Nataša Bodrožić i Ivana Meštrov kustosice su čiji nas je trenutni uspjeh oduševio. Razgovarali smo o Slobodnim vezama (vidjet ćete u tekstu - kojim točno!), suvremenoj umjetnosti i tome što točno rade u Njemačkoj. A znamo što rade - kuriraju OSTRALE Biennale u Dresdenu koji je treća najveća međunarodna izložba suvremene umjetnosti u Njemačkoj, koja se kontinuirano održava od 2007., a od 2017. bijenalno. OSTRALE izložbene prezentacije afirmiraju marginalizirane urbane prostore ili lokacije čiji je status "nejasan" i opstanak ugrožen. U intervjuu saznajte što su sve pripremile. Izložba je otvorena od 1. srpnja pa sve do 3. listopada pa ako vas put nanese....
Za početak bih vas zamolio da nam pojasnite što su Slobodne veze? I koje sve aktivnosti, uloge i funkcije obavljate?
Ivana Meštrov: Slobodne veze, udruga za suvremene umjetničke prakse, prisutna je na (zagrebačkoj, ali i međunarodnoj) kulturnoj sceni petnaestak godina. Osnovale smo je kustosica Nataša Bodrožić i ja te vizualna umjetnica Tonka Maleković. No, neformalno je priča krenula već 2006. kada smo se Nataša i ja vratile iz Pariza, sa studija/profesionalnog usavršavanja, i tražile načina kako kolegama i domaćoj publici predstaviti neka umjetnička kretanja, teoriju, teme - tada manje zastupljene u našem kontekstu. Nastao je tako program Slobodne veze; suvremene umjetničke prakse na međunarodnoj sceni danas, a kasnije iz njega i sama organizacija istog imena Loose Associations/Slobodne veze, koja nazivom dosta dobro odražava naše nebinarne poglede, a nerijetko i zbuni pokojeg birokrata.
Nataša Bodrožić: Od samih početaka djelovanja Slobodnih, razvijamo strategije suradnje s drugim pojedincima, udrugama, institucijama te našu udrugu više vidimo kao platformu za šire kulturno i društveno djelovanje, nego kao zatvoreni i samodostatni organizam. Udruga je danas poznata po svojim projektima MOTEL TROGIR - građanska kampanja za zaštitu i kritičku re-evaluaciju arhitekture modernizma druge polovice 20. stoljeća, koji provodimo od 2013. s kolegama Sašom Šimpragom i Lidijom Butković Mićin, ali i programom edukacije za mlade kustose i povjesničare umjetnosti KUSTOSKA PLATFORMA, koji je vodila Ivana s nizom aktera. Tu je i projekt/publikacija POLITIKE OSJEĆAJA/EKONOMIJE LJUBAVI realiziran u okviru grupe k.r.u.ž.o.k. (s Fokus grupom I Irenom Borić) i niz međunarodnih projekata, često usmjerenih na post-socijalističku i post-sovjetsku Europu. Dakle, suradnje su osnova djelovanja udruge, dok smo baš kao kustoski duo Slobodne veze (Bodrožić, Meštrov), 2013. već kurirale ERRORS ALLOWED-MEDITERRANEU 16- Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana u Anconi. Sada smo opet pozvane ko-kurirati bijenale u Dresdenu.
Kustosice ste OSTRALE 021- BIJENALE SUVREMENE UMJETNOSTI U DRESDENU: BREATHTURN – što su bili izazovi, ako se uspiju nabrojati u ovomu pandemijskom vremenu?
