Doduše, Lana ne djeluje kao da ikad ima tremu. Smirena je i samouvjerena, s vječnim osmijehom i s lakoćom govori o brojnim zanimljivim životnim situacijama i suočavanju s problemima koje je prošla od kad je debitirala kao maloljetnica do danas kada nastupa s najvećim orkestrima, u najcjenjenijim kazališnim kućama i na najfascinantnijim pozornicama svijeta.
"Ma imam tremu, svaki put sve veću. Ali mislim da je to i logično. Naime, uvijek moraš preskočiti ljestvicu koju si sama postavila posljednji put. A ako je ta ljestvica visoka… Onda su i vlastita očekivanja visoka. A i publika, s pravom, od mene mnogo očekuje“, kaže i blago se nasmije. "A što imaš više iskustva, to si samokritičniji. Dirigent Rostropovič, genije, sada već povijesna ličnost, o tremi mi je rekao ovo - ‘samo se budale ne boje, ali, kad si na pozornici, budi u glazbi. Glazba te nikad neće izdati.‘ A i ta uloga je teška, zrela uloga, koju žene pjevaju na vrhuncu karijere. Ja ulazim s njom u novu fazu."
Znači li to da se glas tijekom karijere operne pjevačice mijenja?
- Da. Ako pravilno vodiš glas i imaš dobru tehniku pjevanja, normalno je da jedna pjevačica koja je u mladosti pjevala Juliju i Gildu postaje Violeta, pa Leonora u Verdijevom "Trubaduru". Leonora postaje Desdemona, a Desdemona vodi do Verdija, čijih sam uloga do sada puno ispjevala. Sad mi slijedi Aida. Nakon Madame Butterfly Maestro Morandi predložio mi je Toscu. Nisam bila spremna, nisam si to još priželjkivala, mislila sam još malo pričekati. Međutim, on je nakon svake predstave inzistirao, molio da mu vjerujem. Kad me treći put pitao, s obzirom na to da se poznajemo i surađujemo dobrih desetak godina, morala sam pristati. Idemo probati, idemo u to.
Kakav je osjećaj pripremati Toscu?
- Veliko uzbuđenje, velika sreća. To je ono što si priželjkuješ, kao operna pjevačica, od malih nogu. Sanjala sam Toscu, odijevala se u maminu svilu i šminkala se kao Tosca. Uvijek kad sam glumila opernu divu, u maštarijama sam pjevala Toscu. I evo, danas sam ja Tosca. Uloga Tosce i kreiranje tog slojevitog dramskog lika je iznimno teško, posebice jer je to dramska uloga voljena od publike i dobro znana. Moglo bi se reći da je to prva uloga u dramskom repertoaru o kojoj svaki sopran mašta, no ne može ga svaki i izvoditi. Ono što me je vodilo kroz dramsku pripremu te iznimno teške uloge je svakako kreacija te uloge legendarne Marije Callas. Mogu reći da je njena Tosca pedesetih godina, kreirana i postavljena od velikih redatelja, svevremenska.
Kako se jedna mala djevojčica zaljubi u operu?
