlin. To je velika promjena u našem radu. Izazove kako u toj situaciji raditi kolektivno rješavamo radeći zajedno i testirajući različite modele. Uz kolektivni rad na WHW Akademiji kontinuirano radimo i na drugim zajedničkim projektima i izložbama. Dolazak kolektiva WHW-a na čelo jedne od ključnih europskih i svjetskih kulturnih institucija važan je događaj bez presedana s obzirom na to da je na natječaju odabrano upravo žensko kolektivno vodstvo iz ovog dijela Europe. Bečka publika je odlično reagirala na dolazak WHW-a. Prvu izložbu “... o kruhu, vinu, autima, sigurnosti i miru” koja se otvorila na Međunarodni dan žena 8. marta i koja obuhvaća radove četrdesetak međunarodnih umjetnika - a koje smo poput Mladena Stilinovića, Vlatke Horvat i Viktorije Lomasco pokazivali i u okviru programa Galerije Nova, posjetilo je na otvaranju oko 3000 ljudi. Osobito me veseli naš kolektivni rad na izložbi Želimira Žilnika koja se kao druga izložba kolektiva predstavlja u Kunsthalle Wien u listopadu ove godine. Žilnikovu izložbu smo također ranije predstavili u Galeriji Nova. Velik dio naših programa i dalje je baziran u Zagrebu gdje kroz program WHW Akademije i Galeriju Nova nastojimo promisliti nove izazove kulturne proizvodnje. Nesigurnost malih institucija je inherentna, procesi institucionalizacije nisu nikada završeni, Galerija Nova kao i mnogi prostori na sceni poput multimedijalnog centra Mama, opstaju ne zbog postojećih kulturnih politika, nego unatoč, često i usprkos njima. Institucije ponajprije čine ljudi koji u njima djeluju, pa time dijelimo i zajednička pitanja: "Kakve institucije trebamo i za koji svijet? Koje umjetničke prakse za koje društvo?."

Možete li predstaviti ovu izložbu koja je otvorena još par dana? Neki umjetnici, rezidenti ostaju u Zagrebu?

"Drei Tage bis zum Ende der Kunst" završni je događaj modula WHW Akademije Razgovor o drveću, kojeg sam unutar programa druge godine akademije vodila ispred WHW kolektiva. Ovo sedmomjesečno putovanje bilo je fokusirano na pitanja otpora, otpornosti i kolektivnosti promatrana kroz motive stabala i šume kao metafore središnje linije istraživanja iz koje se granaju različite teme i umjetničke prakse zastupljene u zbirci Kontakt. Tijekom travnja i uvjeta izolacije postajalo je sve jasnije da izvornu ideju izložbe čiji je postav zamišljen kao proces dugog zajedničkog rada i boravka u prostoru Galerije neće biti moguć. Početkom svibnja, potaknuta idejom da je digitalni prostor već zasićen online sadržajima, rodila se zamisao da se može i u fizičkom prostoru realizirati izložba u uvjetima izolacijskih mjera. Sudionici su brzo odreagirali na moj prijedlog da zajednički  gradimo izložbu koju publika može gledati izvana. Galerija Nova svojom dispozicijom ima veliku staklenu površinu koju smo aktivirali na drugačiji način, prostor atrija u Teslinoj 7 postao je poprištem umjetničkih intervencija.

image
Foto: Tomislav Kristo/CROPIX

Što čini ova izložba, koje teme otvara? Širok je raspon.

Razvijena tijekom izolacije izazvane pandemijom, izložba poziva publiku na gledanje izvana, iza zatvorenih vrata. Teme dematerijalizacije i osamljenosti mogu se shvatiti kao reference na brojne neoavangardne i konceptualne umjetničke prakse koje su tragale za autonomnijim načinima proizvodnje i diseminacije umjetnosti. Uz tu povijesno umjetničko dimenziju, izložba uspostavlja odnos prema pitanjima političke ekologije, ljudskih i trans-ljudskih odnosa i materijalnosti. U širem kontekstu, izložba traži prostor za preispitivanje izolacije i komunikativne potencijale umjetničke produkcije u trenutku krize. Umjetnici ove izložbe progovaraju o sadašnjem trenutku, pokušava ga artikulirati i uspostaviti odnos sa publikom.Izložba se upisuje u institucionalno sjećanje Galerije Nova gdje smo već dva puta radili izložbe koje su bile zatvorene i komunicirale na van. Uz Inventuru iz 2003. godine kada su na staklima galerije izlagali Sanja Iveković, Željko Jerman, Vlado Martek, Mladen Stilinović i Goran Trbuljak, 2006. godine smo izložbu Vojina Bakića realizirali iza zatvorenih vrata. Tada kao i tokom ove izložbe realizirali smo niz vodstava i susreta s publikom, a u tim vodstvima sudjeluje i nekoliko umjetnika koji su odlučili ostati u Zagrebu ili uslijed pandemije nisu u mogućnosti trenutno putovati kući. Uz Tina Dožića i Ivanu Tkalčić koji žive u Zagrebu, s nama su i Vlad Brăteanu, Neža Knez i Ekaterina Muromtseva koji će nam se pridružiti na zadnjem vodstvu kroz izložbu 15. 6. u 17 sati.

image
Foto: Tomislav Kristo/CROPIX

Izložba je nazvana po radu Mladena Stilinovića?

Kao puno puta do sada, i ova je izložba naslovljena prema jednom od radova Mladena Stilinovića Drei Tage bis zum Ende der Kunst (2002.) koji reflektira filozofske paradokse koncepta kraja umjetnosti. U trenutnoj situaciji naziv izložbe referira na recentne izazove koje trenutni kontekst nameće kulturnoj produkciji. Kao dio ove suradnje u eteru Radio Studenta i posebnom izdanju Kulturizacije u petak 19. lipnja u 12:15 sati bit će premijerno izvedena "Konferencije ptica", zvučni kolaž kojeg u suradnji s Ljubicom Letinić kolektivno izvodimo. Pronašli smo nove modele suradnje unutar i izvan galerijskog prostora koji su zbog situacije s pandemijom bili neophodni. Uz kolektivni rad na ovom tekstu i njegovoj interpretaciji zajedno smo istraživali mogućnosti intervencije zvukom gradeći svojim glasovima zajednički jezik i prostor kolektivnog djelovanja. 

image
Foto: Tomislav Kristo/CROPIX