Nataša Bodrožić: Poziv za suradnju na Bijenalu OSTRALE dobile smo početkom 2020. godine. Taman smo prihvatile poziv, kad se svijet zatvorio. Izbila je pandemija i stvari su se radikalno promijenile. Međutim, zajedno s partnerima iz Dresdena, Kaunasa i Budimpešte nastavile smo s radom, kao nekom vrstom samonametnute obaveze/discipline, povezivanja i ostavljanja kanala otvorenim. Pandemija je značajno zaustavila putovanja i međunarodnu razmjenu u klasičnom smislu fizičkog izmještanja, programi su otišli on-line, a mi se suočile s novim izazovom, "kuriranjem u izolaciji", što je potpuni paradoks jer upravo kontakt s umjetnicima, a posebno kontekstom konstituira samu srž našeg (kustoskog) djelovanja.
Ivana Meštrov: Tako se, primjerice, jedan od kustoskih susreta desio tako da smo svi zajedno radili u Dresdenu, ali u potpunoj, zajedničkoj samoizolaciji čitavog tima od pet dana. Sreća u nesreći je bila da je Centar suvremene umjetnosti OSTRALE smještan uz rijeku Elbu. Osim tog direktnog pogleda na rijeku, što je bio podsjetnik i na samu temu bijenala, kretanje, tokove, nismo imali nikakvih drugih doticaja s gradom i ljudima. Kada smo se u narednih pet dana mogle kretati gradom, sve je bilo u potpunom lockdownu. Sadržaj kao da je bio istisnut, te je time sam grad koji je poznat po problematičnoj, faksimilnoj obnovi urbanog središta stradalog u 2. svjetskom ratu, još više nego inače nalikovao nekom Potemkinovom selu - što jest učestala kritika takve obnove.
Dakle, koliko god smo nadišli ograničenja i otisnuli se u direktan fizički prostor i kontekst, doticaj s njim bio je istovremeno intenzivan, ali i vrlo slab. Možda vrijedi pripomenuti da smo i samu prostornu artikulaciju izložbenog koncepta, dakle postav izložbe, iako u Dresdenu, zbog svih ograničenja promišljali manje u fizičkom prostoru središnjeg izlagačkog prostora Robotron kantine. Radili smo s maketom, onom analognom za promjenu, koju su izradili tamošnji studenti arhitekture. Bilo je u tome djetinje fascinacije susreta s maketom grada u nekom od muzeja, ali istovremeno i atmosfere koju nam prenosi Dogville Lars von Triera, što dosta dobro translatira ambivalentnost pandemijskog iskustva: traženje "vlastitih repera" u "novo abnormalnim uvjetima".
MIJENA DAHA (BREATHTURN), tema i naslov središnje izložbe ovogodišnjeg bijenala referira se na antologijsku zbirku poezije Paula Celana iz 1967. godine (originalno, na njemačkom jeziku: ATEMWENDE), ali artikulirajući vlastito interpretativno polje - možete li nam približiti temu i polje?
Nataša Bodrožić: S jedne strane, tema je pomalo evidentna. Ako pogledate veće kulturne manifestacije i izložbe u međunarodnom kontekstu, u recentnom, pandemijskom periodu, tema daha i disanja bila je nekako neizbježna. Potom, različiti scenariji "još jednog kraja svijeta" ili opsesija zamišljanjem svijeta nakon katastrofe, nekako se konstantno provlačila. Gubitak kontrole i novi pogled na dotadašnji život, samosažaljenje ili "guilt trip", (etičko) preispitivanje kako smo do tada tretirali planetu i različite vrste, "hijerarhijski niže" od nas ljudi, plus ono silno vrijeme koje smo odjednom "dobili", u svojoj usamljenosti, donijelo je anksioznost, strahove, pucanja, ali i poeziju. Baš kao što WH Auden u svojoj zbirci objavljenoj u osvit Drugog svjetskog rata kaže "poezija je jasan izraz pomiješanih osjećaja" ("The New Year's Letter", 1941.).