- Imala sam petnaest godina, zapravo. Moj put je nesvakidašnji. Htjela sam biti glumica, i s petnaest sam se odlučila pripremati za Akademiju dramske umjetnosti. Našu poznatu varaždinsku muzičku školu upisala sam kako bih jednog dana kao glumica mogla igrati uloge s pjevanjem, mjuzikle, Brechta. Iz zbora imala ocjenu dva ili tri, profesor glazbenog u školi mi je rekao da samo otvaram usta dok zbor pjeva, jer sam mu bila preglasna. Stavio me u treći alt, a ja sam bila sopran, što mi je bilo prenisko pa je zaključio da nisam u intonaciji i da nemam pojma o pjevanju (smijeh). Tako da nisam zapravo znala da sam talentirana za pjevanje… Sve dok nisam došla na prijemni za muzičku. Profesorica Darija Hreljanović mi je, nakon što me čula, rekla: ‘Lana, kakva glumica, pa ti imaš glas operne dive, to je dar od Boga!‘ No, ja sam bila buntovnica, pušila sam, neuredno sam živjela, htjela sam biti cool, nisam voljela što mi glas nije dubok i prepukao. Možda sam se i trudila da bude takav. Profesorica Hreljanović je jako religiozna osoba, to je važno za priču jer me jedan dan zaustavila i rekla: ‘Znaš, grijeh je tako ponašati se prema daru koji ti je dan od Boga, jer bi ti ga Bog mogao i uzeti.‘ To je odgovornost. Pogodio me taj razgovor, prespavala sam, i ujutro sam odlučila da ću se dati operi i tek tada se zaljubila u nju. No, moja ljubav prema glumi nikad nije nestala, samo je spajam s pjevanjem, tako da me svaka predstava iscrpi, kao da sam u ringu. Operno pjevanje je i umjetnost, ali i teška fizička aktivnost, a kad spojiš uživljavanje u lik, to je i emotivno jako zahtjevan posao. Zato se volim povući prije velikih predstava, biti sama. Ako sam u istom gradu sa svojom obitelji, volim otići u hotel. Zaključam telefon, šutim.
Kako je došlo do debija sa samo sedamnaest godina?
- Profesorica Hreljanović me učila pjevanju dvije godine. Jedan dan mi je prišla i rekla: ‘Čuj, dete drago, ja tebe nemam više kaj naučiti, moramo dalje‘. Posjela me u svoj auto, bila je to zelena Lada koju ću zauvijek pamtiti, i dovela me u Zagreb, na vrata ravnatelju opere, maestru Kranjčeviću. Kad me čuo, pitao me: ‘Kakve ti to imaš note koje skrivaš?‘ A ja nisam zadnje note polijepila i bilo me strah to pjevati (smijeh). Bila je to ta "Kraljica Noći" s kojom ću debitirati, jedna od najzahtjevnijih opernih arija koje postoje. Rekao je: ‘Ajde, otpjevaj mi to.‘ Isprva sam se bunila: ‘Maestro‘, reko‘, ‘ali ja ne znam njemački‘. Nema veze, replicirao mi je. Samo ti meni na la-la-la otpjevaj. Naime, njega su zanimale visine, a ne moj njemački (smijeh). Otpjevala sam, a on je rekao: ‘Mala, ti za dva mjeseca pjevaš premijeru‘. Treći razred srednje škole u Varaždinu sam završavala paralelno s pripremnim razredom na Akademiji, tad su mi dali status posebnog talenta.
Što to znači?
- Odmah su me primili, prije mature, a i nisam morala biti na svim predavanjima. S osamnaest godina, naime, počela sam vani pjevati i nastupati. Tadašnja intendantica Jasna Jakovljević zamolila je jednog poznatog opernog pjevača da me posluša. Paata Burchuladze će postati moj artistički otac. On mi je dao svoju profesoricu, koju je inače sebično čuvao samo za sebe (smijeh). To je bila Ljudmila Ivanova, i ona je moja profesorica sada već 22 godine. I s 18 me upravo on pozvao da pjevam pred menadžerima, a s 19 sam pjevala u Boljšoj teatru ulogu Nataše Rostove, u operi "Rat i mir" Sergeja Prokofjeva. A onda se dogodila - trudnoća! (smijeh)
Kako si se odlučila roditi, uz karijeru koja se tek događala? Jesi li se bojala?
- Silno sam se zaljubila. Oca mog djeteta upoznala sam u Dubrovniku, i to je za mene bila ljubav na prvi pogled. On je za mene bio George Clooney. S 19 sam zbog njega pobjegla na tri dana u Ameriku da moja obitelj to nije znala. Rekla sam im da idem u Moskvu na probe - što je i bila istina - ali ne i da ću na putu malo svratiti do Los Angelesa (smijeh). Kao prvo, morala sam izmisliti poslovni razlog da uopće dobijem vizu. Rekla sam da idem fonijatru, a išla sam ljubavniku. Kao drugo, nisam imala 21 godinu, pa nismo nigdje mogli ni ući, u nijedan klub. Tri smo dana bili na plaži u Santi Barbari i jeli pizzu. Ali meni je to bilo sve na svijetu. Ta naša priča je film, koji je završio djetetom. Da, svi su rekli: ‘Aaa, trudna je, a nije ni završila Akademiju.‘ Trudna sam maturirala u glazbenoj školi u Varaždinu, i bila na drugoj godini Akademije. Ne mogu reći da me nije bilo strah. Imala sam i komplikacije u trudnoći, loše nalaze, ali sam znala - ovo je moje dijete, druga opcija ne postoji. Trudna u Parizu na aerodromu, na putu za koncert, povraćala sam u neku palmu. Ali sam išla nastupati… I tako je moj Adam došao na svijet. Predivan, savršeno zdrav, i nastavili smo graditi moju karijeru zajedno. On se rodio, ja sam bila studentica na Akademiji, a uz sve to mi je u krilo sletjela opcija da postanem najmlađa solistica u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu. Odlučila sam se otputovati s njim, sama, jer smo George Clooney i ja shvatili da je puno ljepše biti sretan odvojeno nego nesretan zajedno. Neke bajke su san, ali ne i realan život. Znaš kako pjeva Toma Zdravković? ‘Dva smo sveta različita…‘ (smijeh). I tako sam odlučila ne završiti Akademiju, zbog tog ugovora. Mislila sam da je to sad ili nikad. Otišli smo vlakom jer nisam imala novac za avion, s dva kofera. Nisam imala ništa, samo dovoljno za polog za stan. Jednu sam lampu prenosila u sve sobe stana. Kad uđeš s kolicima u stan koji nema kuhinje, koji nema ništa - moraš izdržati, a prvo što sam kupila bila je kadica za bebu. I tu kreće jedna nova etapa karijere, psihički možda najteža. Naravno da je bilo trenutaka kad sam mislila da neću moći, kad sam zvala mamu u suzama da dođe u München, ali ne sutra, nego danas, da me spasi da ne prestanem pjevati. Imala sam i dadilje, drugačije ne bih mogla. Ali, mislim da ljudi ne shvaćaju koliko je to teško. Radiš cijeli dan, imaš probe, kasne predstave, dadilja je uspavala bebu, ali, beba ne spava cijelu noć, i ja cijelu noć nunam dijete. A koliko sam puta slagala legače nakon predstave? Ne da se to izbrojati! I sve opet sutra. Znala sam plakati za vrijeme proba. pijanist svira, ja neispavana gledam kroz prozor i plačem, a moram pjevati na francuskom… Ma, kakav francuski, jedva znam da sam živa. No, žene sve prežive, majke posebno. I znaš što je divno? Meni moj Adam danas kaže: ‘Mama, ja sam tako sretan što sam tvoj sin. To je bilo tako lijepo djetinjstvo, hvala ti. Ja ne mogu zamisliti da imam drugu mamu‘. Puno je putovao sa mnom, mislim da smo prošli sve kontinente, a odrastao je na ljetnim pozornicama u Italiji. Ali, bilo je trenutaka koji su bili teški. Znao me pitati: ‘Mama, zašto me teta Vera vodi u školu, a ne ti?‘ A danas ne može zamisliti drugačiji i ljepši život. Sad je ponosan, i sto posto sam uvjerena - kad dijete vidi da je roditelj sretan i ispunjen, to je najveća i najbolja životna lekcija.
Koliko ste živjeli u Bavarskoj?
- Trebali smo ostati dvije godine, ali smo ostali četiri. Tamo je završio vrtić i odlučila sam da je to kraj te etape. Meni je bavarska državna opera bila super jer je Adam bio mali i tada nisam htjela ni mogla toliko putovati. Kad je kretao u školu, odlučila sam da ću ići tamo gdje me zovu velike uloge. I tada se desila prva ‘Traviata‘ koja će mi obilježiti karijeru. Prvi sam je put pjevala u Mariboru, u manjem kazalištu, ali s velikim dirigentom. Hugo de Ana jedan je od najvećih opernih redatelja današnjice, a i njemu je to bila prva ‘Traviata‘. De Ana me se sjetio kad se jedna moja kolegica razboljela i pitao mogu li u pet dana uskočiti u izvedbu u veronskoj Areni, s dvije probe. Rekla sam da mogu, ostalo je povijest, kako se kaže… Otpjevala sam 30 internacionalnih produkcija ‘Traviate‘ u preko 200 izvedbi.