Put do Celana i njegove zbirke "Mijena daha", kroz maestralan prijevod Trude Stamać (Veselin Masleša, Sarajevo, 1989.) nije bio jednostavan. Meandrirali smo i tražili kanal od naših izložbenih soba/sala, preko litvanskih radova o mitskim bićima u jasnom doticaju s prirodom i novog mađarskog pravca u poeziji i umjetnosti tzv. Hungarofuturizma. Naime, kustoski i produkcijski tim spojio je kustose iz Mađarske, Litve, Njemačke i Hrvatske pa se uslijed pandemijske izolacije dogodila nevjerojatna sreća da smo kroz radove i razgovore počeli jako puno učiti jedni o drugima i kontekstu iz kojeg dolazimo. U produkcijskom timu Bijenala je i mladi mađarski pjesnik, Matyas Dunajscik, ujedno i protagonist Hungarofuturizma, pokreta izravno nadahnutog Afrofuturizmom, čiji je utjecaj i književne reference donio jako puno. Hungarofuturizam je, čini se, trenutno jedna od zanimljivijih pojava na tamošnjoj kulturnoj sceni, koja destabilizira percepciju nacionalnog i individualnog identiteta, spomenika, povijesti (u Orbanovoj Mađarskoj). Ukratko, pod Matyasovim utjecajem, počeli smo čitati Celana i postali opsjednuti tim zagonetnim stihovima s elementima nadrealizma, «jezičnim rešetkama», kako ih se često opisuje.
Ivana Meštrov: Celan je svakako, sa svojim jezičnim umotvorinama i prijevodima neprevodivog, (e)migrant, pisao na tuđinskim jezicima, bio pokretač za produkciju vlastitog imaginarija unutar brojnih ograničenja, a to je nam je bilo vrlo bitno u trenutku limitirane društvene komunikacije, zatvorenosti, zbunjenosti, bombardiranja svijesti s toliko loših vijesti i brojki …
Koje postojeće društvene konflikte, odstupanja, ograničenja i ˝slijepe ulice˝ umjetnici tematiziraju na ovom bijenalu?
Nataša Bodrožić: Budući da je ovogodišnje bijenale bilo kombinacija međunarodnog otvorenog poziva i pozivnog natječaja, dobili smo preko 1000 prijava umjetnika iz cijelog svijeta. Tema je u početku bila dosta široko definirana i fleksibilna, a ticala se imperativa rasta/ odrasta, rijeka, okolišnih pitanja, otpora glavnom toku. To znači da smo dobili vrlo različite radove koji, primjerice, tematiziraju posljedice konflikta u Donbasu, ali i pitanja očuvanja modernističkih izgrađenih okoliša u Dalmaciji. Ili, pak, radove koji problematiziraju kohabitaciju ljudi i životinja te dualističko razlikovanje koju modernost (artificijelno) pravi između prirode i društva. Morali smo ih reducirati na 140 radova, a pritom artikulirati kustoski koncept koji bi ih nekako sve obuhvatio. U jako dugotrajnom i kompleksnom procesu, iskristalizirale su se teme poput: usporavanja, pitanja rada, konflikta i post-konflikta, novih scenarija digitalnih distopija, izazova tzv. antropocena, dakle, novog geološkog razdoblja, obilježenog dosad neviđenim utjecajem čovjeka na prirodu i radikalnih promjena Zemlje, koje su se pritom dogodile. Izložba je stoga mišljena u nekoliko cjelina, koje se nastavljaju jedna na drugu, a katkad si i proturječe.
Bijenale se ove godine održava u samom centru Dresdena, u radničkoj kantini bivše tvornice Robotron, nekadašnjeg najvećeg istočnonjemačkog proizvođača elektroničke opreme. Zašto je to važno?