Jeste li ikada imali osjećaj da propuštate nešto od običnog života?
- Ne, običan život uopće ne poznajem (smijeh). Mislim da u ovom životu to za mene nije zapisano. Doduše, ne vidim se kao operna pjevačica u penziji, vidim se u gastronomiji.
Kad ste se vratili doma?
- Ma uvijek sam se ja vraćala doma, ali smo se vratili živjeti kad sam ja upoznala Giancarla, mog supruga. Upoznali smo se u Izraelu, a zajedno smo radili ‘Carmen‘. To je bilo na Mrtvom moru, 400 metara ispod nadmorske visine. Zen, pustinja, izolacija, zmije, škorpioni. Giancarlo je jedan od najboljih opernih redatelja današnjice i radio je vrhunsku produkciju ‘Carmen‘, to je izgledalo kao na filmu. Nismo imali garderobe, jer radimo u samoj pustinji, pa smo imali prave filmske kamp-kućice, scenografiju su gradili šest mjeseci... Ja sam u Tel Avivu pjevala ranije pa sam dobila izravni poziv da pjevam Michaelu u ‘Carmen‘. Maestro mi je prvo ostavljao poruke u prikolici, ružem za usne na ogledalu bi napisao: Bravo, bravissimo, maestro… Onda otvorim note pa nađem poruku od njega, srce, pohvalu. Dugo je trajalo to udvaranje i osvajanje. Probe inače u pustinji počinju u devet navečer jer je do tada 50 stupnjeva i nemoguće je pjevati, a pauza bi bila recimo u ponoć… Što je silno romantično, jer vidiš samo zvijezde. I za vrijeme jedne pauze, dok smo razgovarali, rekao je na talijanskom da bi me htio poljubiti. Pitala sam ga: ‘Pa, maestro, zašto to ne učinite? (smijeh)‘ Ali nakon tog poljupca, drugi dan, još uvijek sam mu govorila vi! U Izraelu smo već odlučili da ćemo započeti naš zajednički život, i svakako sam priželjkivala da to bude Hrvatska. Uvijek kažemo: nama je svijet dom, ali dijete treba bazu, a baza mu je tamo gdje je škola. I tako je i bilo. Mislim da Zagreb pruža najbolju moguću kvalitetu života, od hrane do mentaliteta - sve obožavam u Hrvatskoj. Sve je blizu, Italija je nadohvat ruke, o moru da ne govorimo. Dodatno, Zagreb je ultra-siguran grad.
Koji je službeni jezik vaše obitelji?
- Talijanski. Iako, mislim da Giancarlo razumije puno više hrvatskog no što priznaje (smijeh). Psovke je doduše, kao pravi Talijan, svladao savršeno!
Kakav je suživot dva umjetnika?
- Ne mogu zamisliti ništa drugo, niti sam sigurna da bi me itko drugi mogao razumjeti. Probe, trema, dileme... To sve dijelimo bez puno riječi. Zna moje dvojbe bez da ih izgovorim, a meni je to ključno. Ne radimo puno zajedno, ali kad radimo, dogovor je da privatni život ostavimo kod portira. I on itekako bude kritičan prema meni, čak mislim i pinkicu više no prema drugima. Od njega još uvijek učim. To njegovo iskustvo je fascinantno i zauvijek ću u njega biti zaljubljena. On je sin Maria del Monaca, koji je ikona opere. Možeš zamisliti što je on sve vidio, čuo, koga je upoznao. Imamo i internu foru - on meni daje ocjene, ali ta ocjena ne može biti 10 - to nije bio ni njegov tata ni Callas. Ali, osam i devet su već senzacionalan uspjeh. To me isto naučio: savršenstvo ne postoji. Najvažnije je da publika osjeti emociju. Tko danas ima vremena i novca slušati samo savršenu notu bez da si išta dodatno dao? Lijepa nota bez emocije je ništa. No, opet, izvedba ne može biti 3. Znate što je meni najbitnije u odnosu? Kad sam na sceni, znam da Giancarlo diše sa mnom.
Jeste li ikad dobili tri?
- Ne. Ni neću!
Imate li posebne rituale prije premijera, predstava?
- Najvažnije je biti zdrav. Disciplina je sigurno važna, iako znam ‘iskočiti iz tračnica‘. Priuštim si kubansku cigaru, čašu vina, tulumarenje do jutra - ali znam kad to mogu. To nikad nije prije predstave ili prije probe. Poznata sam po hedonizmu, no kada je vrijeme za pripremu neke uloge, ne javljam se na telefon. Pišem poruke, jer je šutnja zlato. Čak znam Adamu u drugu sobu napisati poruku! Osim šutnje, na dan predstave dugo spavam. Pijem jako puno tekućine, obavezno pojedem odrezak prije, a za vrijeme predstave pijem pileću juhu. Pjevala sam i bolesna, pod temperaturom, teškim bronhitisom. Nažalost, pjevala sam i s Covidom iako nisam znala da ga imam jer mi je kućni test bio negativan. No, kasnije sam zbog tog napora završila u bolnici. Cijeli taj Covid bio je jako težak za glazbenu industriju - inače ni ratovi nisu zabranjivali umjetnost. Imala sam neopisivu sreću da nakon pandemije otpjevam prvu izvedbu u Madridu, u kraljevskoj operi. Oni su prvi otvorili, a pjevala sam ulogu žene koja umire od tuberkuloze. Umjetnost je imitirala život. To je bilo nevjerojatno iskustvo, publika, tada još uvijek reducirana, u kazalištu nakon dvije godine, je jecala, a i mi s njima.
A kako je pjevati za vrijeme menstruacije? S obzirom na sluznicu, utječe li na glas, pritisak…
- Nevjerojatno je da se o tome danas uopće ne priča, ali, moram reći da se u Moskvi, u Boljškoj teatru prije dvadeset godina i te kako pričalo. Imali su posebno zanimanje za jednu gospođu koja je u posebnom dnevniku vodila menstruacije balerina i pjevačica. To se zvalo ‘bolni dani‘, i tada nisi morala pjevati ni plesati. Moraš biti slobodna u tijelu, a krvarenja se ne mogu spriječiti… Još u kostimu. Danas na to više nitko pazi, što je velika nepravda prema ženama. Nitko te ne pita ništa, moraš skakati u bijeloj spavaćici, ući u bazen, penjati se po ljestvama, što god redatelj zatraži. A postoje zapisi da su prije sto-dvjesto godina pazili na to!
Najteže stvari glazbene industrije?
- Nepravda. A ima tu i #metoo priča, kako ne. Ja sam osobno opalila šamar jednom dirigentu zbog toga, i nikad više nisam pozvana u taj teatar. Ali, mirna sam sama sa sobom.
Omiljeni trenuci karijere?
- Za vrijeme mog debija, sa sedamnaest godina, nakon prve arije, Ruža Pospiš Baldani bila je u mojoj garderobi. Ja nisam stigla doći do garderobe, a ona me već čekala unutra sa zagrljajima. To je zaista nezaboravno. Ta moja Traviata u Madridu, Veroni i Stockholmu, to su bile prekretnice. Kina mi je bila famozna. Pjevala sam u Pekingu dva puta. Slavila sam jedan rođendan u Macau, to je kineski Las Vegas. To ću zauvijek pamtiti. I sad - Tosca.
Najljepši teatri za pjevanje? I grad koji najviše voliš?
- Opet moram spomenuti Veronu, to je najveća pozornica pod vedrim nebom. Bez mikrofona pjevaš za 22 tisuće ljudi. Kad uđeš u tu Arenu, vrijeme stane. To je bajka. Pet ljeta smo bili tamo po tri mjeseca. To je svako ljeto mog sina, njegov ljetni dom. Veronu ću voljeti zauvijek.