Nataša Bodrožić: Na samom početku, nismo znali koja zgrada će biti glavni izložbeni prostor Bijenala, a kad smo saznale da smo sletjele u tako poznati kontekst, koji imamo i kod kuće, posebno kroz projekt Motel Trogir, dosta smo promijenile perspektivu kakvu izložbu želimo artikulirati. Zgrada se smatra jednim od važnijih primjeraka moderne istočnonjemačke arhitekture, tzv. Ostmoderne, i simbol je sustavne borbe aktivističke i kulturne scene za očuvanje arhitektonske baštine Dresdena druge polovice 20. stoljeća, pa je s razlogom odabrana za centralni prostor bijenala. Useljavanje kulturnih sadržaja jedna je od strategija borbe za njenu prezervaciju, u okruženju u kojem se ˝Ostmoderna˝ nesmiljeno uništava, a rekreiraju barokni perivoji, mjestimice stvarajući ˝semantičku zbrku˝u urbanom tkivu. U svakom slučaju, pitanje očuvanja arhitekture modernizma relevantno je u širim europskim okvirima, ne samo kod nas. Pritom smo, i putem pojedinih radova, nastojali spojiti borbu lokalne scene za očuvanje Robotron kantine u Dresdenu s nastojanjima unutar projekta Motel Trogir.
Tko su hrvatski predstavnici i možete li nam predstaviti njihov rad?
Ivana Meštrov: Od 140 umjetnika na izložbi, njih dvadeset je iz Hrvatske, dakle, dosta velik broj. Radi se o presjeku mlađe i srednje generacije autora, već prepoznate od strukovne publike primjerice kroz nagradu za mlade umjetnike Radoslav Putar. Mnogo je tu tema bavljenja, prevedenih u medijski raznorodne oblike, od instalacija do filma, dokumentacije performansa i akcija ili fotografskih ciklusa. Tako se umjetnice poput Petre Mrše, Ivana Tkalčić, Marka Gutića Mižimakova ili Nike Mihaljevića iz raznih perspektiva bave digitalnim iskustvom i mogućnostima. Ana Hušman sagledava krajolik kao uvjetovanu političku konstrukciju uz opservaciju prostornih mijena jednog dalmatinskog otoka. Umjetnici splitske adrese Lana Stojićević, Neli Ružić i Gildo Bavčević kroz različite slikovne strategije, poetske akcije ili duhovite inscenacije također reflektiraju prostorna pitanja nastala uslijed masovne turistifikacije hrvatske obale, koja unazad godinu i pol kao da je, samo prividno, stala. Toni Meštrović problematizira nijanse generacijskog prijenosa i prekarnog rada unutar realnosti jednog dalmatinskog otoka, a Renata Poljak pitanja obiteljskih ekonomskih migracija kroz 20. stoljeće. Glorija Lizde upečatljivo prenosi emotivna i mentalno ne-normativna stanja, propitujući vlastita obiteljska naslijeđa. Goran Škofić detektira zbunjenost pojedinca, ali i kolektiva kroz impresivnu mentalnu sliku Na plaži. Bojan Mrđenović bilježi dezintegraciju socijalne infrastrukture na primjeru toplica na sjeveru Hrvatske.
Katerina Duda i Ivan Ramljak iznose tranzicijsko iskustvo kroz prostore-spremnike memorije: kino dvorane na dalmatinskim otocima ili entropičnosti i prirodne procese vezane uz napuštene zgrade nekad bitnih društvenih poduzeća. Igor Grubić na poetičan i haptičan način predočava spomeničko naslijeđe NOB-a jasno aludirajući na zanemarivanje te materijalne povijesti u aktualnim društvenim i političkim narativima RH. Stipan Tadić kroz medij slike i zaigranu stripovsku optiku približava realnost odrastanja u modernističkoj kolektivnoj stanogradnji Novog Zagreba. Predrag Pavić sugerira jedan let, koji će u Dresdenu dobiti sasvim novo značenje u izlagačkom kontekstu zgrade nekadašnjeg Ministarstva za državnu sigurnost DDR-a. Lav Paripović kombinirajući animaciju i street art predočava/inscenira katastrofe/tragične događaje novije povijesti (primjerice 11. rujan ili Černobil) koje su impaktirale kolektivni imaginarij i čije posljedice osjećamo i danas. Naposljetku, rad Nike Rukavine se prostorno specifično upisuje u središnji izlagački prostor jasno nadilazeći rodne binarnosti vezane uz manualni rad. Tik uz njega stoji tag koji je ispisao tamošnji community, Revolucija je feministička u… Budućnost također, nadodale bismo…Zbor je to jasnih/preciznih autorskih pozicija s jakom osjetljivošću i sviješću o aktualnim društvenim gibanjima, negdje između konstatacije, deklaracije i zagovora novih, boljih budućnosti, uz respekt i učenje iz prošlosti, kako osobne, tako i kolektivne.
Iako možda djeluje kao izlišno pitanje – što su sve izazovi suvremene umjetnosti/ umjetnika-ica u Hrvatskoj? Osim jasnih – produkcijskih uvjeta?
Nataša Bodrožić: Ukratko, loši uvjeti rada za većinu kulturnih radnika i osiromašeni institucionalni pejzaž. Nedostatak institucionalne podrške i ulaganja u nove umjetničke prakse i prostore, vječni nedostatak sredstava i kulturne politike koja bi promišljala kulturu i umjetnost kao integralni dio društva, koji mu za nešto trebaju. To zasigurno nije samo guranje kulture na tržište, a nije ni bildanje nacionalnog identiteta. S druge strane, ima sjajnih malih kolektiva, kolegica i kolega, koji se silno trude, od kojih se puno može učiti i s kojima smo jasni u stavu da rad u kulturi i umjetnosti mora biti plaćen. Zato smatramo jednim od većih postignuća činjenicu da smo u dugotrajnom procesu pregovaranja, uspjeli osigurati honorar za svih 140 umjetnika na ovogodišnjem OSTRALE bijenalu što se dešava po prvi puta u dugoj tradiciji ovog bijenala. Smatramo da je to bitan (politički) statement u godini u kojoj su umjetnost i kultura dodatno prekarizirane/fragilizirane i ne spadaju u liste esencijalnih potpora, kada mnogi umjetnici raznih profila u svijetu razmišljaju o promjeni zanimanja.
Ivana Meštrov: Ova trenutna kriza dodatno otvara pitanja adekvatnosti, ali i postojanosti financijske i profesionalne podrške kulturnom sektoru, koji je u Europi, unatoč sve većim tržišnim izazovima i dalje izdašno potpomagan sredstvima iz javnih fondova. No zanimljivo je koliko su i ti postojeći javni mehanizmi fragilni kada je u pitanju ova kriza. Prisjetimo se samo recentnog slučaja urušavanja projekta RIJEKA 2020. Ono što dodatno plaši je sve primjetniji izostanak kulturne recepcije, tj. znatna ukidanja i kontrole javnog fizičkog okupljanja, čiji su jedni od glavnih agensa upravo umjetnost i kultura. Na koji će se način - kad sve jednom prođe - javnost ponovno rekreirati? I je li instant nametnuta, nerijetko kritički neosviještena i tehnološki nemušta digitalna transmisija uistinu valjana zamjena? Trebat će vremena za usklađivanje daha.
Možete li nam predstaviti druge projekte na kojima radite?
Nataša Bodrožić: Kako smo već rekle na početku, Udruga Slobodne veze provodi niz dugoročnih projekata. Tu je i dalje MOTEL TROGIR i pokušaj spašavanja ili (sve češće) opsesivnog dokumentiranja modernističkih izgrađenih okoliša druge polovice 20. stoljeća koji nam nestaju pred očima, posebno na jugu. Primjerice prekrasni Hotel Maestral u Brelima iz 1965., za koji smo trenutno zabrinuti jer je izgubio zaštitu «nedjelovanjem»/ odsustvom brige Ministarstva kulture i medija, a novi vlasnik mu je postao kontroverzni Eagle Hills, poznat po projektu Beograd na vodi (ili na sreću nikad započetom Zg Manhattanu). Svakako nas još čekaju potencijalno uzbudljive iteracije središnje izložbe bijenala u Kaunasu- na EPK 2022, Budimpešti i Splitu.
